Beogradska kosava dva dana haos pravi...na ulicama, po stanovima, sa kosama; ne marim. Ne osecam je.
Telo mi se sa umorom bori, extra doza Jacobs-a je tu da mi spreci rano pokleknuce u san. Telo, opijeno, obljubljeno, zadovoljno. Ta slatka bol, peckanje koje prozima i struji kroz svaki misic... Svaka pora na kozi, njegovo ime doziva. Na usnama njegov potpis; otecene, ispucale, ujedane...
Pulsiram, u zadanom ritmu, mnogo jos posle svega. Dovoljno je prisetiti se...i kao da je tu. Tako blizu, a tako prokleto daleko.

