Hm...ono što razlikuje umne od ludaka, je što ovi prvi kada imaju problem gotovo uvek uspeju pobeći od njega tako što će razmišljati o tobožnjim, kvazi-problemima, koje će im odvući pažnju.Dal ja to radim sada???Ne znam.Još nisam baš toliko iskrena prema sebi.Rano je još.Tek je zrelo poslepodne.Do noći ima još vremena da se otovrim, zar ne?
I tako ti ja, da li bežeći od stvarnosti, da li stvarno razmišljajući, započeh demagogiju o tome, da li mi koji umemo lepo da se igramo rečima, da ih izvćemo, uvrćemo, sladimo, pronalazeći sve njihove nijanse i boje, zaista osećamo dublje od onih koji to ne umeju.Ili mi pak osećamo isto kao i oni ali samo umemo da na tako perfidno sladunjav način izrazimo svoje osećaje.Šta je to što nas deli od njih?Samo umeće?Dubina doživljaja?Igra?Dokolica?
