18.04.2007.

"Još uvijek ima isti miris, isti ukus."

Sklopio je oči i vratio se dvadesetak godina unazad.

"Dobro, nije baš 'Argeta', ali nosi sa sobom nešto što ova prva nikada neće imati."

Osjećao je dodir ledenih prstiju bake, dok mu pruža namazani komad paštete jednom i tek oprani paradajz drugom rukom. Istrčao bi napolje i u dvorištu pod odrenom jeo gledajući u sunce kroz lišće vinove loze.

18.04.1994.

"Ulazi u kuću! Nemoj meni da prkosiš - razbiću ti nos ovom štakom!"

Posmatrao je oca podbočenog o desnu štaku, dok je lijevom prijeteći mahao. Nije ga se plašio. Žao mu je samo bilo što ga je toliko uznemirio. Otkako je ranjen, postao je jako kratak sa živcima. Ipak, divio se uvijek njegovoj snazi i odlučnosti. Znao je da ako nastavi da mu prkosi, ovaj neće prezati da ga udari. Otkako zna za sebe, igraju ovakve igre. Istina, nije dobio batine već par godina, ali poznavao je taj gotovo ludački sjaj u njegovim očima.

"Džaba ti je – znaš da ću otići na taj maraton!"

"Hoćeš da ne kažem šta!!! Da budeš pratnja Siniši, je li!? E, nećeš bogami! Ulazi u kucu - odmah!"

"Nisam ja ničija..."

"Ulazi unutra!"

"... pratnja! Jako sam dobar i..."

"Ma nemoj sa mnom..."

"... na pet kilometara, mada su moje..."

"... da se nadvikuješ!"

"... discipline između sto i…"

Hitnuo je štaku poput koplja put mladića. Izmakao se, puštajući je da bezopasno lupi o zidić iza njega.

"Hajde baci i drugu!", provocirao ga je, "čik da vidim šta ćeš onda? Otići po pušku možda?"

Igrao je neke stare igre trijumfujući kao nekada, dok ga je otac tukao, a on mu se kroz suze smijao u lice, hvatajući šipku golim rukama i lomeći je. Otac je ćutao i gledao ga pogledom gotovo poraženog. Znao je da sada može otići. Znao je da ga sada ništa više ne može zaustaviti. Ponovo se osjećao nepobjedivim. Znao je ta stanja, kada mu mozak radi savršeno, a tijelo bez greške izvršava sve njegove komande.

Ipak, da li je to ono što zaista želi. Voljeo je oca. Prosto ga je obožavao. Da li bi ga ovim svojim odlaskom slomio? Da li bi njihov odnos ikada više bio onakav kakav želi? Uostalom, ko kaže da na neki način otac i nije bio u pravu…

I kao i uvijek do tada, donio je odluku u trenutku.

"U redu! Neću sada otići. Ali za godinu dana, biću najbolji i u ovoj disciplini, a onda nećeš imati ni najmanje prava da pokušaš da me zaustaviš."

U trenutku osjeti da griješi. Da je ipak trebao otići i ostaviti sve... Ipak, duboko u sebi, znao je da čini ono što je najbolje za sve.

Skinuo je ranac s leđa i krenuo u kuću.

Vidjeo je olakšanje na očevom licu. Njegov autoritet bio je očuvan. Ponovo je bio alfa-mužjak njihovoga krda, a on je s druge strane još jednom pokazao da može da se izbori za ono što želi, samo ako to zaista želi.

***

Trčao je već više od deset kilometara. Trening je predviđao petnaest krugova od po četiristo metara istrčanih u ritmu: jedan lagan krug, a drugi sa 90% snage. Ovo je bio već njegov trideseti. Nekoliko posljednjih brzih krugova činilo mu se da će na ciljnoj ravnini dušu da ispusti, ali sa svakim narednim laganim krugom bi toliko povratio snagu da nije htjeo da prestane.

On želi biti najbolji i znao je biće najbolji. Pokazaće on njima, već. Godina dana biće više nego dovoljna…

Došla je sljedeća grupa atletičara. Početnici.

"Koliko već trčis?"

"Vidi ti njega! Šprinta kao da je tek počeo, a vidio sam te ranije! Trčiš već sat i po vremena, sigurno!"

"Sat i dvadeset minuta! Nisam toliko spor, ne brini!"

Bio je ponosan na svoju formu.

"Hajde, želi li neko da se potrka - moj brzi krug kreće na kraju pravca."

"Nemate šanse momci", mislio je u sebi, " četiristo metara je uvijek bila moja daljina."

Ostavio ih je daleko za sobom. Mahnuo im napuštajući atletsku stazu i krenuo kući.

“Ne, sada definitivno ništa više ne može da me zaustavi.”

***

"Žao mi je mladiću, ali moraćeš prestati da se profesionalno baviš atletikom, bar neko vrijeme. Da nije rat, da smo neka druga država, kao što nismo, neke terapije bi sigurno pomogle. Ovako, samo mirovanje i lagane šetnje."

"Znači doktore, baš ništa od trčanja?"

Znao je da je postavio glupo pitanje, i postidjeo se na trenutak zbog toga, ali ipak, očekivao je bar par riječi nade.

"Ništa! Hajde, vidi ti njega! Šta si se snuzdio odmah? Glavu gore! Ljudi ginu svaki dan. Bolnica je puna ranjenika, ljudi bez noga, očiju, a ti ćeš sada zbog jebene atletike praviti dramu. Uostalom, zdrav si kao dren i biće i to u redu, za par mjeseci, godinu dana. Istegao si jako ligamente potkoljenice, tačnije, u svom životu nisam vidio da je neko tako što učinio u svojoj petnaestoj godini. Budi sretan što su ti koljena dobro od tolikog trčanja."

Mladić je krenuo nešto da kaže, da mu objasni koliko mu zapravo to sve znači, ali znao je – ne bi razumjeo. Naučio je da od odraslih ne očekuje razumijevanje za svoje snove.

"Ma, naravno doktore. Hvala Vam, u svakom slučaju! Do viđenja!", nasmiješio se koliko je mogao i izašao iz ortopedske ordinacije lagano hramajući.

"Sada bi mi dobrodošle očeve štake. Život baš zna tjerati šegu katkad sa nama.", pomisli, nasmijavši se gorko.

Vec desetak dana skoro da nije mogao da hoda. Mislio je najprije da će proći, da su to uobičajene upale. Nije znao da će vjerovatno do kraja života, vući posljedice jednog nepromišljenog treninga. Nije znao da će do kraja života snositi posljedice svoje trvdoglavosti.

18.04.2000.

Znojio se, noseći na leđima šatorsko krilo u kome je bila sva njegove oprema, zadužena prije devetnaest mjeseci. Sunce je neumoljivo peklo.

Ispod krila ga je žuljao ranac, dok mu je putna torba visila o desnom ramenu i lupkala ga o butinu na svakom drugom koraku.

Kraj njega je išao major, ruku praznih, opuštenih niz tijelo, smješkajući se.

“Prokleti sadista.”, nasmiješi se mladić, kada je shvatio najvjerovatnije porijeklo tog oficirevog osmijeha.

Oficir ni u jednom trenutku nije ponudio svoju pomoć. I da jeste, ovaj je ne bi prihvatio. Uživao je u svakom koraku, znajući da što više znoja prolije sada, to će ovaj trenutak godinama bolje pamtiti, sjećati ga se jednoga dana kada bude slobodan, izvan žice i kruga Vojne akademije.

Smijao se. Po prvi put je sasvim otvoreno pričao sa majorom. Vidjeo je da je major bio poprilično iznenađen njegovim ponašanjem i upadicama, ali i da je htjeo ne bi pokušao da se iskontroliše. Miris slobode bio je neodoljiv, a on je bio opijen njime.

"Tvoj čin mi ne znači više ništa", mislio je u sebi posmatrajući to uniformisano lice, kao nekoga ko će do kraja života ostati hendikepiran za mnoge stvari koje se njemu otvaraju sa današnjim danom.

Znao je da mu major u tom trenutku zavidi. Vidjeo je to u njegovim očima i blagoj crti gorčine koja se uvukla u oficirov osmijeh.

"Ko zna koliko mu je puta isto ovo palo na pamet, ali nije imao snage niti hrabrosti da izađe iz sigurnosti svoje uniforme. Malo ko zna, šta se zapravo krije ispod uniforme i čina. Ispod strogog autoriteta jednoga oficira. Ja znam! Vidio sam vas više nego dovoljno, štaviše, i sam sam bio blizu da postanem jedan od vas. Krije se zapravo vječiti rob, koji nikada neće imati snage da digne ruku na svoga gospodara u ime slobode. U kome će sve vrijeme zbog toga da raste frustracija, koju ćete gledati da iskalite na flašama popijenog alkohola svakog vikenda i svojim podređenim ostalim danima. Ako baš imadnete sreće, dočekaćete neki rat i poigrati se malo vojnicima i tenkovima kao figuricama u Riziku, gazeći preko krvi drugih do svojih ličnih ostvarenja. Slabići, eto to ste vi, oficiri. Ograničeni slabići, koji nikada nećete imati hrabrosti da živite život onako kako to potajno priželjkujete."

I nasmijao se naglas nakon ovakvog monologa... Znoj je liptao niz njega, a od objekta 05 do intedantske sluzbe, bilo je dvadesetak minuta hoda, bez opreme.

***

Razdužio je opremu. Pozdravio se sa majorom, iskreno mu poželjevši mnogo sreće.

Na kapiji se samo još jednom okrenuo. Otvorio je ranac i izvukao iz njega novi indeks Fakulteta tehničkih nauka. Pogladio je njegove tamno plave glatke korice i vratio ga nazad.

Bacio je još jedan pogled na krug kasarne. Autobus broj 51 već je stajao parkiran na polaznoj stanici. Nema vremena za emotivniji oproštaj.

“Možda i bolje tako...”

Da, već mu nedostaje akademija, ali sloboda mu je nedostajala, mnogo, mnogo više...

18.04.2002.

Njena soba i dva sata ujutro... Vec je duže od pet sati kod nje "na kafi". Znao je: "sada ili nikada". Prošli put, prije neke tri nedjelje ga je odbila. Ipak, uvijek im je davao drugu šansu - više radi sebe nego radi njih. Nakon toga, povratka više nije bilo.

Ustao je, kao da će da krene… Ustala je i ona.

Prišao joj je na svega desetak centimetara i uhvatio je za ruku.

"Šta bi učinila sada, kada bih pokušao da te poljubim?"

"Pa, probaj..."

18.04.2005.

"Ali danas su tačno tri godine otkako smo zajedno! Mogli smo bar negdje izaći!"

"Ali danas je i tačno sedam dana pred moj diplomski! Program mi je pun bugova, prezentaciju nisam ni takao, a da ne spominjem štampanje i koričenje, koje još nisam obavio!" Otresao se nervozno na nju.

"Nikada nisi bio takav... Uvijek si imao vremena."

Uvijek, značilo je zapravo - nekad. Znao je da su stvari već neko vrijeme otišle do vraga.

"Sjeti se samo kakva si ti uvijek bila dvije nedjelje pred bilo koji svoj ispit. Dušo, muka mi je više od svega ovoga i želim konačno da privedem kraju svoje studiranje. Obećajem ti, nakon što diplomiram, biću dalje samo tvoj..."

Nikako nije bi siguran u to, ali isto tako, nije mogao ni da pretpostavi, da je izrekao jednu od najvećih laži u svome životu.

18.04.2007.

Jutro je sunčano, uostalom kao i sva jutra 18. aprila, kojih se sjećao.

Trčao je, baš kao nekada... Lijevo koljeno držao mu je steznjak.

"Večeras je žurka. Dobro sam se naspavao, a i ovo trčanje će mi dobro doći... Nadam se samo da mi ništa neće pokvariti raspolozenje u toku dana. I na poslu ću gledati da zapnem k'o čovjek..."

Pružio je korak, ubrzavajući lagano ulicama grada. Da, bio je zadovoljan trenutnom formom. Jedna slatka mala plavušica posmatrala ga je plavim okicama smiješeći se.

"A-a, nisam ni ja još uvijek za bacanje. Što joj ne rekoh: "Ciao bella"? No dobro, k'o da bi to nešto izmijenilo!? Ali bilo bi baš zanimljivo vidjeti njenu reakciju..."

Nasmija se sebi u bradu i nastavi da trči...

Ostalo mu je još nekih četiristo metara do doma.

"Da, četiristo metara... Posljednji brzi krug."

Prešao je u sprint, ispruživši prste i pružajući noge daleko ispred sebe. Posmatrao je sebe kao geparda, dok je tijelo osjećao kao savršenu mašinu, sastavljenu od čeličnih opruga, što se skupljaju i ispružaju, skupljaju i ispružaju...

"Kao nekad... Samo da mi se vratiti sada na onu atletsku stazu, trinaest godina unazad... Hm, iz budućnosti bih ponio samo jedan broj telefona. Mada, da li bi mi uopšte bio potreban, kad malo bolje razmislim..."

I sklopio je oči, prolazeći kroz liniju zamišljenog cilja...