prolazim kroz vrata, ne znam koja vrata, kamo idu, otkuda dolaze, prolazim kroz vrata, ne znam tko sam, tko sam bio, kako se zovem, niti kako želim da me drugi zovu. nema drugih, prazna kuća na litici sa divnim pogledom na more. valovi se razbijaju o stijene, trgajući ih komadić po komadić. osjećam se slomljeno, poput čvrste stijene koju je more polako nagrizalo, jelo, komadalo, zrno po zrno jednom kapljicom za drugom... palim lampu, gledam prostoriju koju je svjetlost izložila mojoj znatiželji, ofucana i stara, poput moje nutrine. gdje sam? tko sam? da se mogu sjetiti, da li bi i tada znao odgovoriti na pitanja? da li bi bio svjestan svog života? ljudi u njemu? nepostojanje istih? osjećaja ili njihove odsutnosti? zašto sam? prostorija ne nudi odgovore, lampa ju otkriva mom znatiželjnom oku, ali zamučeno, sa koprenom tajne trenutno nedostižne mom razumu da ju razriješi...
još jedna vrata, još jedna prostorija, još jedan ja, u ogledalu... neobrijano lice mrgudno odgovara " ne znam, i ja bih volio znati...", sliježe ramenima i okreće leđa... mrak... mrak me zove... ima li još vrata u tom zagrljaju? hoću li tamo naći istinu? tko sam? zašto sam? kako želim da me zovu... ovi zamišljeni ljudi koje crtam prema odrazu u ogledalu?
valovi zovu, stijene još jače... oni znaju zašto su, oni znaju svoje ime... pjevaju ga tako ponosno u svojim bitkama... i koračaju još ponosnije nakon svake pobjede...
evo me, samo da nađem vrata koja nude istinu... koja nude odgovor... onda sam vaš... za vječnost... ali moram znati kako se zovem, kada ćete pjevati o duši opranoj od grijeha dlanom valova, moram znati... kada još jednom nađem svoj odraz u ogledalu, da znam koga pozdravljam, kome pružam ruku, taj posljednji put u ovoj kući... na litici... s pogledom na more i stijene...