Bubnjevi su se mogli čuti u daljini, opkoljeni tamom. Znali smo da su tamo negdje oni drugi ljudi, toliko različiti od nas koji smo živjeli na svjetlu, uz Boga i pravdu. Naime, oni su još uvijek njegovali poganske običaje koje nitko nije uspio izbaciti iz ovih krajeva. Na svoja su lica stavljali maske bogova zastrašujuće životinjskog obličja, skidali odjeću sa tijela i izlagali se pogledima nakon što su oslikali meko tkivo crnim ugljenom i blatnjavom zemljom.
Njihova nas je prisutnost uznemirivala iako nam nikada nisu činili ništa nažao, niti izlazili pred naše poglede. Pitanje je stajalo u zraku, kako onda znamo za njihov izgled i za sve što rade tamo, nagađamo li tek? Možda ne želimo znati da je ono što leži u mraku još gore od svih noćnih mora koje se prelijevaju preko naših bisernih tijela u glavama dok spavamo, kada nijedan od naših svetaca nema posebnih moći, naši su snovi životinjski poput plesa onih divljaka u gustišu i na vidjelo izvlače sve ono što smo nekada bili, ali bi to najradije zaboravili.
Zato morate razumjeti, ti su nam bubnjevi zagorčavali život. Svaki put kada ih čovjek čuje, prisjeti se svega lošeg u životu. Ometaju normalan život i rad. Nije lako imati ih u blizini. Prokleti bili.

Mnogo polažemo na moralnu čistoću naših umova i na potrebnu disciplinu. Nevidljive su misli neuhvatljive, one su najveće grešnice od svih. Jer ih se ne može kontrolirati. Vraćaju nas unazad. Ponižavaju. Tjeraju na gnjusnosti svake vrste. Počelo žene i njezine varljive prirode.
Ali tamo u tami, žene u obredu sudjeluju jednakopravno sa muškarcima. Postaju li time neki drugi međuspol za kojega ne vrijede uobičajena pravila koja su donesena da nam urede život? Takav bi međuspol mogao podnijeti slobode koje si uzimaju, ali i zadržati fizičko obličje koje im je svojstveno te zanijekati njihovu plodnost u korist neometana bluda.
A ti muškarci… poput zvijeri su, razbacuju se svojom sirovom snagom u plesu i borbi, škrguću zubima i prevrću oči, pomiču ruke kao da usmjeravaju neke nevidljive energije. Dok su naša djeca znatiželjna i iskradaju se tamo da bi vidjela što se događa i to ih nesumnjivo kvari u dobi u kojoj još nisu dovoljno zreli i pobožni da vide ono što bi i odrasla čovjeka skršilo. Preko njih i znamo za točan opis događaja. Svaki sat ima svoj obred, i tako cijeli dan i cijelu noć.
Prokleti bili.

Govore jezicima kojima su govorili i naši preci, ali mi smo na sebe preuzeli put koji je propovijedao naš Spasitelj i vodi nas njegova riječ.
A čemu se oni klanjaju? Onome što je naš Bog stvorio jednom mišlju i time nam udahnuo dušu, tijelo, život. Naš Bog je veći od njihovog kada se o tome razmisli. Klanjaju se kamenju i prljavoj zemlji i suncu. A naš je Bog to stvorio. Klanjaju se njemu krivim obredima i lažnim imenima.

Ono što je nama prljavo, njima je sveto. Tjelesni sekreti i izlučevine. Prljave životinje i kukci. Raskalašeni plesovi i raspojasani glasovi. Pijanstvo, trans i spolnost.
Potpuno sam svjestan toga da je lako utopiti se u lažnoj slobodi, štoviše u pretjeranoj slobodi koju normalno i zdravo ljudsko biće ne bi smjelo imati, ali ljudi su, kako god mi je to teško priznati, kao i mi. Moraju imati ono što i nas čini, bi li ti pogani bili pravi vjernici da smo ih kao djecu oteli i odgojili kao svoje? Ili bi nas zatrovali i uništili? U potonje mi moje milosrđe zabranjuje vjerovati.
Da, pun sam dobrote i milosti. Čak bih im javno oprostio sve što su činili i kroz što smo zbog njih prolazili, samo kada bi se preobratili. Nosio bih taj teret, prenio ga na sebe. Iskupio njihove pogreške. Nekako, bilo kako.

Ono što je nama prljavo, njima je sveto i to me izluđuje do krajnjih granica. Suzdržavam se od naglih pokreta i misli što evociraju nekontrolirano nasilje i krv, njihovu prolivenu krv koju bi uzela u sebe njihova ljubljena zemlja nakon čega ne bi više bilo bubnjeva, ne bi bilo kvarenja ljudi, ne bi bilo ubojstva i krađe i pijanstva i njihovih pogleda koji nam se na svakom koraku rugaju. Da, i među nama su. Žive kao vjernici, ali žive lažno i licemjerno. Svaki ih dan mogu osjetiti.. Kada ne prisustvuju svetom obredu, kada ne pjevaju pjesme Njegovoj božanskoj milosti, kada posustaju i kada se predaju nepotrebnim užicima.
Ako nema patnje, onda nema ni truda, a kada nema truda, zalud sva naša svetišta i knjige koje čitamo, molitve koje šapćemo.

Ne podnosim to što su drugačiji. Smetali bi mi i da su stotinama kilometara udaljeni. Ti su bubnjevi poput otkucaja ljudskog srca, time zaključujem da su tjelesni, a što je tjelesno to je meko i slabo. Sklono pogreškama.

Jednom sam ih slijedio i promatrao što čine. Da, tako sam se uvjerio u grozotu koju ispoljavaju. Ponašanja nedostojna čovjeka. Nekontrolirana sloboda. Naša je volja slobodna, ali svakako ne zato da bismo ju zloupotrebljavali, već da bismo sami mogli spoznati pravi put. Ovi pogani uzimaju sasvim suprotan put od našeg koji je iskustvom dokazan kao ispravan, a suprotan od pravoga mora biti krivi put, zar ne? Ili postoji više puteva? Onda je odviše kompleksno odrediti koji je pravilan a koji nije jer bi bili mješavina dviju krajnosti i tamo gdje je ona loša krajnost, makar i u tragovima, takav put ne bismo mogli priznati, a mnogi bi njime pošli.

Ujutro znam tko je plesao, a tko nije. Spavaju dokasna i zanemaruju svoje dužnosti. Smješteni su u stvarnost koja je pored naše, ali nije posvema ovdje.
Teško je. Unatoč tome, mi ćemo biti konačni pobjednici. Samo trebamo vjerovati u to. Naš je Bog stvorio kamenje kojemu se oni klanjaju. Naš je Bog time čak i nadređeni, možda bi razumjeli kada bi im se tako objasnilo, morat ću pokušati.
Ne niječemo njihovu volju koja samostalno bira što čini, ali svi moramo prihvatiti pravi put ako želimo dočekati sudnji dan neopterećeni i spašeni u vječnom blaženstvu.
Imaju slobodu koju nemilice troše, ali ju imamo i mi te ćemo ju koristiti u pravedne svrhe i od njihovog prljavog jezika i odvratnih običaja neće ničega ostati, pa makar morali ubiti svaku živu dušu koja je njima posvećena.
Imam vjere i hrabrosti, imam svog Boga koji će mi oprostiti.

Jednom sam ih slijedio i promatrao što čine. Jeste li znali da svoje mrtve stave na golu zemlju i sjede oko njih, pjevaju dok ih polako režu i onda jedu komade hladnog sirovog mesa? I ljudskost se u njima javlja te se okreću u stranu i povraćaju te iznutrice iz sebe, na licima im se poznaje gađenje, no oni su svejedno tvrdoglavi poput stoke i nastavljaju proždirati ono što im čini toliku nelagodu.

Zapravo, i u jednom drugom navratu, oprosti mi Bože za moj grijeh, sam se susreo s njima, ovoga puta otvoreno i bez skrivanja. Moja je kćer bila bolesna i svi su rekli da će umrijeti, no njihov je vrač položio svoje maljave ruke na njeno tijelo i prisilio dušu da ostane unutra. Potom je stavio usta na njenu kožu i došlo mi je da ga golim rukama ubijem jer ju je dirao i ustima i jezikom i zubima poput kakvog pohotnog starca ogrezlog u strastveni zločin.
No, iz njegovih usta umjesto pohote izašao je krvavi crv, zloduh koji je nanio toliko boli mojoj nevinoj kćeri. I kroz tijelo tog vrača je bolest izišla, moja je kćer poživjela.
Zauzvrat je postala robinja njihovih bubnjeva. I bolje bi mi bilo da sam ju još živu zakopao. Nisam znao uz kakvu će cijenu to izlječenje doći, oprosti mi Bože, griješio sam poput svih koji se pokušavaju nekako opravdati, u trenutku slabosti. A sada znam što trebam učiniti, sada znam pravu istinu.
Moja će kćer s tim poganima dočekati svoju smrt.