neki me pogledi guraju u gustoću misli stisnutih ko dva guza
pod prijetnjom paljbe neželjene artiljerije

neke me misli šamaraju skinutih rukavica, golim, čvrstim, masivnim dlanom
ostavljajući otiske dublje no što to koža duše može podnijeti

nemiri naoružani nesigurnim egom kreću u napad na samu srž
kopče koja me drži u jednom komadu

možda da se rastepem u dijelove i pustim rukama da me nađu
dok glavu odmaram odloženu na lišće mokro od jutarnje rose

možda da vrištim dok ne proparam glasnice i uši prolaznika
nenamjernika uvučenih u ludilo uraslog kaosa poremečenog uma

možda da odem spavati, prespavati, dati šansu samoj sebi
barem danas... još samo danas...možda i sutra...možda prekosutra bude bolje
i vrtlog me baci na obalu umjesto da me proguta

i zima možda neće biti ovako bolesna, nikakva, prevrtljiva, lažna

srce možda neće biti ovako gnjecavo, bezoblično, tromo

dajte mi zvukove!
dajte mi glazbu!
dajte mi sliku!
dajte mi riječ!
dajte mi okus, miris, dodir!
dajte mi nešto normalno danas, vi glasovi podmukli, skriveni u glavi!