Datum rodjenja ume biti dugorocni pokazatelj osobenosti, karaktera, jedinstvenosti jedne osobe. Nije nuzno, ne veruju ni svi u to, ali moze biti.
Moje Zlato puni osam ili, tacnije, dve godine za koji minut, sat.
Sela na kratko sa mamom i tetkom – beskrajno im hvala na pravljenju torte; i slusam ih kako se prisecaju dana kada sam se porodila. Utrkivali se u tome ko ga vise voli, bez da su ga i videli.
Za okruglim stolom, sedela je citava moja porodica, velika i mala – pozoriste u kuci. Pevalo se, veselilo, pucalo i pilo. Dolazili i Plavci – ne da bi prijave pisali, vec i oni da se slavlju pridruze.
Svi su se na telefonu smenjivali; svako je zeleo bar na kratko da me cuje – a to sto sam se nakon silnih razgovora, u sred hodnika onesvestila, sto umalo batine ne dobih od babice – nikom nista. Rodilo se cudo malo, posebno na svaki nacin, pa i datumom rodjenja.
“Mama, ja sam Djavo, i Demijan, znas ?”
“Zasto to kazes, to nije lepo, sine…”
“Ali, jesam…vidi kad sam rodjen…to moze samo Djavo. I zivecu 200 godina…”, uz osmeh mi rece.
Deda je citavu kucu ukrasio raznobojnim balonima i lampionima; muzika je jos danas pocela duz ulice da se cuje; slavilo se, veselilo i pilo celi dan.
Ja se pobrinula za maske, drustvene igre, muziku, igrice...za, nadam se, korisno utroseno vreme.
“Mama, sutra je moj praznik, sutra je moj praznik, sutra je moj praznik…
I uvek cu te voleti i nikad te necu menjati ni zaboraviti…ni kad budem star… Ljubav mene za tebe ce me uvek na tebe podsecati…”

