Strah. U nacelu, dobra i pozitivna emocija, nagoni nas da budemo oprezni i nepoverljivi prema nepoznatom. Unutrasnji strah…onaj potmuli, naizgled, bez ikakve najave ii povoda…lupanje srca, povisen pritisak, otezano disanje…
Takav strah sputava i koci. Unazadjuje. Jos je Teodor Ruzvelt rekao – “Ne trebamo se plasiti nicega do nas samih”. I bi covek u pravu.
Nekada, i ne slutimo koliko nas taj sopstveni unutrasnji strah blokira, razdvaja od svega onoga sto bismo mogli biti, uraditi, reci.
Zivot u strahu, poput zivota u cauri. Napeto, stresno, lazno. Od nas samih zavisi, hocemo li se njemu prepustiti ili pokusati i uspeti se otrgnuti.
Do pre par godina i sama sam, svesno ili ne, u cauri zivela. A onda…uz pomoc je odlucila razbiti. U pocetku, bilo je to sicuno, ranjivo bice; ucilo prve bebi korake, potom i one sigurnije, jace. I sve, polako, postade drugacije. Kad postanemo svesni uzroka tom unutrasnjem nemiru i strahu, iskristalise se, nekako, sve. Boli, pakleno, al’ bol prodje. Ne svaka, naravno, ali ova o kojoj pricam, da.
Prisutan je strah i danas, samo, onaj prepoznatljivi, realni. Dan za danom, onaj drugi bledi i nestaje. I da se vrati, nekada, drugacije sve je. Pronadjeni, utemeljeni uzroci – olaksava se otklanjanje istog.
Fear of the unknown is what makes me behind,
Fear of tomorrow is what makes me blind.
Fear of the darkness is what makes me seek the light,
Fear of losing is what makes me fight.
Fear of pain is what makes me insane,
Fear of getting crushed is what makes me struggle in vain…
Just Amr
