O meni


Produžetak misaonih procesa. Laprdanja. Duhovna kretanja unutar mog punokrvna zen bića. I ostalo.

Poslednje objavljeno
Meni
Kalendar

Prijatelji
Linkovi


Strana 1 od 8
Prethodna strana | Sledeća strana
2006/12/6 - Going out of business...
Smatrajte ovo mjesto zatvorenim.

Uvijek me možete pronaći ovdje i ovdje.
Komentara ( 6 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/11/19 - Zapis iz podzemlja.
Ulazim u nutrinu, tamu i nesnosnu sumračnu stranu jer tamo me čekaš ti. Došao si ranije od mnogih, da bi zakasnio na vlastiti pogreb jer kada su grobari na zahtjev rodbine otvorili lijes, tebe nije bilo. Za mnom su hodale otpale grane, odsječene ruke i mrtve mačke, ali sve uzalud, nisu mi znale reći što me čeka jer su njihova usta bila nijema.
Zato i pišem poslanice svemirsko-mitološkog karaktera o čudovišnoj povijesti ljudskoj, a kada se ti i ja zajedno vratimo nazad, napisat ću ih još, ovoga puta o stravičnoj i zlokobnoj kazni koju će licemjeri ispaštati i koju će nevini, čak i na onoj strani, morati trpjeti. Jer ako su tebe kadri zatvoriti, onda i bogovi moraju patiti.

Patnja-smisao ljudskoga života odražava se u tome što ono pati i pored te patnje nauči (ili češće ne nauči) cijeniti svu onu silnu sreću koju možda dobije. Možda, kažem. Jer ne mogu zasigurno znati kako će rulet poslužiti i kome na pladnju ostaviti udove cijele. I mozak neprosut po podu i obližnjoj sirotinjskoj peći.

Otvaram teška i trula vrata jer su mi rekli da je ovdje ulaz. Kompozicija straha zasvira čim sam niz stepenice krenula, poput muzičke kutije, ja sam unutra samo još jedna balerina.
Sišla sam kilometrima i beskonačnim se spustila dubinama, ne znajući kuda točno idem jer nema te karte na onom tamo, nadzemaljskom svijetu, koja bi mi sada mogla pomoći. Uzalud vam, dragi ljudi, sva ona znanost i sva besmislena kartografija i genom ljudske duše, kada ne znate skupiti muda i po tu istu dušu sići, izvesti ju iz ralja tartarskog demona.

Nije me strah. Znam što me sve može čekati. Ono što nikada nisam mogla zamisliti. Znam da se svi moji zlostavljači kriju ovdje. I spremna sam proći pored njih, nadajući se da me neće zamijetiti. Ali i ako mi upute pogled, riječ, udarac ili muku kakvu mi na svom terenu pridati mogu, nastavit ću dalje, moram provjeriti svaku pojedinu komoru grobnu, jer se među svim tim mrtvacima u jednoj kriješ ti. I nije mi teško kopati po blatu. Jer smo jedno drugome rekli da smo anđeli, a anđeli se ne predaju lako.
Komentara ( 1 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/11/13 - ...
Postajem nervozna u vlaku. I kada iščekujem. I kada gledam kroz prozor, a sve prolazi tako brzo, kada jurimo brže od najbržih automobila i kada je noć, a konduktera nigdje nema, postajem pomalo nervozna u vlaku. Uvijek očekujem da me odvede negdje na drugi kraj svijeta, ne samo iz istočne osamljene točke mog kvarta sve do glavnog kolodvora, tamo kuda prolaze spavaća kola iz europskih odredišta, jureći dublje prema brdovitom viru neprohodnih planina…
Komentara ( 0 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/11/10 - Pismo mom uginulom suprugu.
Dragi,
voljela sam te kao nikoga prije i vjerojatno više nikada neću voljeti jer sam s tobom naučila što ljubav jest, kako je ponekad ružna i na što nas povremeno primorava.
Imali smo više sreće no pameti kada smo nakon nepunih mjesec dana otputovali u Finsku i oženili se, skoro posve sami, u napuštenoj crkvici. Sjećam se kako je bilo teško natjerati svećenika da dođe tamo jer je smatrao da je to mjesto svetište samog Nečastivog, a kada je došao i ugledao mene u crnoj vjenčanici, samo što nije pobjegao glavom bez obzira.
Ne znam kako si ga uspio natjerati da ipak izvede svoju svećeničku bračno-uspostavljalačku dužnost, možda si mu priprijetio, znamo svi kako te duše nisu onako čvrste i čiste kakvima bi voljele pred drugima biti.

Sjećam se trenutka kada sam otkrila da cijeli dan samo igraš igrice na kompjuteru. Bilo je to ubrzo nakon zajedničkog useljenja u podstanarski stan. Prvo sam mislila da je to prolazni period, mentalna neaktivnost koju sam i sama iskusila zbog nevjerojatne sreće koja je bila tamo, živjela je s nama.
No uskoro sam otkrila da ti zaista cijeli dan samo igraš igrice.
I da ne možeš prestati pušiti, iako si rekao da ćeš prestati, da ćeš se potruditi radi mene, znao si kako organski ne podnosim taj otrov. I vječito upaljeni TV uređaj. Ispio mi je mozak. Osjećam kako krade duše. Taj aparat. Ali ok, barem si brzo naučio da na daljinskom upravljaču postoji i gumb za gašenje. Pusa radi toga ljubavi. ;)
Ali «mačka je u vreći» razmišljanje te je pokopalo do kraja života. Doslovno. Prestao si se truditi oko mene. I postajao si sve providniji. Polako sam shvaćala da ti jednostavno nisi ona osoba koju sam upoznala i s kojom sam nakon pet minuta dogovora otišla u Finsku, dati ti srce i dušu do kraja života da bih na kraju u jednoj od malobrojnih svađa čula kako «uvijek postoji razvod»!

Razvod za mene nije postojao. Religija mi ama baš ništa ne znači, ali brak ima određene težine. U njega se ne ulazi sa rezervama. I jako mi je žao zbog tebe, što to nisi shvaćao, što nismo dogurali do slijedeće godišnjice…

Imam mnogo prijateljica. Eto. Jedna od njih je studirala kemiju, dala mi je… otrov, eto, da kažem to napokon ovako javno. Dugo sam ga čuvala u ormaru, tek tako da se nađe. Bili su trenuci kada sam već posezala prema njemu, ruka bi mi se sama od sebe na pola puta zaustavila. Razmišljala bih tada o nama i gledala naše slike, i osjećaji bi me ispunjavali, to je tada bila sreća, govorila bih, jer je to bilo nešto neponovljivo, znala sam. I ne bih te krivila ljubavi, nikada nisam smatrala da si kriv ti, u pitanju je bila tvoja mentalna lijenost, ništa više. Oboje smo se malo više trebali potruditi.
I možda ne bih bila tako ljuta onog sudbonosnog dana, tebi kobnoga, a meni oslobađajućeg. Uvijek si me volio gledati ljutu, rekao si da sam tada najljepša. Bilo mi je izvanredno drago i izvanredno dobro ljutiti se onaj posljednji put na tebe, znajući da ćeš me takvu, tebi najljepšu, upamtiti prije no što utoneš u san i otrov počne djelovati, bacajući tvoje nepokretno tijelo u zaborav tako da nikada više nećeš moći ševiti uokolo dok pored sebe imaš ženu koja te, za razliku od bezumnih drolja, razumije i voli (ali očigledno ne dovoljno).

Cijeli sam ti život pisala pisma, a ovo je posljednje. Hvala ti na svemu ljubavi, bez tebe ne bih bila ono što sam sada.



(oglas: trujem supružnike po želji, brza ili polagana smrt-vaš je isključivi izbor, nudim usluge fotografskih i video zapisa tih posljednjih trenutaka. Od nečega se mora živjeti, a teško je nama udovicama. Sve ponude šaljite na mail adresu. Hvala.)
Komentara ( 5 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/11/6 - Izlazak iz kome.
Budim se u mračnoj sobi. Ruke su sapete, jedna u drugoj. Osjećam mamurluk od prijeđena dana. Okus je to vrtoglavice i sjećanja. Kilometri su prošli, poput prometnih znakova koji sasvim brzo zuje na cesti dok ih automobil gazi svjetlosnom brzinom.
Ostajem na mjestu, namještam ruke. Ležim i gledam kroz prozor u mrak. Sanjala sam nešto i otišla negdje, u torbi mi stoje prospekti za Kubu, Francusku i Kinu. Jednoga dana, rekle smo.

Ustajem, kao da me užetom privezanu vuku, poput brodice u more, svi moji nevidljivi prijatelji. Ulično svjetlo rastjeruje mrak. I dan se ponovo budi. Dan se budi u meni.
Istežem udove, izlazim van. Srećem prazne ulice. Nigdje nikoga na vidiku nema. Ovo je kao da nestao je svijet. Djeca u parkovima pričaju na svoje telefone. Roditelji žele znati gdje su i što rade. Slijedeća generacija neće ni smjeti u park. Bit će preopasno, to su ipak lutkice na kojima se ima otresati roditeljska nervoza. A neba će biti prazna kada neće biti pogleda uperena prema njima. I sada je već zanemareno. Pitam se ponekad, zaista… što će biti od nas?

Sjedam na klupu, kao milijun puta dosada. Gledam ih kako prolaze. Poput izvanzemaljske vrste, oni žive na planeti koja nije njihova, a ja se pitam, znaju li po čemu to gaze…
Nikoga nisam srela i nikoga nisam upoznala, ali vraćam se kući zadovoljena kao da jesam. Jer sa mene su spali svi okovi, i više nema mentalnih silovanja svakodnevne vrste. Ovaj će život biti samo moj, pobrinut ću se za to.
Ruke su mi sapete, ali odvojit ću ih još. Ugoda se niz kralježnicu slijeva. Oprat ću jagode i staviti ih u zdjelu. Miris će se cijelim stanom provući.
Komentara ( 2 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/11/1 - ...
Kada su to prestale
Melodije morskih sirena
Neprestano zazivati

Ljude pustolove,
Nemirna duha?

Kada su to prestale
Vremenske mijene
Divljački pravilima se izmicati?

I oluje stvarati
Električno stijenje
Što se u vlažnim
Očima zrcali?

Kada je to prestala
Čežnja da imperativ bude?
Kada su vlast preuzele
Riječi prazne?

Kada su to prestale
Umne tvorevine živjeti?
Koji to zao tren bijaše
Kada gluposti počeli smo pisati?
Komentara ( 1 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/10/27 - ..::..
Vidim lica kada izranjaju iz tame sklopljenih očiju. Prikaze slijede stepenište koje do oblaka vodi. Izgradile su dvorac od sjene i okružile ga maglom. Zmijolike spirale i jareće glave. Kao da hodam unazad, izronjena lica nestaju. Gledam svu ovu materiju i ne mogu smisliti razlog osjećanju takvog kalibra jer sve je to privid, čak i stanje sna, sve je to jedna mala čestica svjetla što se okreće oko sebe beskonačnom brzinom, beskonačnom putanjom spirale i zmijskih glava dok se nešto bliže nebu nalazi grad od sjene i magle. Prašina ga i blato zemaljsko dotaći ne može, ostavljeni smo sudbini na nemilost da nas pomiluje onako kako ocean njeguje svoje ribe.
Komentara ( 1 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/10/26 - Sat.

Ustala sam ovog jutra s namjerom da napišem iskren komad teksta, neopterećen satovima.

- Ali vaš sat, gospodine! – vikao je portir za njim.

- Što s mojim satom, molim lijepo?

- Ništa, samo što je tako lijep. Mogu li ga, ako je ikako moguće, još jednom vidjeti? – usrdno ga zamoli. Potom nastavi. –Mnogo bi mi značilo, znate…


Ljudi šminkeri. Ljudi punkeri. Ljudi rockeri. Ljudi prazni. Ljudi činovnici.
Bio je to škrto dekorirani sat. A mi nismo obični poslušnici. No morao ga je vidjeti. Jer sam ga ja vidjela u glavi.
To je pojedinačna slika, insert, jedan od mnogih dugometražnih filmova čiji su nastavci sve misli koje ću imati sve do kraja života.

- Gdje li ste samo pribavili tako lijepi sat?
Gospodin ga, vidno iznerviran, pogleda. – Ne bih se znao sjetiti.
- Prava šteta, imam kćer koja će maturirati za koji mjesec i baš bih joj volio prije no što otputuje na fakultet kupiti nešto posebno, nešto što će ju razveseliti.
- Da, šteta. Koliko vam kćer ima godina?
- Osamnaest, sad će maturirati.
- Ah, da.

I taj je gospodin čovjek snob dok je portir čovjek zaborav. Ljudi ptice. Žene kokoši. Muškarci tetrijebi. Ne znam. Ali ovo se rađa u glavi.

- Biste li trebali još nešto od mene? – gospodin prekine šutnju.
- Ja? Ma ne, nipošto. Samo sam mislio znate li gdje se može nabaviti. Zaista je lijep sat.
- Mogu vam ga pokloniti ako želite.
- Ni slučajno, ne bismo to mogli primiti.
- Onda vas pozdravljam.
- Laka vam noć i hvala na vremenu.
- Ništa.

Raziđu se. Te je večeri gospodin poklonio sat svojoj jedva punoljetnoj ljubavnici. Muškarci starci. Žene nimfe.
I ovog sam jutra ustala s namjerom da napišem nešto čisto i neopterećeno vremenom, a samo sam o satovima pisala.

Gospodin se grčevito boji, za sebe i svoju dušu. Ništa mu ne može pomoći, od ničega ne može da bude bolje, boji se da ga netko ne otkrije i nije nimalo ponosan na sebe i svoje postupke jer svoju ljubavnicu voli – nema nijedne druge, samo što ju plaća materijalnim ovozemaljskim dobrima, svjestan je smeća u sebi i zna da nikada ne bi mogao dobiti bar malo ljubavi jer ju nije u dovoljnoj mjeri voljan pružiti. Preostaje mu da poput ljušture živi u grču.

Opaska: pisati blog je kao pisati roman u nevezanim fragmentima.


Najviše volim pisati o dalekim bićima koja se ocrtavaju u nama i ne znam zašto mi se u zadnje vrijeme toliko često prikradaju najobičnija ljudska stvorenja.

Ovo nije priča, ovo je izljev.

Ljudi pisci. Ljudi na klupici. Ljudi očajnici. Ljudi ubojice. Ljudi mladost. I smrtna starost. Ne znam.

Komentara ( 3 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/10/25 - ...
Zamišljam kako si negdje pored mene sada kada strahujem o svojoj sudbini. Teško mi je nemati te kada sunce dolazi, otvara vrata tiho poput fantoma. Sada kada sumnjam, trenutak je najveće katarze, ono što umjesto mene odlučuje jesam li čovjek ili zvijer. Zvučim poput muškarca dok pišem. To mora biti zato što ih previše čitam, njih i njihova velebna djela, no to je dobro jer zbog toga puno lakše čitam tebe.

I osjećam se bolje kada pišem, izliječeno i živo, ne više mrtvo i krivo poput asimetrije na optuženičkoj klupi.
Padaju mi na um razgovori koje sama u glavi vodim, no na papir ih prenijeti ne mogu odjednom, pisati besmislice je psihoza koja se rado javlja. Samo znam da želim biti prva koja će pozdraviti sunce kako valja.
Komentara ( 4 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/10/21 - Here comes the Sun.
Ovo bih trebala malo preraditi, ali trenutno nemam volje za to. Pa evo, neprerađeno...


Here comes the sun
Like glory dressed in an armour
Here comes the sun
Like my love, dieing of despair
It opens the doors
Golden gates as light as air
As quietly as could be
As a phantoms kingdom lore
Walking inside itself alone

The steps are heard
Like shackles growing into bone
My, oh my, this eye third
Seems to be glowing through
Reacting to its every breath
It told me before I knew
That never imagined
A fiery bird of luck
Never imagined
But surpassed our every expectation

Here comes the sun
To tame the land
And inside our mind
The arabuesque marching band
It is all light and kind
My, oh my, here comes the sign
To ask us, why do we lie?
And torture
Why are we blind?
Like monsters

Courtship given to total strangers
They come to ask us, «why?»
And how come we do not know
That knowledge is bliss
And every day just like this
Is a temptation underneath the decent mask
Of our pale, human lives
But of no matter to it all
Here comes the sun
It makes the best of my soul
Komentara ( 0 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/10/19 - Ne govori mi da je svijet okrutan.
Ne govori mi da je svijet okrutan. I da se neću snaći. Ne izreci ono za što sam znaš da nije istina i ne diraj u laž, ne spominji mi nju. Ona je neslavno kraljevala u dalekoj prošlosti, umrla je davno i sada se spotiče zazidana i zarobljena. Ne spominji mi laž. I ne govori.
Znam sve što mi želiš reći, nemaj sumnje, osjećam to. Ne govori mi da smo sami i da će nas struja razdvojiti. Zar ne vjeruješ da smo jaki i da nam ništa neće biti? Znam da je okrutan svijet, cijelo vrijeme tvrdim kako nije user-friendly, ali niti sam ja zato life-friendly. Isključujemo jedno drugo na čistu ništicu, kroz krv i meso sve do gole kosti.
Osjećam kako se troši i gledam kako se drobi, gola i tankom opnom prekrivena, sluzava kost vivisekcijom izvučena iz nečijeg patničkog tijela. Naravno, uvijek se zapitam ne boli li to mene i nije li ta kost moja. Nešto me uvijek uspije razuvjeriti i ja nastavljam dalje, makar nemala više udova za hodanje, nastavljam dalje.
To s lakoćom možeš i ti.

Ne govori mi da je svijet okrutan. I nemoj sjediti na okviru tog prozora, daleko od mene. Ugasi cigaretu i dođi.
Komentara ( 6 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/10/17 - Elenia
Elenia je slobodan duh. I zoološki vrt. Sluša «I touch myself» cijeli dan na repeatu. Puši cigarete i svako malo oboji kosu u crveno. Ponekad joj izađe kroz usne «Iggy Pop» jer joj je ta pjesma u glavi. Nije joj samo jedna dovoljna. Mora ih biti više. There`s always room for more. Za neke sam i ja kriva, nije da me je stid, samo iskreno priznajem. «I am an antichrist, I am an anarchist, don`t know what I want, but I know how to get it…»
I za tu opsesiju možemo kolektivno biti Belenusu zahvalne.

Elenia još nema vozačku dozvolu iako je položila ispit i svejedno me vozika po kvartu, vrišti kada prejako zaokrene volanom teško upravljivog automobila, parkira ga na suludim mjestima gdje ne može otvoriti vrata. Ali to je ona. Kaže da joj se živo jebe. Ima jedan iz poduzetništva. Jedina je koja je voljna sa mnom na minus deset planinariti po zaleđenom ribnjaku. Zato jer je luda ili sam joj možda draga.

Elenia kaže da joj škola ubija kreativnost. Učila me je kako naizgled udarati glavom u klupu. Nekada će biti korisno i to znati. Kod nje je moja knjiga o crtanju. Bolje će joj služiti, nadarena je. Kada sam se tematike posuđenih ili darovanih knjiga dotakla, kod nje je Štulićeva biografija koju mi je poklonila. A mačka joj se zove Evil Sofija. Zato jer je tigrasta i zato jer je zlo. Da, da… grca se kod nje od zla. Ona voli slobodu, rock i život. A njen je brat zakopan u dinamu i narodnjacima. Jedno je od njih dvoje u rodilištu zametnuto, mora da su nekim slučajem zamijenjeni. Samo, ne zna se točno tko, a njihova je mama dobra žena koja nijedno ne može na ulicu izbaciti.

Rekla mi je da će puknuti, da ne može više, da je šizoida i da će crknuti. Last minute call. Budućnost je svijetla.
Komentara ( 2 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/10/12 - Ljubila sam mrtvog čovjeka.
Ljubila sam mrtvog čovjeka. Zato jer je još uvijek imao oči sjajne. Ljubila sam ga jer se nisam još za života zasitila. Otišao je rano, prije sumraka već pogrebni je pokrov na sebe navukao poput smrti sa kosom u ruci. Otišao je kasno, bila je mrkla noć i svi su prisustvovali bdijenju i posljednjoj pomasti kojoj si se otimao. Naposljetku su svi spavati počeli, nisu mogli izdržati.
Otrgla bih se i otišla od ovog osjećaja, no sve me je primoralo na ovaj tužan korak i sve me je prisililo na odustajanje od svega što je moglo biti, odvojenje i razilaženje i strah i očaj i tuga, sve je bilo pogrešno jer su njegove mrtve usne bile jedine koje sam poljubiti mogla.
Komentara ( 2 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/10/9 - Dead kids.
I`m waiting for your call
Like a helpless doll
I`m waiting for my birth
On this god forsaken earth
But the day is never going to arrive
And my coming to life
Is never going to be my deep water dive
I`m going to be cut out of you with a knife

Tell me mother
Why am I not wanted
And why can`t I be a sister and a brother
Or have a life of my own
That would have led
To happiness and knowledge
Tell me why couldn`t I become human
In the full glory of what it is to live
And what it is to die
With never having to tell a lie
With all that you could give
Tell me why didn`t you try

I`m caught in a spiral
Waiting for your call
Like a helpless doll
And the crypt of your vomb is viral
No space in it for the living
Please tell me how it feels to breathe
And to experience something deep
Explain to me how it feels to love
For I will never love someone
Nor will I ever be in mercy
Of a warm body and a bleeding heart
Tell me why these tears I have
I cannot cry
Tell me why
You never really tried
Komentara ( 1 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/10/7 - Bez laži.
Vidjela sam te tamo, pravio si se nevješt. Kao da nisi potpisivao ugovor kojime ćeš si zapečatiti sudbinu pečatom teškim koji će da leži i na grbi tvoje djece.
Privremeno smo zakočeni i glasovi su nam svezani. To se dešava kada pred nas dođu osobe od velikog autoriteta. Vidim da se bojiš. I praviš nevješt. Ne znam što bih više rekla. Toliko toga u meni, kao na pješčanu nasipu, leži, ta neka težina koja se svako malo u prah mijenja, ta muza koja se snebiva i koja prokleto luta, zašto nadahnuće mora da bježi i da me steže čvrsto poput udava, zašto mora po rubovima me gristi sve što čine ti strani ljudi i zašto pojavljuju nam se ti strašni zmajevi?

Ignoriram te od ovog dana. I nestajem iz pomno čuvanog stada luđaka. Odlazim ju tražiti negdje gdje se ne potpisuju ugovori i gdje se ne traže tuđi dodiri i rukovanja predmetima kao uvjet za promatranje istine.

Više nismo heroji. Neka ti bude jasno. Nema prosvjetljenja koje se rasplinulo poput mjehurića. Nema naših mentora kojima smo se divili jer su bili ljudi nama slični, ali tako jaki i tako nepogrešivi. Nepobjedivi.
Nema više velikog zla. Sada je postalo malo i zaposjelo je svijet, njegove su kolonije postale čudovišne i sada je toliko naraslo da ga ne možemo ni pojmiti. Više se ne možemo boriti.
Nisam ono za što sam mislila da ću jednog dana biti, nisam hrabra ili okrutna poput nje. Bila je nedosanjani san koji mi je nekoć potreban bio, ali ja nisam poput nje.
Mi nismo isti. Ne vitlamo oružjem i ne stajemo slijepo pred svaku oluju koja dođe. Bojimo se sramote i smrti, poraženi smo skroz, nepostojeć je naš bivši život plastičnih likova i stripovskih obrata. Više nismo djeca i sada znamo da nećemo mijenjati svijet kada odrastemo, možda će on mijenjati nas, ali na kraju ćemo rasti prepušteni jedino sebi.

Ne laži i ne pravi se nevješt.
Komentara ( 6 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/10/3 - .
Nikada nećeš spoznati sebe. Nikada nećeš iskusiti pravu slobodu jer nas je jednostavno previše. Nikada nećeš učiniti mnogo toga. Nikada nećeš znati kakv bi ti bio život da si se odlučio za nešto drugo. Ili koliko bi sve bilo bolje da smo samo malo (ili puno) više riskirali. Riskirati znači učiniti nešto bez straha za eventualne posljedice zato jer je to nešto što moramo učiniti, nešto do čega nam je stalo. Kada bi svi riskirali svakim danom sve, to bi značilo da smo rasa iskrenih i hrabrih ljudi, pouzdanih ljudi, suosjećajnih, pametnih, dobrih ljudi. No toliko se zatvaramo u krletke, u prostorije koje nikome dobra učinile nisu, služimo se šablonama i onime što je sigurno, malo nas se odvažuje na korak van zidina ustaljenog znanja.
Komentara ( 2 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/9/28 - Ubojstvo s namjerom.
Izvadila sam joj oružje iz sanjivih ruku, ne razmišljajući o tome da mi je ono samim dodirom već prešlo u krv i razmnožilo se kilometrima mojih stanica, ugnijezdilo se u meso i zavladalo mozgom. Nisam mislila, nisam očekivala da će do toga tako brzo doći. Mislila sam da sam imuna, sigurna i daleko od nje. Ispostavilo se da je sve ono što sam mislila da poznajem bila iluzija, jer mi čak ni u borbi, ta žena ne pokazaše pravo svoje lice.
Hladno mi je i prste ne mogu osjetiti, metal je već prije nekoliko kilometara ispušten iz ruku i zakopan. Duboko u zemlji, voljela bih da je, no nisam ga mogla tako duboko ukopati, isto kao što nisam sjećanje mogla zaboraviti.
Ta je žena bila oličenje nečastivoga, priča o njegovim podvizima i okrutnosti. Drugo lice istog novčića, bila je bauk o kojemu se nije govorilo. Tema zabranjena, osobito za djecu, sjećam se… glupi ljudi nisu razumjeli da ona nije jedina i beskonačna. Postojalo ih je i još uvijek postoje dok će biti svijeta i vijeka.
Ali ova koju sam upravo umorila više nikada neće stajati na vlastitim nogama jer su smrskane, a oči su joj zauvijek zatvorene. Više neće gledati sunca i uživati u onome u čemu uživamo mi kojima sunce pripada te nas usrećuje više no što bi nju ulaz u nebeski vrt dotaknuo.
Bezosjećajna je, moram vam odati. I nije joj bilo žao umrijeti. Ne znam zašto je onda nestajala tako teško i prouzročila mi takvu muku. I ne znam zašto otrovala je oštrice svojih mačeva. Nadam se da neću postati poput nje. I nadam se da će zemlja prigrliti njenu zloću i razgraditi ju onako kako to sama nije znala. Da potone u dubinu, kao na dno mora ispod kopnenih ploča.
Otrovana sam njenim najvećim boljkama. Ne kanim se predati, ali ne znam što mi je činiti, poraz kao izlaz iz ovoga ne postoji. Samo znam da sam večeras ubila Ljubomoru, no mislim da još uvijek nije posve mrtva.
Komentara ( 2 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/9/24 - ...
Ništa ne pišem, i to je posve bez veze
Ništa ne biti, i ne disati poput živa stvora
Posve bez veze

Ovaj dan je hladan i sunčan
Kakve li slojevitosti
U veličanstvenoj suprotnosti
Ovaj je pogled brončan
Stajati na raskrižju nije ništa novo
I ove su riječi na papiru
Sa životom uspored, tek mrtvo slovo

Disati je privilegija rođenih
Nedosanjani san abortiranih
Ne dišem, ali svejedno pišem
Dok se kraljevi sa svojih pijedestala
U ponore bacaju
Posljednja je nada preostala tek
Uzet ću sjenu i od pogleda ju sakriti
Komentara ( 1 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/9/21 - Ovo je pokušaj moje prozne interpretacije Hamleta. Ovo je početak, ujedno i jedino što sam na tu temu uspjela napisati.
Nepoznato mjesto u nepoznato vrijeme. Ne postoje trake što prikazuju stoljeća, što se na satovima istorije odmotavaju unutar sebe samih na jednom kraju i do beskraja na drugom.
Ovdje su podignute zidine čak i u jezovitu mraku bacale oštru sjenu za sobom, ne dopuštajući pretpostavku neuka i nepoznata došljaka gdje su im leđa, a gdje prednja strana. Podnožje nije pozivalo. Zaogrnuto crnim plaštom. Dvorac je bio bezdušan. Kao da napušten je od ljudskih duša. Što došljaci imaju ovdje da traže? Sve je prazno i ništa ih ne čeka, nikakva avantura ili putna razglednica. Nemaju razloga biti ovdje.
Iz daljine mogao se čuti lavež psa i zadah vjetra. Te koraci osamljena stražara na zidu. Zadržavajući koplje u ruci, pokušao se oduprijeti hladnoći. Neuspješno, jer je bila jaka. I ne priliči joj milost upućena ogoljelim toplokrvnim stvorenjima. Hodao je gore-dolje. U mislima je hodao preko cijele zemlje i preko svih njenih granica., kroz nenapučena mjesta sve do ruba svijeta gdje se more u vodopad rastvara. Sa tog bi mjesta tada skočio u najčišćoj želji sučeljavanja s nepoznatim.

Potom bi počinjao ispočetka jer bi njegov skok bio tup udarac šakom u zid. Nije znao što bi poslije toga da domisli, zato je brisao sjećanje, počinjao ispočetka, ponovo brojeći korake do ruba svijeta.

Odjednom, iz zapuštena dvorca izađe grdosija od čovjeka, oboružan kopljem i mrk. Ipak života ovdje ima, i slučajan bi putnik neke noći mogao pronaći utočište, pa makar i u tamnici.
Vojnik na zidu se zvao Francis, i trznuo se unazad stežući pritom mišiće tijela navikla na kojekakve napore, poput tvorevine iz stijena protisnute, zidinama dvorca nalik. Vjetar mu pronese suho lišće ponad lijevog ramena.
«Tko ide?» upitao je, prateći glas koji je muklo odlazio. Nestajao u mraku, tamo negdje gdje se nepoznato skriva.
Komentara ( 1 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


2006/9/16 - Možda se sreća sakriva u nama.
Mislim da sam dobila anđela. Iako sam razoreno tijelo koje ne može zapaziti sva zbivanja oko sebe. Hodam među ljudima poput putnika bez torbe i starlete bez pudera. Sve sami vanjski simboli osoba koje glumimo. Izlazim u grad i lutam noćima. Lice prekrijem do neprepoznatljivosti, stavljam na se bijelu masku, a nepromjenjive izraze crtam olovkom crne boje, kao u improviziranoj srednjovjekovnoj komediji, postajem arhetip, žena sa osmijehom, dvorska luda, ljubavnica ili sretna i zadovoljna žena, služavka ili marioneta. Samo što to nisam ja. Krijem se ispod svih naslaga. I to nitko ne može da ugleda. Kada ne znaju što čine.
Promatram kako hodaju ulicom misleći da su jedini na ovom svijetu. Svi oni koji preostaju, drugi ljudi. Kralježnica mi se od umora krivi, a oči polako sklapaju. No vidim ih kako se ni sami ne gledaju i tada se pitam sve ono što bi se oni trebali pitati umjesto da troše dragocjeno vrijeme kao da posjeduju svu mudrost ovog svijeta i neograničenu količinu besplatnih vremeplova koji samo čekaju na te zarazne, pohlepne ljudske duše da uđu u povijest i da ju svakim novim putovanjem razore kao što razaraju vlastiti život i sve što im on ima za ponuditi. Ljudi su kuje prema životu.
Prsa su mi široka rupa bez dna, ali ako gurneš ruku unutra, opipat ćeš sasušena rebra. Stisneš li ih, slomit ćeš ih. Izvoli i učini to. Neće me boljeti, obećajem, malo je toga što me zaboljeti može, odustala sam od svega i odustajanjem sam postala imuna na sve što me je nekada pregaziti moglo i sada lutam pustopoljinama duše koja ne umire.
Postani i ti jedan od nas, koji živimo dok svemiru ne dosadimo. Ni onda se ne dajemo lako. Ali prelazimo iz jednog stanja u drugo kao da plutamo na vodi. Tiho i neprimjetno. Pogledaj kako se ne vraćamo. Nemamo razloga za to. Lijepo nam je tamo gdje odlazimo. I to je sve ono što nam zaista treba, sve ono što očekujemo od ova putovanja kroz prašumu agonije gdje svaki čas nešto na nas vreba, prati nas zvjerskim očima i u trenutku slabosti zaskoči pružajući kandže i udove, vapeći za sočnim ugrizom u naš slabašan vrat koji će iste sekunde tiho kvrcnuti poput lješnjakove ljuske.
I zaboravila sam već na sve, odustala od nade i ljubavi. Navikla se na oluje koje nadiru sve do unutrašnjosti kopna i čupaju stoljetno drveće iz njegova korijenja. Prestala sam ih čuvati i prestala sam pokušavati. Više ih nisam štitila, nije mi bilo teško kada su počela vrištati. Bezosjećajno sam postala sterilna i nedosljedna samoj sebi, od tog trenutka više nisam istu stvar počinila dva puta. Umorstva se ne broje, to su svrsishodne čistke uma, valja ga redovito rješavati nepotrebna smeća.
Unatoč tom stanju, mislim da je došao netko da me čuva. No došao je tek nakon što sam izgubila očaj negdje usred puta, kada više nije bilo potrebno čuvati me. Moje se oslikane grimase osmjehuju. Jer to je bio pravi trenutak.

Trebalo je oživjeti razoreno tijelo i tek se tada pokazati bez maske na licu jer smo postali čvršći od bilo koje utvare kojom bi se mogli pravdati. Moje lice je željezna maska iskovana iz beskrvne kože.
U staretinarnici osjećaja pronalazim drevne ostatke nečega što sam bacila. Povlađuju mi i gode. Smiješim im se golim licem. Koža, meso, kosti i oči.
Komentara ( 4 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link