
Ponekada je mozda bolje cutati , pustiti rechi da u dubini dushe zubore. Nekada je bolje pustiti , da ne bi izgubio sebe u svitanju nove zore. Ostaviti pitanja neka se sama pitaju , odgovori neka sami odgovaraju. Zatvoriti ochi i sanjati sopstvenu paletu boja i zvukova, Jedriti po talasima nade i milovati zrake prvog jutarnjeg sunca shto snagu svetu daje. Nekada tako , a nekada ne. Kako god , srce retko greshi . Kraj je uvek pochetak , suza je samo tu da spere gorchinu. Praznina nastaje da bi bila popunjena , pitanje je samo da li smo kadri da to uvidimo. Ponekada je zvezdana prashina nash jedini adut. Svetiljka na ulici probija maglu , mozda ne skroz ali opet dovoljno da nastavimo put. Ptice ce leteti , ribe ce plivati , chovek ce se uvek pitati. Nekada je bolje pustiti , da pricha samu sebe ispricha i pesma samu sebe otpeva.

|
Permanent Link