Mržnja
"Kada si posljednji put osjetio mržnju? Onako, iskrenu, da ti utroba gori dok ti grudi podrhtavaju?"
"Nikada, zaista ti kažem, cimi, ja ne mogu da mrzim..."
Nisam mu zavidjeo na tome. Mržnja zna biti divna stvar i dobro sam se osjećao sada, dok sam mrzio sebe, dok sam mrzio nju, svoj usrani život. Nosila je u sebi mnoge odgovore, činila me britkim i snažnim.
Otišao sam u sobu i ugasio svjetlo. U skoro potpunom mraku legao sam u poluraspremljen krevet i nastavio potragu.
***
Telefon je vibrirao. Da nije bilo pucketanja u slušalicama ne bih ni primijetio da me neko zove.
"Kako si?", pitala me omraženim glasom osobe koja osjeća da mi duguje nešto.
"Ok sam."
Osjećao sam da bih trebao reći još štogod, ali znao sam da bi to konverzaciju odvelo na jednu sasvim neiskrenu stranu, za koju sada nisam bio spreman.
"Dani su zaista prelijepi. Nadam se da uživaš u proljeću. Mogli bismo možda izaći negdje u šetnju? Znas da volim šetati s tobom..."
Nasmijao sam se pomalo cinično.
"Da, ledeno uživam u njemu, dok razdvajam sloj apstraktnog od neposredno doživljenog."
Tišina... Da, sada sam imao šta da kažem i nastavio sam...
"... dok prekrivam gejzire iracionalnog, ledenom korom razuma..."
"Hajde, molim te, prestani... Znaš da ne volim kada pričaš tako..."
U meni je polako rastao bijes. Osjećao sam snagu bujice, koju ako pustim do kraja, ništa neće moći da je zadrži, dok ne uništi sve pred sobom...
"... da bih očuvao britkost uma i ravnodušnost srca..."
Tišina... Znao sam da ne voli da čuje bilo šta u vezi ravnodusnosti moga srca. Toliko je mogla da shvati. Čak i sada, nakon što mi je prije sedam dana rekla da za nas nema budućnosti, da ne može biti s nekim ko toliko kontemplira, da joj treba osoba od krvi i mesa. Uvijek prisutna, uvijek tu.
Sjetio sam se dresure pasa. Treba joj štene koje će da šeni pred njom. U kome će porast testosterona da se isijava kroz oči, a ne kroz riječi.
Osjećao sam kako me plavi ledeni gnjev. Dva dana poslije toga vidjeo sam ih zagrljene u centru.
"Ali tebi svakako nije problem da uživaš u proljecu, zar ne? Nije mi samo jasno zašto si me zvala danas? Zbog šetnje? Novi dečko nije dobar u krevetu?"
"... ali, dragi... bio si par mjeseci u Indiji, a i znaš da jedno vrijeme stvari nisu štimale u našoj vezi onako kako bi trebalo..."
"Divim se tvojoj otvorenosti, draga. Mogla si mi to ranije reći, pred put, da osjetim i ja malo čari istočnjačkih ljubavnih vještina..."
Bio sam joj zahvalan. Podarila mi je kraljicu kada sam već bio na korak od mata...
"... a kao nisi...", glas joj zvučao nesigurno.
"Nisam", smijao sam se naglas ne trudeći se da prikrijem sarkazam, "nisam, ljubavi. Nismo svi vreće hormona, satkane od sujete."
Zalupila je slušalicu...
Smijao sam se glasno i samome sebi pomalo strano. Zaista sam ledeno uživao u pogledu na zelenilo osunčanog parka koji se širio kroz prozor sobe.
"I uspavljujem ga iznova, i iznova, i iznova... Kap po kap..."
***
Da, mržnja je divna stvar.
Zraci ulične rasvjete treperili su po stropu, dok se vjetar igrao sa krošnjama drveća aleje. Pitao sam se da li to po stropu igraju zraci svjetla, ili pak sjenke lišća? Da li mrzim samo zato što sam obratio pažnju na sjenke, a zanemario svjetlo? Da li volim onda kada zanemarim sjenke, i posmatram samo svjetlo? Da li smo ravnodušni kada ne vidimo ništa, ili smo naprotiv svjesni svega?
Prokleta ravnodušnost...
Posmatrao sam je dok spava, s glavom naslonjenom na desnu mi stranu grudi. I ruka mi je bila utrnula, bezosjećajna...
Da, mržnja je zaista divna stvar.
Komentari:
klap,klap...
Poslao
letac
u 12:07, 17/4/2007 | Link | |
Inspirativno...
Poslao
Lilith
u 12:29, 17/4/2007 | Link | |
jbg. ne umem da mrzim, jednostavno ne umem
osećam bol, tugu, mučninu, ali ne umem...
a ponekad bih poželela da mogu...
osećam bol, tugu, mučninu, ali ne umem...
a ponekad bih poželela da mogu...
uuuu...kako sam ja nekada znala da mrzim,
da bi znala sama sebe da se uplasim, ali moram priznati ne znam vise da mrzim, i ne znam da li tome da se radujem ili ne...
da bi znala sama sebe da se uplasim, ali moram priznati ne znam vise da mrzim, i ne znam da li tome da se radujem ili ne...
divno
i ja mrzim
al izistinski
prave volove
na mojoj ruci
i ja mrzim
al izistinski
prave volove
na mojoj ruci
uz reči dobrodošlice moram priznati da ti je debi odličan . Mržnja kao pojam je po meni fascinantan jer neki psiholozi tvrde da je ona jedino moguća ako si osobu prethodno voleo
mrzim da mrzim.
Poslao
jazz
u 16:10, 17/4/2007 | Link | |