U pjesmama, ulice su:
Spokojne, nemirne, prazne, natrpane,
Prpošne, obamrle, sive, pune boja…no
Nikad, ali baš nikad nisu same
Uvijek je, barem pjesnik, prijatelj što
Ostavlja za sobom topot koraka, tihi šum
Plastičnih potplata, oblačić vrućeg daha
Zimi ili kap ljepljivog znoja ljeti.

Uvijek, ali baš uvijek,
Ulice su žive… onoliko,
Koliko je potrebno da ih pomete vjetar,
Opere kiša, zarumeni lišće…i
Uvijek, baš uvijek osjećaju u
svojim starim kostima težinu života
u prolazu preko njihovih leđa

U pjesmama, ulice su:
Zvijezda vodilja, put u nepoznato, objekt iščekivanja,
Mjesto radnje, tranzitna zona, dom , ognjište,
Samozatajni kutak i pozornica…prije svega pozornica.

photo by amorfia

neki me pogledi guraju u gustoću misli stisnutih ko dva guza
pod prijetnjom paljbe neželjene artiljerije

neke me misli šamaraju skinutih rukavica, golim, čvrstim, masivnim dlanom
ostavljajući otiske dublje no što to koža duše može podnijeti

nemiri naoružani nesigurnim egom kreću u napad na samu srž
kopče koja me drži u jednom komadu

možda da se rastepem u dijelove i pustim rukama da me nađu
dok glavu odmaram odloženu na lišće mokro od jutarnje rose

možda da vrištim dok ne proparam glasnice i uši prolaznika
nenamjernika uvučenih u ludilo uraslog kaosa poremečenog uma

možda da odem spavati, prespavati, dati šansu samoj sebi
barem danas... još samo danas...možda i sutra...možda prekosutra bude bolje
i vrtlog me baci na obalu umjesto da me proguta

i zima možda neće biti ovako bolesna, nikakva, prevrtljiva, lažna

srce možda neće biti ovako gnjecavo, bezoblično, tromo

dajte mi zvukove!
dajte mi glazbu!
dajte mi sliku!
dajte mi riječ!
dajte mi okus, miris, dodir!
dajte mi nešto normalno danas, vi glasovi podmukli, skriveni u glavi!

okus poljupca klizio mi je niz žile

trpak, snažan, slasan,
tako sočan, tako hladan,
tako tvoj...

natjerao me je da protrnem,
da se naježim, da se zapitam
"k vragu, kako?"

duboko u kostima

i milu, pohotnu toplinu
kako se unatoč svemu budi.

Dont want to touch you but

sama svoj poraz
u koraku
za korakom

ne smijem
razmišljati
negativno
pozitivno
u odmacima
ne smijem
pomišljati
da išta se mijenja
u jezgri
nacrtane konstante
koju gumicom obrišeš
i puhneš s papira

ne, jezgra ostaje ista
nepromijenjena
u smislu

svijet oko mene mijenja se
ja ostajem isto dijete kao
i prije
dijete u svijetu odraslih
koje posuđuje svoje igračke
i nikad ih ne dobije natrag

u prolazu si shvaćena
uhvaćena
zapletena
u mrežu nečijeg postojanja
neodređenog određenim
u svemu tome

shvaćena
uhvaćena
zapletena
otrgnuta od stvarnosti
od svijeta

ne znam kako
te odlijepiti od tebe same
i slijepiti opet s tobom
u onu predivnu cjelinu bez krhotina
raspuknuća
i životom
izglodanih dijelića

shvaćena
uhvaćena
zapletena
otrgnuta

rastrgnuta
između četiri strane svijeta
draga,
voljela bih
da znam
kojim smjerom krenuti...

prolazim kroz torturu same sebe

zavezala sam se za spravu za mučenje
i sad zubima zatežem lance
dok mi se tijelo rasteže, kosti pucaju,
meso kida

tko nam može biti veči krvnik od nas samih?
tko zna naše najbolnije točke,
najslabije dijelove,
granice boli...

od nas samih
koji ih redovito
prelazimo

lupamo glavom o zid
misleći da će tako postati čvršća

dok u stvarnosti
razumi pucaju, životi budu
okrhnjeni
zaluđenošću
kao najslađim sredstvom mučenja
ovih naivnih srdaca

ne nije moje

nikako

nikad

U zatišju smiraja i bure

u prostoru izgubljenom u pričama

u vremenu zarobljenom u sjećanjima

stojim tamo negdje zapletena u pitanje

da li postojim…da li dišem…da li vidim

kapi kiše kako klize vlatima paučine

zalijepljene za obalu, za valove, rastegnutu

u nemoguće…

Koracima milujem pijesak, travu, zemlju, suhe grane…

osamljeni putnik u crnom kaputu, odjeven samo u kucajuće srce

luta, bezočno vjerujući životu…