prije su riječi iz bola izvirale, i praznile me od crnih duhova, utvara, aveti
koje lebdile su na maglama poraza, depresije, nesigurnosti...
prije su se slagale u stihove i oslobađale me gnjeva, bijesa,
poriva da ozlijedim, ugrizem do krvi i ne puštam...
nosila sam ih kao amulet u satenskoj vrečici sa mirisnim travama, mirodijama, začinima
kojima sam unosila boje u svakodnevicu, mirise i strast...
sad gube se, rasipaju, satenska je vrečica podlegla naletu moljaca,
izgubila oblik, čvrstinu, izgubila esenciju mirisa, mirodija i začina
ishlapljelih, nošenih u mrvicama vjetrom...
prazna sam,
avet i crno-bijelog lišena,
kao magla sam pakirana u sivim oblacima
i u prolazu zasljepljujem vozače
iscrpljena, bez riječi, bez slika, s maštom ograničenom
na sječanja, sjela sam u kutak
i promatram
život tako pun slojeva... kolaž, reljef i premaz temperom...
mazariju koja se širi izvan okvira, egzistira od vlastite vrste kisika
obuzima sve, prostruji kroz sve, diše kroz trenutak i trenutak i trenutak iza
oboji osmijeh, oboji pogled, trzaj od dodira, toplinu poljupca
jeku kista, otisak ruke
i promatram
kako zaobilazi moje granice
kao da su u podsvijest vojske postavljene
nemočna, bez amuleta nijemo gledam
a tako žarko ga želim pozvati, vrisnuti:
živote, preplavi me!
sivoj je aveti vrijeme da odustane, prestane plašiti vozače na
cesti svojom bezličnom pojavom...
|
Home