uzela sam pinklec i krenula s koricom kruha i jabukom dva novčića u džepu da se nađe krećem u pohode na kilometre prostranstava neistražena čekaju moje korake
ljude ne srećem samo drveće i laste me pozdravljaju jezikom koji ne poznajem prepoznajem mimiku i osmijehe
praznim se
odbacujem dijelove zahrđale, stare, istrošene emocije koje su davno izgubile smisao nadanja koja su sama sebi dosadila strahove kojih se ni djeca više ne boje
gotovo da mogu poletjeti oslobođena tereta koji sam često sama tovarila na leđa da nahranim urasle sado-mazohističke apetite
gotovo da mogu možda ako skočim dovoljno visoko da uhvatim oblake