- Ej, šta je bilo…?

… ni riječ do njega nije dopirala…

- Ljubavi…?

        Zurio je u vlas kose na pidžami koju joj je upravo dao da obuče, “Bože, pa prošlo je više od godinu dana…”

- Gdje si odl…? - glas joj se prekide u pola riječi, dok je posmatrala kako joj s grudi skida plavu dlaku.

“Ne, nema čija druga biti. Samo otkuda? Kako?”

        I vrati se u mislima u posljednju noć što ju je proveo s njom u toj istoj pidžami. Njegovo posljednje čitanje pjesama koje je napisao za nju. Njihovo posljednje vođenje ljubavi i posljednja priča za laku noć. Davno zaboravljeni osjećaj topline, obuze ga još jednom i iscrta mu osmijeh na licu.

        Vrijeme je još jednom prestalo da postoji, dok su mu se pred očima jedna za drugom ređale slike, dok su sobom odjekivali njihovi uzdasi i tihi šapat njihovih riječi, kojima su se zaklinjali na ljubav jedno drugom.

Djevojka kraj njega gurnu lice među dlanove i prigušeno zaplaka...

Nisu ga doticale njene suze. Odsutan i zanesen, igrao se sa vlasi, gladio je, obmotavao oko prsta, golicao nos njome, provlačio između usana, s licem ponovo zagnjurenim u tu kosu, baš kao one noći…

- Đubre jedno! - vrisak i nokti zariveni tik ispod uha, vratiše ga u sadašnjost. Ni naredni šamar nije stigao izbjeći, dok je prenuto zurio u lice razbjesnjele djevojke - pička ti materina, skotino jedna!

U sljedećem trenutku, već joj je držao obje ruke, trznuo ih nadole i gurnuo je grubo na krevet. Pogleda za trenutak gdje je dlaka. Ne, nije je više bilo među njegovim prstima.

Djevojka je već skakala sa kreveta i ponovo se ustremila na nj. Nije imao živaca za objašnjavanja, niti je želio bilo šta da objašnjava. Uhvatio joj je obje ruke i stegao jednom šakom, dok ju je drugom uhvatio s leđa za kosu i povukao snažno unazad, unoseći joj se u lice: “Hoćeš li se smiriti, ili ćeš da te ja smirim?”

Glas mu je bio tih i leden. Djevojka na momenat problijedje, a onda joj crvenilo grunu u lice, dok se koljenom ustremi u donji dio njegovog stomaka. Kao da je znao šta smjera, on se samo izmaknu unazad i pustivši joj kosu, udari joj šamar, od kog joj je glava odletjela na desno rame, a zatim se skljokala na tepih. Iz usne joj poče da curi tanak mlaz krvi…

- Silo - glas joj je bio podrugljiv, dok ga je sa poda strijeljala pogledom kroz pramenove kose pale preko lica - kurvo... muška kurvo! Prvo me varaš, a zatim udaraš! Kurvo - krv iz usne kapala je po tepihu.

- Samo se obuci i idi…

- Kurvo…

- Obuci se i odlazi!

Ustala je sa poda dostojanstveno, prkosno ga gledajući.

- Nije valjda da si mislio da bih ostala nakon ovoga? - osmijeh joj se pojavi u uglu usta, a on je znao šta slijedi. U trenutku osjeti umor od svega i samo sklopi oči, dok prvo dobi žestok šamar u jedan obraz, zatim u drugi, a onda se prenu i ponovo je ščepa za ruke.

- A sada samo idi - prosiktao je ledeno naglašavajući svaku riječ.

Pokušala je otrgnuti ruke. Nije je pustio odmah. Zadržao je svoj hladni pogled na njenim bijesnim očima i tek onda je oslobodio stiska.

- Platićeš mi za ovo! Proklinjaćeš dan kada si me upoznao! Proklinjaćeš ga i ti i ta tvoja, s kojom si se kraj mene žive jebav’o!

- Nisam - izustio je jedva čujno i nezainteresovano.

- Šta nisi!? - skoro da je zavrištala.

Bio je previše umoran bilo šta da objašnjava.

- Šta nisi!? - ponovila je vrišteći.

Gledao ju je osmjehujući se. Bio je to već njegov nečuveni osmijeh istine. Osmijeh koji je na licu imao, govoreći istinu za koju je znao da će zvučati nevjerovatnom.

- Nisam se ni sa kim jebavao, pored tebe žive… - reče, a zatim nakon kraće pauze doda - a ona vlas... ona vlas je u ovu kuću došla mnogo prije tebe i ostaće u njoj i kada ti odavde odeš…

- Lažeš! - podviknula je.

- Ne, ali to ionako ne mijenja puno stvar. Želim da odeš…

- Skote! Zar nakon svega? Zar nakon svih ovih mjeseci, zaslužujem da se ophodiš prema meni kao da sam posljednja drolja? Hoćeš li mi možda i za taksi ostaviti napojnicu? Je li, skote?

Umalo je izgovorio: “ako je potrebno”, ali se suzdržao u posljednjem trenutku. Vraćao se polako iz polu-šoka, polu-obamrlosti, i već je osjećao žaljenje zbog učinjenog.

Odmahnuo je samo glavom, posmatrajući je pogledom, ovaj put punim koliko razumijevanja, toliko i sažaljenja. To ju je zaboljelo više nego maloprjeđašnji šamar. Sjela je na krevet, zureći prazno ispred sebe, dok su se krupne suze slivale niz njene obraze.

“Da, samo još jedna, još jedna koja je otišla upravo tamo gdje treba. Još jedna kojoj nikada i nije bilo mjesto kraj mene. Znam, nakon deset-petnaest dana, ponovo će se javiti. Najprije ponosna, hladna i puna samopouzdanja, zatim puna pitanja, da bi na kraju bila skoro pokorna. A gdje ću ja tada biti? Možda već s nekom drugom. Ne, nema povratka nakon svega učinjenog… Nije ga bilo s njom - ne može ga biti ni sa jednom drugom.”

***

Djevojka se presvlačila u tišini, koju su remetili samo njeni duboki uzdasi.

On je oko kažiprsta motao dugu plavu vlas kose, zagledan nekamo kroz prozor…

24.02.2008.

Čitao je Bukovskog. Čitam Hemingwaya. 
Volio je više Death, a ja Dream Theater.
Povezala su nas dva ista sna, "Ride the Lightning" i "Lost Paradise".
 
Probudio sam se jutros kao sedamdesetogodišnjak, par trenutaka pred sopstvenu smrt. Gušila me je spoznaja kako je život proletio, a ostalo je toliko stvari koje nisam stigao da uradim. Zatim mi se u glavi kao na kakvom brojaču zavrtiše cifre sa "70" i zaustaviše na "28". 
Ne, nisam osjetio neko olakšanje zbog toga. Dvije godine su prosto proletjele. Ove posljednje nisam ni bio svjestan.
Kao da je neki šaljivdžija obučen u Vrijeme, prišao i šapnuo mi:  "Ej, izvini, moraćemo ovu godinu ipak proglasiti za narednu - zamisli da si nešto proživjeo i smjesti to u ladicu  'sjećanja za 2006'." I prije nego što sam stigao da zamislim bilo šta na šta bih bio ponosan, a '07. već uveliko korača. Sada sam ga čekao da mi isto tako najavi i '08., i godinu poslije nje, i onu poslije... 
 
Sjećam se trenutka kada sam izgubio viziju budućnosti, pitajući se da li to znači da je više uopšte i nema? 
Nisam očekivao da će me inercija dovesti i dovde gdje sam danas stigao. Kao da sam s glavnog toka rijeke upao u neki rukavac, koji završava močvarom u kojoj vrijeme tako leti, da ti prestaje biti važno. Toplo je i udobno i prljavo i odvratno, dok se lagano pretvaram u nakazu, glavnu atrakciju paradoksalne cirkuske predstave nekadašnjih htijenja i trenutnih okolnosti, koja se odigrava pred jednim jedinim gledaocem, koji je uz sve to i klovn, i dreser, i životinja, i nespretni akrobata, dok razočaravajući uzdasi u publici smjenjuju trenutke prevelikih očekivanja. 
 
Kako li se osjećao dok je slušao "The Sound of Perservence"? 

"Sto godina samoće" još nisam pročitao. Nikada nije bilo pravo vrijeme za nju. Znam da je pravio zabilješke gdje je pisao: "ko je tu šta, kad i koga... Šta bih dao da ih mogu vidjeti sada? Nebitno šta piše tu. Želim da znam samo da je svaka riječ koju čitam, tu s nekim ciljem, svrhom i značenjem koje je potpuno jedino u njegovim mislima. 

Nedostaje mi, dok čekam da se završi "The Sound of Perservence", pa da pustim "Spritiual Healing". 
Kakva simbolika? Još je nastavlja "A Moment of Clarity", a dovršava "Painkiller". Sve je tu...
 
Prezirao je žene, mada je sve vrijeme imao djevojku, a da nije ni bio svjestan toga. 
Nikada nisu spavali, nikada se nisu čak ni poljubili, ali sam sve vrijeme znao da je tu za nju, baš kao što je i ona tu bila za njega.
Za ove skoro tri godine, otkako je otišao, nije našla dečka... Ne priča puno o njemu, ali je nekako uvijek tu, prisutan između nas i to jako dobro osjećamo. Svog crnog mačka nazvala je po njemu. Kaže, rodio se upleten u dugu plavu dlaku, koja je mogla biti samo njegova.
 
11:11 ove cifre me baš prate kroz život. Počev od nekoliko bitnih datuma, pa do cifara na digitalnom časovniku koje jednostavno ne mogu izbjeći skoro svaki dan, pokera koji sam nekada obožavao da igram... Ne bih se čudio ni da je ona rođena na taj datum.
 
Bio sam pomalo i ljubomoran na nju. Posmatrao sam je kao foliranta, kao djevojku koja više ne zna šta će od sebe i novca, pa kupuje motore i voza se na njima izigravajući "Anđela pakla" sa svojih pedesetak i malo više kila.
Prezirao sam njeno bavljenje crnom magijom, obožavanje Alistera Crowleya, od nje sam prvi put čuo za Lilit i dobro upamtio tu priču, jer sam je posmatrao kao upravo takvu - ženu suviše jaku da bi se potčinila muškarcu, ali opet, previše ženu, da bi bez njega postigla nešto više od vječitog lutanja. 

Danas znam da je veći motoraš od svih mirišljavih fensera koji gone svoje motore gradom, uredno namazanih kožnih jakni,  čiste, duge, tek otpakovane kose i čistih ružičastih ušiju... 
Ne, on nikada nije bio takav... Nosio je vojničke čizme, polovnu crnu vijetnamku i farmerice poderane na nekoliko mjesta. Prao je kosu redovno, ali mu je češće bila sljepljena i masna. Njemu bi motor mnogo bolje pristajao.
Kraj njega si osjećao potpuno razumijevanje načina života koji su mnogi imitirali, a malo ko ga ja zaista vodio... 
 
I sam bih se možda osjećao jutros kao folirant, da je neki drugi dan, da sam ja neko drugi. 
Ne, već danima sam zgađen i namrgođen. Već danima mrzim. Pokušavam da se prisjetim sebe od prije par mjeseci, kada sam svaki dan mogao napisati neki stih. Kada sam još uvijek vjerovao u nešto lijepo, dok su sa sumnjama vodile rat i ljubav i nada. Ne znam ko je iz tih borbi izvukao deblji kraj, ali danas niti ima ljubavi, niti nade, ali nema ni sumnji i to je možda jedino lijepo u svemu tome. Uostalom, kada nema budućnosti, zar može biti i sumnji? 
I stihovi koje pisah postadoše samo beživotno plastično cvijeće na spomeniku jednog od malobrojnih mojih Ja koji su pali za Ništa.

Da, ovo je proljeće. "Cold Days In Paradise". Ma, ne!!! Danas mi je svaki blueser samo veseljak s gitarom.
 
Telefon. Dva propuštena poziva. 
Prije četiri mjeseca na posljednjoj žurci što sam je pravio, ispao sam kreten prema njoj. Kreten kakav nisam bio ni prema jednoj djevojci do sada, i zbog čega sam tri nedjelje pokušavao da okajem svoje grijehe molitvama i odlascima u crkvu. I sada voli onog kretena kakav ponovo nikada neću biti. Vjerovatno misli da još uvijek želim da se kresnem s njom. Uf, al' su mi se zgadile od tada. Ne mogu da je nazovem, čak ni da joj pošaljem poruku, pa ćutim kao još veći kreten koji nema šta da kaže. 
 
Da, znam prijatelju kako si se osjećao. Razumijem tvoj prezir i gađenje. Razumijem ova jutra kada si se budio sam u sobi, puštao muziku i dizao roletne, uzimao gitaru za koju neki kažu da je nikada nisi znao svirati, a ja kažem da nikada nisu znali razumjeti ono što si svirao. Samoproklamovani blueseri koji osim prostih akorda nikada nisu bili u stanju da svare bilo šta drugo iole teško i disharmonično na prvo slušanje, ne znajući da iza gothic i black rifova stoje zapravo blues skale. Da je zapravo metal najvećim dijelom samo malo složeniji i dosta agresivniji blues. Da je Zeppelin prvi svirao heavy-blues, a Sabbath heavy-boogie, ali sve to teško i izdeformisano onako kako je duša djeteta postala izdeformisana i teška u nama nakon svih ovih godina. 
Šta bih dao da mi je još jednom čuti kako sviraš Nešto, dok ja pjevam Nešto samo za nas? 
Kao ono veče, kada nije bilo struje, kada si uz svijeću zasvirao nešto sablasno dobro, a meni momentalno krenule riječi u najvišoj intonaciji koju sam mogao izvući:
 
"Gledaš me, plačeš,
 Odlaziš od mene,
 Gledaš me, nestajem,
 I umirem..."
 
"Tamo majko, smrti,
 Pruži ruke k meni,
 Dosta mi je svjetla,
 Hoću u grob crni..."  
 
Ne, nisu to razumjeli... Okarakterisali su ga kao "kreativno ništavilo", na kraju. Ne znaju da smo nakon toga bili sjajniji i sretniji nego mjesecima prije. Da smo izbacili tog odvratnog kukca koji se učaurio u grudima suviše dugo. 
Ne, mi im nikada nismo bili bitni, već samo naši postupci, naše riječi, naše maske, naše prisustvo, učešće u vinu i pivu.
Nikada nisu vidjeli nas. Nikada nisu vidjele nas. Nije kriva ni jedna ni druga, ni onih posljednjih par. Krivi smo samo mi, koji smo izgleda bili shvatljivi samo jedan drugome, a čak i sami sebi, stalne misterije. Pričali smo o Sparti. Kraj moje lijeve strane smrt te nikada ne bi uzela. Otkako si otišao, ne vidim ni način ni mogućnost ni svrhu da krenem sastavljati ovaj svijet koji je pobadanje krstače razbilo u komade. Plutam močvarom, kao Stiksom, sve do jednoga dana...

 Embers Fire

A fallen time that's bygone
A crude elite that's from a distant zone
You turn a blind eye on what's "brave"
You don't know if it's the truth you told

Anger looks on the quiet dreaming
Seals the sense incandescent ones

Hold back desire for danger
A bet you lose, you'll have no way to turn
I see the man who lives and breathes corruption
Into a circle that you call your own

Don't run away, from the pain. A claim that you deal with
A power game, from within. Impossible for you to see this

Laid down the laws of deceit
The ones who cherish are the ones who'll go
Into the ashes of a tortured world
Only in mind's eye can you see a light

Harmony breaks, dark awakes, in old eyes - the trouble, feel it
Here to stay, mark the way, improvise the judgement hearing

Don't run away, from the pain. A claim that you deal with
A power game, from within. Impossible for you to see this

Anger looks on the quiet dreaming
Seals the sense incandescent ones

All remains of the glowing embers
Is a bleak cold irrelevance

True Belief

Wretched will, host of pleasure surreal
Closed the room where the last is buried

Rise or fall at your master's request
You're unable to accept redemption

I don't know about a true belief here
With the 'lost' it's the same as always

All I want is the same, a true belief

You can't wait to become a memory
With the 'weak' it's the same as always

Stand confused lack of comprehension,
Re-aroused by a thought of madness

And I know that the truth is always right
But it's time to search for lies
You're the only I try to save
But the blood spills from your veins

Call counting time till the end
Death's wicked smile never fails
The curse is cast, you've lost the past
Forevermore, a candle burns here no more

I don't know about a century life
When the love of generations die

I can see no good in taking your own life
When any moment death calls...

All I want is the same, A true belief

"Znaš, dao sam sebi tri mjeseca vremena... Stalno mi se mota onaj vaš most po glavi..."

"Čemu onda i toliko - idi odmah!"

"Bilo bi mi žao samo majke i sestre. Suze mi idu na oči samo kada se njih sjetim. Što se mene tiče, ne bih žalio sekunde."

"Samo da to ne bude ona sekunda momenat prije nego što ćeš dotaći vodu na tridesetom metru pada... To bi ti sve pokvarilo!"

"Kako ide ona pjesma?"

"Ko te ima taj te nema?"

"Da, ta!"

"Ko te nema taj te sanja. Ko te sanja taj te ljubi, a ti o tom pojma nemaš..."

"Znaš, ti si mnogo jača osoba od mene."

"Ne, ja sam samo osoba, koja je jednom davno shvatila kako je život zapravo lijep."

"Život je sranje! Mislim da neću čekati ni ova tri mjeseca!"

"Ipak, pojedi prvo ovaj ručak. Punog stomaka ćeš malo jače lupiti o vodu. Možda dodje i do pucanja srca, usred pritiska. To bi ti garantovalo brzu smrt!"

"Uf, ovo je bilo surovo!"

"Surovo? Surovo je kako je par profesionalnih skakača završilo uslijed nezgodnih padova! Nepokretni, oduzeti od vrata naniže. Ako već želiš da se ubiješ, pretpostavljam da ne želiš da ostaneš invalid do kraja života!?"

"Svejedno..."

"Dobro, hoćeš da čuješ kako ti tetošim i govorim: 'Ne, prijatelju! To će biti veliki gubitak i za nas tvoje drugare, i za porodicu, i za onu kuju, zbog koje ti takve stvari i padaju na pamet.'"

"Ah, ma..."

"Šta misliš da će reći drugo do: 'Sva sreća pa s njim nisam imala ništa, na kraju! Znala sam da nije sav čitav.' Ko još želi da ima posla s potencijalnim samoubicom!? Niko, a žene naročito! Imaju taj urođen osjećaj za slabost kod muškarca, za prirodni odabir. Biće sretna što te izbjegla, kao rupu na putu!"

"Čovječe, ti si baš surov..."

"Ne, smrt je surova, a naročito kada je priželjkivaš i čekaš, a ona nikako da dođe."

"Ipak, onaj most je kao stvoren..."

"Otkuda ti znaš za šta je taj most 'kao stvoren'? Za petsto godina njegove istorije, ne znam da je iko ikada skočio s njega s namjerom da se ubije! I sada će nam tu jedan Sarajlija doći i pola Mostara prosvijetliti? Skači ako hoćeš! Boli me dupe! Biću dole kraj Neretve i postarati se da kamerom sve to ovjekovječim... Potrudi se samo da bude dovoljno atraktivno. Nastradaš li, obećavam ti par trenutaka slave na Internetu, ali ostaneš li invalid, okrenuću ti kolica ka TV-u, staviti čačkalice između kapaka i puštaću ti ga do besvijesti, dan za danom... Život jeste lijep, ali to što nije lijep onoliko koliko bismo nekada željeli, nije dovoljan razlog da me prisiljavaš na takvo što, zar ne?"

***

"Ej, kako si?"

"Odlično, a ti?"

"Evo, nije loše."

"Aaa... Vidim, smiješ se! Hehehe... Kako prođe vikend?"

"Ma, onako. Nisam ga ni bio svjestan. Proletio je! Ideš kući za 1. maj?"

"Naravno, nisam bio od početka januara. Ti?"

"Pa, ne znam..."

"Hajde, kako ne znaš? Budeš li išao za Sarajevo, navrati i do mene!"

"Hm, vidiš. Zanimljiva ideja... Razmisliću."

"Ne razmišljaj samo previše. Nabavio sam kameru."

18.04.2007.

"Još uvijek ima isti miris, isti ukus."

Sklopio je oči i vratio se dvadesetak godina unazad.

"Dobro, nije baš 'Argeta', ali nosi sa sobom nešto što ova prva nikada neće imati."

Osjećao je dodir ledenih prstiju bake, dok mu pruža namazani komad paštete jednom i tek oprani paradajz drugom rukom. Istrčao bi napolje i u dvorištu pod odrenom jeo gledajući u sunce kroz lišće vinove loze.

18.04.1994.

"Ulazi u kuću! Nemoj meni da prkosiš - razbiću ti nos ovom štakom!"

Posmatrao je oca podbočenog o desnu štaku, dok je lijevom prijeteći mahao. Nije ga se plašio. Žao mu je samo bilo što ga je toliko uznemirio. Otkako je ranjen, postao je jako kratak sa živcima. Ipak, divio se uvijek njegovoj snazi i odlučnosti. Znao je da ako nastavi da mu prkosi, ovaj neće prezati da ga udari. Otkako zna za sebe, igraju ovakve igre. Istina, nije dobio batine već par godina, ali poznavao je taj gotovo ludački sjaj u njegovim očima.

"Džaba ti je – znaš da ću otići na taj maraton!"

"Hoćeš da ne kažem šta!!! Da budeš pratnja Siniši, je li!? E, nećeš bogami! Ulazi u kucu - odmah!"

"Nisam ja ničija..."

"Ulazi unutra!"

"... pratnja! Jako sam dobar i..."

"Ma nemoj sa mnom..."

"... na pet kilometara, mada su moje..."

"... da se nadvikuješ!"

"... discipline između sto i…"

Hitnuo je štaku poput koplja put mladića. Izmakao se, puštajući je da bezopasno lupi o zidić iza njega.

"Hajde baci i drugu!", provocirao ga je, "čik da vidim šta ćeš onda? Otići po pušku možda?"

Igrao je neke stare igre trijumfujući kao nekada, dok ga je otac tukao, a on mu se kroz suze smijao u lice, hvatajući šipku golim rukama i lomeći je. Otac je ćutao i gledao ga pogledom gotovo poraženog. Znao je da sada može otići. Znao je da ga sada ništa više ne može zaustaviti. Ponovo se osjećao nepobjedivim. Znao je ta stanja, kada mu mozak radi savršeno, a tijelo bez greške izvršava sve njegove komande.

Ipak, da li je to ono što zaista želi. Voljeo je oca. Prosto ga je obožavao. Da li bi ga ovim svojim odlaskom slomio? Da li bi njihov odnos ikada više bio onakav kakav želi? Uostalom, ko kaže da na neki način otac i nije bio u pravu…

I kao i uvijek do tada, donio je odluku u trenutku.

"U redu! Neću sada otići. Ali za godinu dana, biću najbolji i u ovoj disciplini, a onda nećeš imati ni najmanje prava da pokušaš da me zaustaviš."

U trenutku osjeti da griješi. Da je ipak trebao otići i ostaviti sve... Ipak, duboko u sebi, znao je da čini ono što je najbolje za sve.

Skinuo je ranac s leđa i krenuo u kuću.

Vidjeo je olakšanje na očevom licu. Njegov autoritet bio je očuvan. Ponovo je bio alfa-mužjak njihovoga krda, a on je s druge strane još jednom pokazao da može da se izbori za ono što želi, samo ako to zaista želi.

***

Trčao je već više od deset kilometara. Trening je predviđao petnaest krugova od po četiristo metara istrčanih u ritmu: jedan lagan krug, a drugi sa 90% snage. Ovo je bio već njegov trideseti. Nekoliko posljednjih brzih krugova činilo mu se da će na ciljnoj ravnini dušu da ispusti, ali sa svakim narednim laganim krugom bi toliko povratio snagu da nije htjeo da prestane.

On želi biti najbolji i znao je biće najbolji. Pokazaće on njima, već. Godina dana biće više nego dovoljna…

Došla je sljedeća grupa atletičara. Početnici.

"Koliko već trčis?"

"Vidi ti njega! Šprinta kao da je tek počeo, a vidio sam te ranije! Trčiš već sat i po vremena, sigurno!"

"Sat i dvadeset minuta! Nisam toliko spor, ne brini!"

Bio je ponosan na svoju formu.

"Hajde, želi li neko da se potrka - moj brzi krug kreće na kraju pravca."

"Nemate šanse momci", mislio je u sebi, " četiristo metara je uvijek bila moja daljina."

Ostavio ih je daleko za sobom. Mahnuo im napuštajući atletsku stazu i krenuo kući.

“Ne, sada definitivno ništa više ne može da me zaustavi.”

***

"Žao mi je mladiću, ali moraćeš prestati da se profesionalno baviš atletikom, bar neko vrijeme. Da nije rat, da smo neka druga država, kao što nismo, neke terapije bi sigurno pomogle. Ovako, samo mirovanje i lagane šetnje."

"Znači doktore, baš ništa od trčanja?"

Znao je da je postavio glupo pitanje, i postidjeo se na trenutak zbog toga, ali ipak, očekivao je bar par riječi nade.

"Ništa! Hajde, vidi ti njega! Šta si se snuzdio odmah? Glavu gore! Ljudi ginu svaki dan. Bolnica je puna ranjenika, ljudi bez noga, očiju, a ti ćeš sada zbog jebene atletike praviti dramu. Uostalom, zdrav si kao dren i biće i to u redu, za par mjeseci, godinu dana. Istegao si jako ligamente potkoljenice, tačnije, u svom životu nisam vidio da je neko tako što učinio u svojoj petnaestoj godini. Budi sretan što su ti koljena dobro od tolikog trčanja."

Mladić je krenuo nešto da kaže, da mu objasni koliko mu zapravo to sve znači, ali znao je – ne bi razumjeo. Naučio je da od odraslih ne očekuje razumijevanje za svoje snove.

"Ma, naravno doktore. Hvala Vam, u svakom slučaju! Do viđenja!", nasmiješio se koliko je mogao i izašao iz ortopedske ordinacije lagano hramajući.

"Sada bi mi dobrodošle očeve štake. Život baš zna tjerati šegu katkad sa nama.", pomisli, nasmijavši se gorko.

Vec desetak dana skoro da nije mogao da hoda. Mislio je najprije da će proći, da su to uobičajene upale. Nije znao da će vjerovatno do kraja života, vući posljedice jednog nepromišljenog treninga. Nije znao da će do kraja života snositi posljedice svoje trvdoglavosti.

18.04.2000.

Znojio se, noseći na leđima šatorsko krilo u kome je bila sva njegove oprema, zadužena prije devetnaest mjeseci. Sunce je neumoljivo peklo.

Ispod krila ga je žuljao ranac, dok mu je putna torba visila o desnom ramenu i lupkala ga o butinu na svakom drugom koraku.

Kraj njega je išao major, ruku praznih, opuštenih niz tijelo, smješkajući se.

“Prokleti sadista.”, nasmiješi se mladić, kada je shvatio najvjerovatnije porijeklo tog oficirevog osmijeha.

Oficir ni u jednom trenutku nije ponudio svoju pomoć. I da jeste, ovaj je ne bi prihvatio. Uživao je u svakom koraku, znajući da što više znoja prolije sada, to će ovaj trenutak godinama bolje pamtiti, sjećati ga se jednoga dana kada bude slobodan, izvan žice i kruga Vojne akademije.

Smijao se. Po prvi put je sasvim otvoreno pričao sa majorom. Vidjeo je da je major bio poprilično iznenađen njegovim ponašanjem i upadicama, ali i da je htjeo ne bi pokušao da se iskontroliše. Miris slobode bio je neodoljiv, a on je bio opijen njime.

"Tvoj čin mi ne znači više ništa", mislio je u sebi posmatrajući to uniformisano lice, kao nekoga ko će do kraja života ostati hendikepiran za mnoge stvari koje se njemu otvaraju sa današnjim danom.

Znao je da mu major u tom trenutku zavidi. Vidjeo je to u njegovim očima i blagoj crti gorčine koja se uvukla u oficirov osmijeh.

"Ko zna koliko mu je puta isto ovo palo na pamet, ali nije imao snage niti hrabrosti da izađe iz sigurnosti svoje uniforme. Malo ko zna, šta se zapravo krije ispod uniforme i čina. Ispod strogog autoriteta jednoga oficira. Ja znam! Vidio sam vas više nego dovoljno, štaviše, i sam sam bio blizu da postanem jedan od vas. Krije se zapravo vječiti rob, koji nikada neće imati snage da digne ruku na svoga gospodara u ime slobode. U kome će sve vrijeme zbog toga da raste frustracija, koju ćete gledati da iskalite na flašama popijenog alkohola svakog vikenda i svojim podređenim ostalim danima. Ako baš imadnete sreće, dočekaćete neki rat i poigrati se malo vojnicima i tenkovima kao figuricama u Riziku, gazeći preko krvi drugih do svojih ličnih ostvarenja. Slabići, eto to ste vi, oficiri. Ograničeni slabići, koji nikada nećete imati hrabrosti da živite život onako kako to potajno priželjkujete."

I nasmijao se naglas nakon ovakvog monologa... Znoj je liptao niz njega, a od objekta 05 do intedantske sluzbe, bilo je dvadesetak minuta hoda, bez opreme.

***

Razdužio je opremu. Pozdravio se sa majorom, iskreno mu poželjevši mnogo sreće.

Na kapiji se samo još jednom okrenuo. Otvorio je ranac i izvukao iz njega novi indeks Fakulteta tehničkih nauka. Pogladio je njegove tamno plave glatke korice i vratio ga nazad.

Bacio je još jedan pogled na krug kasarne. Autobus broj 51 već je stajao parkiran na polaznoj stanici. Nema vremena za emotivniji oproštaj.

“Možda i bolje tako...”

Da, već mu nedostaje akademija, ali sloboda mu je nedostajala, mnogo, mnogo više...

18.04.2002.

Njena soba i dva sata ujutro... Vec je duže od pet sati kod nje "na kafi". Znao je: "sada ili nikada". Prošli put, prije neke tri nedjelje ga je odbila. Ipak, uvijek im je davao drugu šansu - više radi sebe nego radi njih. Nakon toga, povratka više nije bilo.

Ustao je, kao da će da krene… Ustala je i ona.

Prišao joj je na svega desetak centimetara i uhvatio je za ruku.

"Šta bi učinila sada, kada bih pokušao da te poljubim?"

"Pa, probaj..."

18.04.2005.

"Ali danas su tačno tri godine otkako smo zajedno! Mogli smo bar negdje izaći!"

"Ali danas je i tačno sedam dana pred moj diplomski! Program mi je pun bugova, prezentaciju nisam ni takao, a da ne spominjem štampanje i koričenje, koje još nisam obavio!" Otresao se nervozno na nju.

"Nikada nisi bio takav... Uvijek si imao vremena."

Uvijek, značilo je zapravo - nekad. Znao je da su stvari već neko vrijeme otišle do vraga.

"Sjeti se samo kakva si ti uvijek bila dvije nedjelje pred bilo koji svoj ispit. Dušo, muka mi je više od svega ovoga i želim konačno da privedem kraju svoje studiranje. Obećajem ti, nakon što diplomiram, biću dalje samo tvoj..."

Nikako nije bi siguran u to, ali isto tako, nije mogao ni da pretpostavi, da je izrekao jednu od najvećih laži u svome životu.

18.04.2007.

Jutro je sunčano, uostalom kao i sva jutra 18. aprila, kojih se sjećao.

Trčao je, baš kao nekada... Lijevo koljeno držao mu je steznjak.

"Večeras je žurka. Dobro sam se naspavao, a i ovo trčanje će mi dobro doći... Nadam se samo da mi ništa neće pokvariti raspolozenje u toku dana. I na poslu ću gledati da zapnem k'o čovjek..."

Pružio je korak, ubrzavajući lagano ulicama grada. Da, bio je zadovoljan trenutnom formom. Jedna slatka mala plavušica posmatrala ga je plavim okicama smiješeći se.

"A-a, nisam ni ja još uvijek za bacanje. Što joj ne rekoh: "Ciao bella"? No dobro, k'o da bi to nešto izmijenilo!? Ali bilo bi baš zanimljivo vidjeti njenu reakciju..."

Nasmija se sebi u bradu i nastavi da trči...

Ostalo mu je još nekih četiristo metara do doma.

"Da, četiristo metara... Posljednji brzi krug."

Prešao je u sprint, ispruživši prste i pružajući noge daleko ispred sebe. Posmatrao je sebe kao geparda, dok je tijelo osjećao kao savršenu mašinu, sastavljenu od čeličnih opruga, što se skupljaju i ispružaju, skupljaju i ispružaju...

"Kao nekad... Samo da mi se vratiti sada na onu atletsku stazu, trinaest godina unazad... Hm, iz budućnosti bih ponio samo jedan broj telefona. Mada, da li bi mi uopšte bio potreban, kad malo bolje razmislim..."

I sklopio je oči, prolazeći kroz liniju zamišljenog cilja...