Bude me i zovu na balkon
šumovi lišća ispod prozora
(vjetar ga lagano škaklja po tabanima,
bespomoćno se migolji i pada na prostrte
vlažne plahte jeseni,
pitajući se ima li dolje života)

Kapi kiše mi prstima diraju lice
(provjeravaju da li se koja maskirana suza
pokušala uvući u njihove redove)
klize niz vrat i spajaju se s pamukom

Pitam se

Hoće li i usamljenost
sići s oblaka da me utopi
u sivilo magle i miris vlage
baš kao tada, ne tako davno
kada je sva jesen bila zarobljena
u očima koje tekle su bespomoćno

Photo By Amorfia

U pjesmama, ulice su:
Spokojne, nemirne, prazne, natrpane,
Prpošne, obamrle, sive, pune boja…no
Nikad, ali baš nikad nisu same
Uvijek je, barem pjesnik, prijatelj što
Ostavlja za sobom topot koraka, tihi šum
Plastičnih potplata, oblačić vrućeg daha
Zimi ili kap ljepljivog znoja ljeti.

Uvijek, ali baš uvijek,
Ulice su žive… onoliko,
Koliko je potrebno da ih pomete vjetar,
Opere kiša, zarumeni lišće…i
Uvijek, baš uvijek osjećaju u
svojim starim kostima težinu života
u prolazu preko njihovih leđa

U pjesmama, ulice su:
Zvijezda vodilja, put u nepoznato, objekt iščekivanja,
Mjesto radnje, tranzitna zona, dom , ognjište,
Samozatajni kutak i pozornica…prije svega pozornica.

photo by amorfia

Čudna neka tuga , večeras mi ne da spavati
prevrče se želucem kao vrelo kamenje i penje
koščatim rukama,
pohlepno hvata misli kandžama i
dahom ih boja u crnilo

plaši me odlučnost kojom izgara
da me povede na oranice pustoši, poljane
sagorene da joj pruže dom i zatvor za posrnule

Čudna neka tuga, večeras me obuzima
večeras me oduzima svijetu koji volim
opijajući me svojim najdražim mirisom
„ nesigurnost i strah smrtnika“
pretvarajući me u još jednog roba
pustopoljine duša izgubljenog sebstva

photo by amorfia

photo by amorfia

photo by amorfia

photo by amorfia

neki me pogledi guraju u gustoću misli stisnutih ko dva guza
pod prijetnjom paljbe neželjene artiljerije

neke me misli šamaraju skinutih rukavica, golim, čvrstim, masivnim dlanom
ostavljajući otiske dublje no što to koža duše može podnijeti

nemiri naoružani nesigurnim egom kreću u napad na samu srž
kopče koja me drži u jednom komadu

možda da se rastepem u dijelove i pustim rukama da me nađu
dok glavu odmaram odloženu na lišće mokro od jutarnje rose

možda da vrištim dok ne proparam glasnice i uši prolaznika
nenamjernika uvučenih u ludilo uraslog kaosa poremečenog uma

možda da odem spavati, prespavati, dati šansu samoj sebi
barem danas... još samo danas...možda i sutra...možda prekosutra bude bolje
i vrtlog me baci na obalu umjesto da me proguta

i zima možda neće biti ovako bolesna, nikakva, prevrtljiva, lažna

srce možda neće biti ovako gnjecavo, bezoblično, tromo

dajte mi zvukove!
dajte mi glazbu!
dajte mi sliku!
dajte mi riječ!
dajte mi okus, miris, dodir!
dajte mi nešto normalno danas, vi glasovi podmukli, skriveni u glavi!

spojila je ruke oko njegovih leđa, spustila mu glavu na prsa i udahnula...imao je miris zdravog muškarca, spremnog na sve izazove koje mu je priredila. ružno je sanjala noćas. odlazio je ne osvrnuvši se. ovaj je put pretjerala. neke se stvari ne opraštaju. jednostavno je tako. spakirao je svoj miris u dvije putne torbe, uzeo ponos u ruku i okrenuo leđa, u tišini, praznog pogleda, čvrstih osjećaja... plakala je u snu. sjela je na pod i bespomoćno spustila ruke na koljena. gledala je kako odlazi, a tako ga je htjela zagrliti, još jednom...makar još jednom... probudila se u trzaju sa svježim suzama u očima. san joj je bubnjao u glavi. što ako ga uzgubi? što ako ju prestane voljeti? što ako shvati da je pogriješio? što ako shvati da je s njom samo iz straha da proba nešto novo, a ona je siguran teren? što ako? mobitel je zazvonio...poruka..."good morning honey...I love you!" smješak na licu i dah olakšanja...toplina u obrazima i preponama... prokleti pms i hormonalne oluje...vrijeme je da se opet počnu piti tablete... no što ako ima nešto u svim tim pitanjima? -"ma pusti, rekla je sama sebi, ne stvaraj probleme tamo gdje ih nema. uživaj u pruženoj prilici, ovo ti je zadnja!" hormonalna oluja i hrpa pitanja sa odgovorom možda...ne znam...sa realnim: "ne možeš znati, prošlost se ne može promijeniti..." spremila se, sredila s više pažnje nego inače i utonula u njegov zagrljaj. spojila je ruke oko njegovih leđa, spustila mu glavu na prsa i udahnula...imao je miris zdravog muškarca, spremnog na sve izazove koje mu je priredila.

05.11.2006., Zagreb, Cibona

malo sam se igrala s efektima, onim najjednostavnijim u Irfanview-u...

photo by amorfia

photo by amorfia

photo by amorfia

photo by amorfia

photo by amorfia

photo by amorfia

photo by amorfia