Docekah vece, da se zavucem i osamim medju zidovima svoje sobe, malo da opustim tenziju. Srce mi…ne znam ni kud mi se dede.

Zlato skace poput ping – pong loptice, ne skida osmeh s’ lica, ne drzi ga mesto.

Taman sto sam malo prilegla, telefon. Zlato se javlja, ne cujem sta i kome govori; ulazi u sobu, recima:

“Mama, ja ne znam ko je ovo bio…traze me i nesto govore, ali nepoznat mi glas i ja sam spustio.”

“Samo polako, ako opet zovnu, ja cu se javiti.”

Zvr…zvr…

“Halo ?”

Spustanje slusalice. I tako par puta. Prodje koji minut, telefon se ponovo oglasi. S’ prizemlja, cujem brata kako govori da ce ga iskljuciti, vec pocinje da ga nervira.

“Ja cuuuuuuu !”, vicem sa sprata.

“Slusajte, nema zezanja vise, ako se ne smirite, zovem vam roditelje…”, pocnem.

“A…a…a to sam ja, ne, nisam ja, to moja drugarica…a evo vam moja mama…”

Epilog: dobi mi dete obozavateljke. Malo se zaljubile, nasle broj i resile da cuju simpatijin glas. Bas lepo.