28/2/2008 - Ti ne znaš...

Ti ne znaš, za onog
Koji ti osluškuje misli,
I upravlja pramac
Niz njihov tok.

Ti ne znaš, da noć
Skriva tragove zvijeri,
I da jedan anđeo
nad tobom bdi.

Ti ne znaš, da dobro
Zna više da boli,
Od svog zla
Što ti nanose drugi.

Ti ne znaš, da ljubav
Kao vatra mora da gori,
I da peče,
Pokazujuć’ da postoji.

Ti ne znaš, da sunce
Pokazuje svoju moć,
Tek kada zađe,
A hladne sjenke osvoje noć.

Ti ne znaš, za onog
Koji ti osluškuje srce
I kišom duše svoje,
Pokušava dugu da stvori za te.

Jun, 2002.

12/2/2008 - Ante Mortem

Glas u noći što razdire biće,
Vuče me nazad u umrli san,
Preda mnom stari pakao niče,
Tama ljubavi što ne rađa dan.

Ne poznajem sebe, neću da postojim,
Sav duh moj rasut je u prah,
Nade nemam da tragam za boljim,
U meni živi neizmjerni strah.

Izgubljen tonem u željama bolnim,
Ples ukletog raste u meni,
Zloduh čežnje u mislima mojim,
Dušu mi predaje osuđenoj sjeni.

Obavijen tišinom vječne noći,
Dockan da nešto uzmem il’ dam,
Vapim za suncem što neće doći,
Dok posljednji put ostajem sam.

Mart, 2002.

6/2/2008 - Naša ljubav

Ja te volim...
I ti voliš poslušno pseto
Voliš umiljavanje i vrćenje repom
I kada mu za vrat
Staneš svojom petom
A ono opet
Sretno vrti repom...

Februar, 2000.

25/1/2008 - Iza maske

Sirena?

Ne,

Nisi je dostojna,

Tvoj zov i dušu ubija.

Vještica?

Ne,

Nisi toliko iskrena,

Djeluješ kao svetica.

Kurva?

Ne,

Ne pružaš samo jedan,

Vodiš lako u svih sedam.

Smrt?

Ne,

Nikada nisi utjeha,

Znaš biti samo zlokobna.

Žena?

Ne,

Eva bi bila suvišna,

Zmija je ranije stvorena.

Maj, 2000.

25/1/2008 - Oprosti

Oprosti mi zbog svake riječi,
Što ti je zabodoh u srce.
Oprosti zbog tame beznađa,
Što mi je sakrila sunce.

Oprosti mi zbog ljubavi moje,
Kušane samotnim noćima.
Oprosti zbog vrelog srca,
Poraženog od strane razuma.

Oprosti mi zbog svake misli,
Koja je donijela klevetu.
Oprosti zbog prazne sujete,
Koja je tražila osvetu.

Oprosti...
Pa kako riječi nisu dovoljne,
Pusti da kleknem na koljena,
Usnama ti očistim stopala,
Položim glavu u naručje tvoje,
I dugim bolnim nestankom svojim,
Oprost svojoj duši izmolim...

Decembar, 1999.

24/1/2008 - Kraj

… a ja sam rekao:

Kraj

Usta nose mač,
Što prekinu životne linije,
Ljubavi i agonije,
I smisla onog “hoću”
Sputanog prošlošću.

Oči nose zrak,
Što izbrisa posljednji trag,
Okrenuvši srce k Bogu,
I davši novo “mogu”,
Što u svjetlu živi.

Duša nosi bit,
Što rodi istinsku svrhu,
Slobodnu u duhu,
Predavši iskreno “želim”,
Rukama Božijim.

22/1/2008 - Protiv sebe

Jedna stara "pjesma", nastala prije vise od 8 godina. Nastala u vrijeme kada sam mozda jos mogao da se opredijelim koji put kroz zivot da izaberem. Doslo je do bolnih spoznaja... Do "nevjerovatnih" otkrica u umu jednoga dvadesetogodisnjaka. Pitao sam se da li da kroz zivot i ljubav idem kao "manipulator" nad tudjim mislima i osjecanjima, ili da trazim onu "iskrenu iskru", koja ce zavoljeti ono sto me cini ovim sto jesam, bez maski, bez lazi i obmana... Za sta sam se opredijelio, najbolje ce reci naredne rijeci...

Protiv sebe

Čovjek:

Svjetlost sunca prolazi kraj mene,
Davno srce grijaše mi dušu.
Predugo je nada zarobljena,
U prokletstvu zvanom sudbina.

I snaga duha pohranjena spi,
Na obalama hladnog jezera,
Mirnog, bez daha povjetarca,
U rukama mojijeh kraljica.

Glas:

Udahni zato moj čarobni dah,
Predaj sebe u naručje moje.
Tvoje želje biće ostvarene,
Samo na mome putu istine.

Udahni i stegni ruku spasa,
Jer samo na jednu moju riječ,
Sreća koju smatraš već mrtvom,
Rodiće se s novijem žarom.

Čovjek:

Opojnost vlada u tvome glasu,
U glavi osjećam oluju.
Ni smisao već dugo ne vidim,
Izgubljenost je moj pseudonim.

Jedini si obris na mom putu,
Ali zašto svjetlost tvoja hladi,
Mrznuć’ nekoć tople fluide,
Gdje li sjaj ljubavi nestade?

Glas:

Ne osjećaš dodir vječnosti,
Jer je led ovladao tobom.
Moja svjetlost dušu ti grije,
Prihvati samo naručje moje.

A ljubav, to je laž za smrtnika,
Prokletstvo za ubogog slijepca.
Poslušaj zato glas razuma,
I daću ti da vladaš drugima.

Čovjek:

Ponuda je tvoja privlačna,
Al’ bez obzira na žig u srcu,
Drugog traži sljedbenika.
Ljubav – to je život za smrtnika.

Nestanak u dubinama srca,
U tunelu svjetlosti svete,
Ljubav je vječiti cilj traganja,
Već kod prvog istinskog saznanja.

Glas:

Proklinjaćeš i ljubav i svjetlost,
U duhovnoj samici, budalo.
Svaka noć donosiće tvoj vapaj,
Tvoje želje ispuniće očaj.

Ljubav nikada pronaći nećeš,
Življećeš za razočarenje.
Molićeš smrt da ti se smiluje.
Očaj preplaviće srce tvoje.

Čovjek:

Sa svim tim već dugo se borim,
Osjećam očaj u svakome dahu.
Svaki sjaj je prebolna vatra,
Svaka želja kida me iznutra.

Rat protiv sebe, protiv razuma,
U ime ljubavi – sudbina.
Zbogom moći i srećo ukleta,
Izabrah put, put bolnoga svjetla.

Januar, 2000.

27/12/2007 - Na putu traganja za putem

Rođenje; van svjetlosti sunca,
Buđenje, s kliktajem zore.
Bol; iznova venama kola…
Vječnost, nepresušnost k’o more.

Poziv; sa sudbinom ili bez,
Spas, oklop od živog trnja.
Ljubav; nakon svega ili ne...
Sreća, smrt ako se ne sanja.

Zagrljaj; dušu i led grije,
Sjećanja, voda srca teče.
Pustoš; sopstveni trag još zove...
Tama, natrag u noć il’ veče.

Svrha; zlatni sjaj lažnog cilja,
Hrabrost, naprijed izgubljen rat.
Kosa; po glavi, vratu pada...
Ludilo, nada na momenat.

Oprost; u pokajanju smoren,
Bol, volja u snenim očima.
Ruka; muka il’ olakšanje...
Ubistvo, nad starim željama.

Čežnja; trulež novog sjemena,
Vrteška, tunel bez izlaza.
Molitva; žig noći očaja...
Nada, ispred prokleta staza.

Laž; Amor ne gađa svakoga,
Krv, možda je tečnost otrovna.
Zalazak; vjera u sjećanja...
Duša, u suncu do novoga sna.

Februar, 2000.

24/12/2007 - Odlazak

Korali zlatni, topli,
Prim’te me u naručje sjete,
Da pokrov odlaska bolnog
Sakrije lice žene,
Sanjane bez prava na to.

Alge kristalne, meke,
Obavij’te srce moje,
Snagu otmite nadanju,
Na poklon sinjem moru,
Da bude nečiji san.

Ribe srebrne, vite,
Uzmite oči ove,
Duši podar’te spokoj,
Od svjetla što silno peče,
Pri svakome bljesku svom.

Zmije crne, otrovne,
Nastan’te uši moje,
Da prestane dotok bola,
Iz surovog morskog šuma,
Što šapuće jedno ime.

Rakovi crveni, hladni,
Stegnite usne mi čvrsto,
Istinu ostav’te meni,
Da svoju posljednju ljubav,
Sahranim u groblje sreće.

Dusi premudri, hitri,
Odnesite dušu ovu,
U dubine nedohvatne,
Zaboravom što odišu,
I smrću rođene želje.

Januar, 2000.

19/12/2007 - Epitaf

S vjerom u lijepo, istina umire,
Ropski i strasno zagrljena postankom,
Dok zrak svjetlosti hladne u kamenu mom,
Iznad spomenika prošlosti izvire.

Novembar, 1999.

17/12/2007 - Molitva

(U svakom dodiru vjetra)
Osjećam Tebe, Gospode,
U svakom udaru groma,
Osjećam volju Tvoju,
U svakom pogledu oka,
Osjećam ubode igle,
U svakom pogledu Tvome,
Osjećam dah postanka,
U svakom njenom pogledu
Osjećam dah nestanka,
U svakom mogućem svijetu,
Osjećam prisustvo straha,
U svakom vidljivom svjetlu,
Osjećam prisustvo mraka.

Zašto? Reci mi...
Zašto osuđen lutam,
Pustinjom bez sunca,
Nad kojom ‘mjesto mjeseca
I sjajnijeh zvijezda,
Njeno me lice gleda,
Dok me iznutra izjeda
Svaka riječ njena,
Sa željom da uništi
I posljednji zrak svjetlosti,
Okovan ljubavlju,
U tajnome kutku srca,
Koje još uvijek kuca,
Samo za svoga dželata.
Bože, kakva ironija!?

Pa, onda...
Ko će mi reći zašto
(U svakom dodiru noći)
Osjećam poljubac njen,
U svakom dahu smrti,
Osjećam ruke Voljene,
U svakom ujedu zmije,
Osjećam oči Jedine,
U svakom nestanku svom,
Osjećam nestanak djevojke,
Osjećam odlazak njen,
S one strane rijeke,
Zabranjene zauvijek,
Za obične smrtnike?

------------------------------------------------------------

... u svakom dodiru vjetra,
u svakom zraku svjetla,
u svakom titraju sjene,
nek’ osjeti samo, samo mene...

Oktobar, 1999.

15/12/2007 - Tamna strana ljubavi "... zaboravićeš moraš da zaboraviš..."

Tamna strana ljubavi 

… “zaboravićeš, moraš da zaboraviš”, rekla je…

Zaboraviću te,

Kad Zemlja stane i prestane cvrkut ptica,

Kad vjetra nestane svuda po zemlji,

A zvijezde izgube svoj sjaj,

I s neba padnu u bezdan tamni.

Kad se cio svemir u haos pretvori...

Ali, ne!

Jer,

I tad će moja duša za tobom da vapi,

I da te doziva lutajući s kraja do na kraj Vaseljene,

Ne želeći da shvati,

Da ona koju volim, ne misli na me.

Ne shvata simboliku onog što prolazi,

I onog što vječno traje...

Prepuštam se ljubavi, koja uzalud živi,

Još samo u srcu mome,

Punom gorčine i očaja,

I te ljubavi što ubija,

Posljednje tragove svjetlosti u meni,

Noseći me u tamne zone,

Koje poput bujice vitlaju mnome,

I bacaju na sprud pepela,

Ostatak ljubavi jedne…

Decembar, 1998.