Bumbar. Nadaleko poznat po svojoj jedinstvenoj osobenosti, nepremostivim – u svemu – razlikama od ostalih, svoje vrste.
Pcelice, osice, razlike nije bilo. Svaka je htela u svoj cvet namamiti ga. A on…ponosan, a tako…ne, bolje da cutim.
Imao je sve i nista imao nije. Od jedne do druge, u krug, u krug…praznina je ostajala nepopunjena. A onda…
U sred najlepse baste grimizne boje, koju su njegove bumbarske oci ikada videle, ugledao je…cvet. Kakav nikada pre video nije. Neobicnog oblika, mirisa, boje. Osamucen, leteo je oko njega, bojeci se da mu pridje, strahujuci da nije privid.
Svaki dan, dolazio je u tu bastu, iznova diveci se tom cudnovatom cvetu. Svakim danom, opijenost cvetom je rasla, obuzimala ga sve vise, privlacila sebi. Sve pcelice i osice sveta, nisu ga mogle odvuci od tog cveta.
Dugo se i raspitivao za poreklo tog uzroka nemira; i kad je saznao, nista lakse mu nije bilo.
Asparas, tako je bilo ime cveta, nastalog ukrstanjem, naizgled, nespojivih vrsta: amarilisa, frezije, gladiole, narcisa i orhideje. Neobicno privlacnog mirisa i boje poput zalaska Sunca. Jaka po karakteru, ponosna i gorda, tek malo mozda i sujetna,zracece lepote, egzoticna, opojna i zavodljiva, cestita i nevina, nezna i jaka u isti mah, dubokih osecanja…sve je to nas bumbar shvatio, otkrivsi tajnu njenog postojanja. Jer, koji se bumbar nije razumeo u poznavanje i istoriju cveca ?
Dani su se nizali, jedan za drugim, pruzajuci im oboma priliku za upoznavanjem i neminovnim zblizavanjem. Desavalo im se ono sto ni u najludjim snovima nisu mogli docarati – desavala im se ljubav.
Dva potpuno razlicita sveta, dve tako dijametralne nespojive suprotnosti, prkosile su prirodi i postanju i razvijale, produbljivale svoju ljubav.
Godisnja doba redjala su se jedno za drugim, smenjivali se leto i zima; njihova ljubav jacala je i prkosila svim zivim i nezivim silama.

