Čitao je Bukovskog. Čitam Hemingwaya. 
Volio je više Death, a ja Dream Theater.
Povezala su nas dva ista sna, "Ride the Lightning" i "Lost Paradise".
 
Probudio sam se jutros kao sedamdesetogodišnjak, par trenutaka pred sopstvenu smrt. Gušila me je spoznaja kako je život proletio, a ostalo je toliko stvari koje nisam stigao da uradim. Zatim mi se u glavi kao na kakvom brojaču zavrtiše cifre sa "70" i zaustaviše na "28". 
Ne, nisam osjetio neko olakšanje zbog toga. Dvije godine su prosto proletjele. Ove posljednje nisam ni bio svjestan.
Kao da je neki šaljivdžija obučen u Vrijeme, prišao i šapnuo mi:  "Ej, izvini, moraćemo ovu godinu ipak proglasiti za narednu - zamisli da si nešto proživjeo i smjesti to u ladicu  'sjećanja za 2006'." I prije nego što sam stigao da zamislim bilo šta na šta bih bio ponosan, a '07. već uveliko korača. Sada sam ga čekao da mi isto tako najavi i '08., i godinu poslije nje, i onu poslije... 
 
Sjećam se trenutka kada sam izgubio viziju budućnosti, pitajući se da li to znači da je više uopšte i nema? 
Nisam očekivao da će me inercija dovesti i dovde gdje sam danas stigao. Kao da sam s glavnog toka rijeke upao u neki rukavac, koji završava močvarom u kojoj vrijeme tako leti, da ti prestaje biti važno. Toplo je i udobno i prljavo i odvratno, dok se lagano pretvaram u nakazu, glavnu atrakciju paradoksalne cirkuske predstave nekadašnjih htijenja i trenutnih okolnosti, koja se odigrava pred jednim jedinim gledaocem, koji je uz sve to i klovn, i dreser, i životinja, i nespretni akrobata, dok razočaravajući uzdasi u publici smjenjuju trenutke prevelikih očekivanja. 
 
Kako li se osjećao dok je slušao "The Sound of Perservence"? 

"Sto godina samoće" još nisam pročitao. Nikada nije bilo pravo vrijeme za nju. Znam da je pravio zabilješke gdje je pisao: "ko je tu šta, kad i koga... Šta bih dao da ih mogu vidjeti sada? Nebitno šta piše tu. Želim da znam samo da je svaka riječ koju čitam, tu s nekim ciljem, svrhom i značenjem koje je potpuno jedino u njegovim mislima. 

Nedostaje mi, dok čekam da se završi "The Sound of Perservence", pa da pustim "Spritiual Healing". 
Kakva simbolika? Još je nastavlja "A Moment of Clarity", a dovršava "Painkiller". Sve je tu...
 
Prezirao je žene, mada je sve vrijeme imao djevojku, a da nije ni bio svjestan toga. 
Nikada nisu spavali, nikada se nisu čak ni poljubili, ali sam sve vrijeme znao da je tu za nju, baš kao što je i ona tu bila za njega.
Za ove skoro tri godine, otkako je otišao, nije našla dečka... Ne priča puno o njemu, ali je nekako uvijek tu, prisutan između nas i to jako dobro osjećamo. Svog crnog mačka nazvala je po njemu. Kaže, rodio se upleten u dugu plavu dlaku, koja je mogla biti samo njegova.
 
11:11 ove cifre me baš prate kroz život. Počev od nekoliko bitnih datuma, pa do cifara na digitalnom časovniku koje jednostavno ne mogu izbjeći skoro svaki dan, pokera koji sam nekada obožavao da igram... Ne bih se čudio ni da je ona rođena na taj datum.
 
Bio sam pomalo i ljubomoran na nju. Posmatrao sam je kao foliranta, kao djevojku koja više ne zna šta će od sebe i novca, pa kupuje motore i voza se na njima izigravajući "Anđela pakla" sa svojih pedesetak i malo više kila.
Prezirao sam njeno bavljenje crnom magijom, obožavanje Alistera Crowleya, od nje sam prvi put čuo za Lilit i dobro upamtio tu priču, jer sam je posmatrao kao upravo takvu - ženu suviše jaku da bi se potčinila muškarcu, ali opet, previše ženu, da bi bez njega postigla nešto više od vječitog lutanja. 

Danas znam da je veći motoraš od svih mirišljavih fensera koji gone svoje motore gradom, uredno namazanih kožnih jakni,  čiste, duge, tek otpakovane kose i čistih ružičastih ušiju... 
Ne, on nikada nije bio takav... Nosio je vojničke čizme, polovnu crnu vijetnamku i farmerice poderane na nekoliko mjesta. Prao je kosu redovno, ali mu je češće bila sljepljena i masna. Njemu bi motor mnogo bolje pristajao.
Kraj njega si osjećao potpuno razumijevanje načina života koji su mnogi imitirali, a malo ko ga ja zaista vodio... 
 
I sam bih se možda osjećao jutros kao folirant, da je neki drugi dan, da sam ja neko drugi. 
Ne, već danima sam zgađen i namrgođen. Već danima mrzim. Pokušavam da se prisjetim sebe od prije par mjeseci, kada sam svaki dan mogao napisati neki stih. Kada sam još uvijek vjerovao u nešto lijepo, dok su sa sumnjama vodile rat i ljubav i nada. Ne znam ko je iz tih borbi izvukao deblji kraj, ali danas niti ima ljubavi, niti nade, ali nema ni sumnji i to je možda jedino lijepo u svemu tome. Uostalom, kada nema budućnosti, zar može biti i sumnji? 
I stihovi koje pisah postadoše samo beživotno plastično cvijeće na spomeniku jednog od malobrojnih mojih Ja koji su pali za Ništa.

Da, ovo je proljeće. "Cold Days In Paradise". Ma, ne!!! Danas mi je svaki blueser samo veseljak s gitarom.
 
Telefon. Dva propuštena poziva. 
Prije četiri mjeseca na posljednjoj žurci što sam je pravio, ispao sam kreten prema njoj. Kreten kakav nisam bio ni prema jednoj djevojci do sada, i zbog čega sam tri nedjelje pokušavao da okajem svoje grijehe molitvama i odlascima u crkvu. I sada voli onog kretena kakav ponovo nikada neću biti. Vjerovatno misli da još uvijek želim da se kresnem s njom. Uf, al' su mi se zgadile od tada. Ne mogu da je nazovem, čak ni da joj pošaljem poruku, pa ćutim kao još veći kreten koji nema šta da kaže. 
 
Da, znam prijatelju kako si se osjećao. Razumijem tvoj prezir i gađenje. Razumijem ova jutra kada si se budio sam u sobi, puštao muziku i dizao roletne, uzimao gitaru za koju neki kažu da je nikada nisi znao svirati, a ja kažem da nikada nisu znali razumjeti ono što si svirao. Samoproklamovani blueseri koji osim prostih akorda nikada nisu bili u stanju da svare bilo šta drugo iole teško i disharmonično na prvo slušanje, ne znajući da iza gothic i black rifova stoje zapravo blues skale. Da je zapravo metal najvećim dijelom samo malo složeniji i dosta agresivniji blues. Da je Zeppelin prvi svirao heavy-blues, a Sabbath heavy-boogie, ali sve to teško i izdeformisano onako kako je duša djeteta postala izdeformisana i teška u nama nakon svih ovih godina. 
Šta bih dao da mi je još jednom čuti kako sviraš Nešto, dok ja pjevam Nešto samo za nas? 
Kao ono veče, kada nije bilo struje, kada si uz svijeću zasvirao nešto sablasno dobro, a meni momentalno krenule riječi u najvišoj intonaciji koju sam mogao izvući:
 
"Gledaš me, plačeš,
 Odlaziš od mene,
 Gledaš me, nestajem,
 I umirem..."
 
"Tamo majko, smrti,
 Pruži ruke k meni,
 Dosta mi je svjetla,
 Hoću u grob crni..."  
 
Ne, nisu to razumjeli... Okarakterisali su ga kao "kreativno ništavilo", na kraju. Ne znaju da smo nakon toga bili sjajniji i sretniji nego mjesecima prije. Da smo izbacili tog odvratnog kukca koji se učaurio u grudima suviše dugo. 
Ne, mi im nikada nismo bili bitni, već samo naši postupci, naše riječi, naše maske, naše prisustvo, učešće u vinu i pivu.
Nikada nisu vidjeli nas. Nikada nisu vidjele nas. Nije kriva ni jedna ni druga, ni onih posljednjih par. Krivi smo samo mi, koji smo izgleda bili shvatljivi samo jedan drugome, a čak i sami sebi, stalne misterije. Pričali smo o Sparti. Kraj moje lijeve strane smrt te nikada ne bi uzela. Otkako si otišao, ne vidim ni način ni mogućnost ni svrhu da krenem sastavljati ovaj svijet koji je pobadanje krstače razbilo u komade. Plutam močvarom, kao Stiksom, sve do jednoga dana...