
Svetlana Lukić: Slušate Miodraga Zeca, profesora ekonomije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Miodrag Zec: I jedni i drugi pokušavaju da sprovedu neku vrstu dirigovane, komunističke privrede, pri čemu je država izvor i utoka svih stvari. Svi obećavaju da će oni zaposliti, da će oni napraviti, da će oni dati, a usput svi obećavaju da će budžet biti manji. Pred našim očima se pokušava obrazložiti ekonomski perpetuum mobile, kojeg nema. Znači, jedan kolektivizam koji ima uporište u politici koja kaže - mi smo kolektivitet koji ne da Kosovo. Okej, to još i može, ali kolektivizam u ekonomiji, u smislu da ću ja doći i leći na sred Nemanjine ulice i onda će mi neko odmah dati platu - to je pogubno. Individualizam je osnov tržišne privrede, u okviru koje ja sam u zadatim prilikama mogu da rešim svoje pitanje. Ovde ja sam ništa ne mogu da rešim. Kažu da će isti standard biti u Rakovici i na Terazijama. To nije moguće. Pa nije isti standard na Menhetnu i u Bronksu, nije isti u Parizu i Bordou. Po prirodi stvari glavni grad i centar grada imaju svoje prednosti, svoju cenu. Što više pričaju o regionalnom razvoju, razlike su sve veće, ne manje.
Državne investicije spadaju u posebne mere koje se retko primenjuju, a ovde svi atakuju na budžet, svi atakuju da se zaposle u policiji ili kod države, jer to su jedine regularne plate. Pričaju o slobodnom preduzetništvu, a niko od naših političara nikada ništa nije zaradio u slobodnom preduzetništvu, to je uvek bilo neko vezano preduzetništvo. Mi nemamo takve ljude, ovde se samo trguje rentama. Ekonomsko učenje koje nudi i levica i desnica i centar u suštini se bazira na preraspodeli sve manjeg i manjeg kolača. Pa da li je komunizam socijalno prihvatljiv? Pa jeste, ali nije moguć. Da li je prihvatljiva jednakost stomaka? Pa jeste, ali nigde nije ostvarena. Pokušano je, ali na kraju su svi bili gladni. Obrazac u privredi da će država regulisati sve, da će neki apsolutni um sve pravilno podeliti, na čelu sa nekim benevolentnim diktatorom, je propao. I na spoljnopolitičkom planu svi misle da će biti novi Tito, koji dribla između istoka i zapada kao jezičak na vagi i uzima pare i od jednih i od drugih. Toma Nikolić kaže - ja ću istok i zapad. Pa ne možeš, ne što Toma ne može, nego što nisu prilike takve. A ne može ni on.
To je sve potpuno besmisleno. Znači, ti imaš u spoljnopolitičkom učenju nešto što se više ne može ponoviti, druge su okolnosti. Na domaćem planu imaš jedno strahovito jačanje države i preraspodelu, što je takođe bilo dovedeno do savršenstva u Rusiji, pa je na kraju sve propalo. I sad neko u 21. veku govori da će to isto uraditi. To znači da nema novih političkih ideja, ne zna se šta se hoće i ne zna se šta se može. Srpska elita je uvek imala probleme, ali ipak nikada nije zaplivala protiv opšte matice, a motora nema, a mi plivamo ručno uz vodopad. Ne verujem da ćemo stići, lososi mogu da skoče uzvodno, jer ih vuče čežnja za parenjem, a ovde ne možeš da uradiš ništa. I ta percepcija Srbije o sebi, to je strašno. Ja mislim da ne postoji narod koji više misli da je važan nego što jeste. To je lepo možda u pesmi David i Golijat, ali u profanoj istoriji ti najčešće dobijaju batine, a mi se samo nameštamo da batine dobijemo. Mi prosto idemo tamo gde ćemo batine dobiti, ja ne znam kako oni to ne vide.
I ta uobrazilja da ćemo mi uspeti da promenimo svetske relacije, to je nešto što Srbiju prati stalno. To driblanje u kaznenom prostoru je riskantno, jer je kazneni prostor sve manji i manji, a batina je u jednoj ruci i to će izgleda dosta da boli. I tužno je kad čovek gleda spolja, pa kaže - bože, pa zar ništa nismo naučili?
Gde je ekspanzija industrije? Ovi iz sveta su došli samo na pozicione rente, na retke resurse, na akcizne robe, na banke, na osiguranje i tako dalje. Mi i inače imamo dosta katastrofalno stanje u industriji, a i u privatizaciji industrije imamo katastrofalno stanje. Sva ta velika preduzeća se svode na građevinsko zemljište, od Rakovice do Zmaja, do Kraljeva. I to je ključni problem, nema realnih investicija. Postoje samo neke zemlje koje to mogu. Evo, uzmimo slučaj Rusije, koja ima 7-8 imperatora u svojoj istoriji, koji su je skokovito vodili napred, od Ivana Groznog, Katarine Velike, Petra Velikog do Putina Velikog. Mi možemo da kažemo šta god hoćemo, ali on je napravio skok i Rusija se ponovo digla, ali zahvaljujući čemu se digla? Pa resursima, šta Rusija izvozi nego resurse.
Meni je Kina fenomen, Kina izvozi sijalice, grickalice, spajalice, kompjutere, Kina izvozi sve i to može da čini hiljadu godina. Rusiji će na kraju izdušiti nafta i šta će onda? Ovo što rade Kinezi je zasnovano na bezgraničnoj kreativnoj moći ljudskog rada i zato je strah od Kine opravdan. Oni naprave automobil za 2.000 dolara, a Detroit ne može bez pet i gotovo. Ovi u Detroitu imaju prava, mnogo više jedu, manje rade, hoće da glasaju, da spavaju, a Kinezi samo rade. Nije ni čudo što imaju istoriju dugu pet hiljada godina. Niko se nije toliko dugo održao, njih ni komunizam nije uspeo da otuđi. Komunizam je dotukao sve slovenske narode, ali Kini ni komunizam ništa nije mogao.
Da zaključim, kod nas u ekonomskom učenju vidim dirigovanu ekonomiju i vidim državu. Ovde i mlada i stara elita radi kod države. Niko ovde iz sveta nije došao da otvori neku konkurentsku firmu i da pravi nešto što izvozi na zapad. I naši ljudi reformatori koji nam se vrate iz sveta hoće da budu vlast, oni nisu došli da rade. Svako hoće da dođe da bude guverner, direktor NIS-a. Doći će on sa Menhetna da bude guverner i u Zimbabve, a ne kod nas. Ta poruka se ne menja, ne menja se. Od izbora do izbora ona biva sve drastičnija i oni tonu u bezizlaz državne preraspodele, državne birokratije i tu nema kraja. Komunizam je bio političko društvo, ali i on je ostavlajo neku mogućnost da čovek može nešto da uradi do neke tačke, a da ne bude involviran. Mogao si da budeš tehnički direktor borskog rudnika, a da nisi član partije. Sada ne možeš biti ni portir, a da nisi u partiji. To je porazno i ta poruka ide i prema omladini. Pa kakva je to država? Evo, u Bijeljini ima 20 univerziteta za medije i menadžment. Bijeljina je na granici sa Srbijom, to su naši granični fakulteti, pa iz kojeg god pravca da ideš, ti možeš da nabaviš diplomu. Bože, zamislite vi 20 fakulteta. Da je to na slobodnom tržištu, ne bi moglo, ali ovako, ti si se već zaposlio u EPS-u, NIS-u, negde si ti već na vlasti.
Gde su proizvodni ljudi? Sutra i da dođu investicije, nemaju na šta da dođu. Posle deset godina tranzicije ovde ništa nije rentabilno i to je porazno. I ja zato mislim da smo mi ušli u nešto što se zove antikomunistički komunizam, zatvoreno društvo, partija kao mera svega, partijska demokratija. Pa u Americi se ovo dvoje naganjaju pola godine u jednoj partiji za nominaciju, Hilari i ovaj Obama. Kod nas u bilo kojoj partiji može doći do smene samo pučem. Mi nemamo političku konkurenciju, mi se ne snalazimo i ne stičemo naviku da kroz život prolazimo pomoću dva najvažnija instrumenta – privrednu i političku konkurenciju. Ovde svi bajate ideje prevrću. Treća stvar i ključna, kako da kontrolišeš proizvodnju političke robe. Zašto nema obilaznice u Beogradu? Klikću jedni i drugi - krivi su koalicioni partneri. Kako možeš kontrolisati političku ponudu, kada ti glasaš za jedno, a desi se drugo. Zašto je u toj Americi dvopartijski sistem. Pa da ti možeš da uhvatiš ko šta tu radi. Ti ovde treba da se snađeš u kolacijama 500 političkih preduzeća. Pa ljudi, to stvarno nije normalno.
I kada pitaš nekoga - je li, prijatelju, šta to bi, pričao si da će biti jedno, a ispalo je sasvim drugo, on će ti reći – krivi su koalicioni partneri. I onda se osećaš kao idiot, jer ne možeš da ih kontrolišeš. Jedno vreme mi je bilo komično, ali sada mi je tužno. Ovo postaje opasno. Čovek se oseća sluđeno. U Beogradu svi negde žure, a niko nije nigde stigao. Svak svakoga vara, a svi su na gubitku. Poslodavci varaju radnike, radnici poslodavce, partneri, političari, policajci, svako nešto muva. A rezultat te igre je globalna nula. Svi negde žure, a nismo nigde stigli. I agresija je na sve strane. Ti kada putuješ Švajcarskom, Austrijom, ja sam zapanjen: sve njive obrađene, sva trava pokošena, a nikog ne vidiš da kosi. Vidiš one ogromne bale pšenice, nema naroda, nema galame, dreke, a sve urađeno. U gradovima sve normalno, svi se svakom sklanjaju, izvinjavaju se, saobraćaj ide. Ovde svi jurišamo na crveno, a nigde nismo prošli. O čemu se ovde radi? Svi smo žurili, a svi smo zakasnili. Znoj na sve strane, od političara do radnika, a rezultata nema nigde. Ovo se više ne može rešiti lično, to se mora rešiti konceptom nekim. I tu sam ja očekivao veću ulogu Evrope, u nekom tom organizacijskom smislu. Ovde je možda i došao neko da promeni nešto, ali na kraju se on promenio i postao još gori od nas.
Priroda to tera u neki dvopartizam, tropartizam, a svi se tu opiru, svi kukumavče, jer ovo je jedno vašarište. I možda će za 5-6 godina biti dve političke opcije, ali zar nam je trebalo toliko vremena, toliko potrošenih para? Pa možda će neko reći - Srbija nikada nije bila manja, dovoljno je 80 poslanika. Što nismo to rekli ranije, pa što nije rečeno - cenzus je 10 odsto, osim zagarantovanih mesta za nacionalne manjine. Svako, bre, kliče, a ima 0,01 odsto, pa kaže - ja ću da vas zaštitim. Čekaj, prijatelju, osvoji ti većinu, to je suština te procedure, koja nije možda najbolja, ali je jedina moguća. Zar nije moglo pet umnih ljudi u ovoj zemlji koji čine okosnicu političkih partija da kažu - ljudi, dosta je igranke.
U Republici Srpskoj sam imao poznanika, koji uvek osvaja jedno poslaničko mesto sa svojom partijom vrlo zvučnog imena. Kako, rekoh, čoveče, a on kaže - jok, ja ni ne volim da osvojim dva, jer odmah imam problem, izdaće me ovaj drugi. Ja sam najsigurniji u sebe kada trgujem sa ostalima. Čim ja imam dvojicu, rizično je. To liči na šalu, ali je tačno. To je jedno opšte vašarište. Ja bih se plašio da ovako radim, ne mislim lično, nego plašio bih se boga, plašio bih se naroda i te muke. Ljudi, nema ni smisla magarčiti svoj sopstveni narod, dovoditi ga u totalni bezizlaz. To je ona elementarna, ljudska odgovornost, biblijska, kada onaj Mojsije vodi narod, pa ga mora negde i dovesti. Ovde ih vodiš da se nikada ne vrate, vodiš ih u nedođiju. Koliko smo vremena i ideja utrošili da se sve ovo toliko politički zameša, mogli smo jednu branu napraviti, pa da imamo struje. Brana zaustavi vodu, ali pravi struju, a mi zaustavljamo proces, a nema struje. I to je problem srpske elite, javna odgovornost. To je problem te večite zamene teza. I onda se ja kao građanin nepristojno osećam. Ako ćeš da rešiš taj most, pa napravi most, sramno je da mi ga obećavaš sto puta. Mene bi živ sram pojeo da pet godina iste priče pričam, a da se ništa ne dešava, da ja i ne mislim to da radim.
Ja gledam te kampanje, bože, da neko može držati toliko stotina političkih konvencija, pričati jedno isto istim ljudima koje vozi autobusima s jednog mesta na drugo. Ja bih se osećao suludo. Gradićemo 17 obdaništa, četiri mosta, a oni isti idu za mnom autobusom i slušaju me. I narod to možda i veruje. Pa veruje, jer je u bezizlazu. Svako želi da čuje lepu reč. Zna on da mu ovaj neće pomoći. A ovaj mu obeća hiljadu dinara, pa ti dođeš tamo da plačeš da ti daju. Stalno nešto tražiš, unesrećen si i trošiš, trošiš budućnost.
Veliko vreme, veliki problemi i gledam miting za Kosovo i slušam jednog govornika, veliki umetnik, svetska faca, strana državljanstva, koji nama poručuje da je to nepravda. Mi znamo da je to nepravda. Zašto u to nisi ubedio u Francuskoj Nikolu Sarkozija, najveće svetske umove, režisere. Mi smo tebe zato poslali tamo da ti njih ubediš, a ne nas, Mi verujemo da smo oštećeni ovim što se dešava sa Kosovom i da smo mi zaista istorijski gubitnici. To veruje 99 odsto i obrazovanih i neobrazovanih Srba. Nemoj da se ovde junačiš pred nama, pa da pujdaš ove mangupe, da vičeš - gde ste, miševi. Ti prijatelju, idi u Vašington, idi u Brisel, ti njih ubedi svojom erudicijom, svojom snagom. Mi smo tebe, Koštunicu i Tadića izabrali da njih ubedite, a ne nas. Nama je jasno, nama ta škola uopšte više ne treba.
Svakom građaninu Srbije je jasno da je učinjena nepravda, ali prijatelju, ti moraš Evropu da ubediš, kao što je Vuk ubedio Grima da su srpske junačke pesme dobra stvar i da treba da ih štampa u Beču. Vuk je ubedio te ljude da Srbija ima svoju kulturu i tradiciju, a ti si došao nas da ubeđuješ. Pala je kiša i svi smo upali u septičku jamu i ti odozdo kličeš kako je to svetska nepravda, a nisi mogao tu septičku jamu da zatvoriš ranije. Ne kažem ja da je to lako, ne kažem ja da bih ja to mogao i znao, ali ja nisam za to ni primio pare, niti sam pričao da ću to da rešim. A ti jesi pričao i treba da nam odgovoriš zašto nisi uspeo, a ne da ovu sirotinju za jedan sendvič vozaš sa autobusom. Ili kaži - ma ne dam, ratovaću. I to je legitimno. A ne da zaustaviš voz iz Kosova Polja, pa sada tamo niko nigde ne može da stigne. Samo je taj voz Srbe i prevozio, a sada niko od njih ne može da dođe u Mitrovicu.
Ne kažem ja da treba ratovati, ali ti moraš da kažeš - ljudi, ne dam i gotovo, pa do kraja, Palestinci - Palestinci, to je regularna koncepcija. Vijetnam kaže - 17 godina ćemo ratovati i ne damo Vijetnam i na kraju, izboriše se. Pa sramno je, bre, da oni koji najviše pričaju o Kosovu, pričaju to odavde iz Beograda, a uzimaju po tri plate dole. I čim nema plate - splasnuo patriotizam. Pa čekaj, bre, ako imaš problem palestinski, imaš ga regularno - bacaj bombe ili ćuti. Ali mi ni jedno, ni drugo. Je l' dolazi Jevrejin sa Menhetna, koji je broker, ima 200.000 dolara platu, da tri godine živi u kibucu u Izraelu. Ali kod nas neće ljudi to da urade. Ko je god imao za autobus - taj je pobegao. Ostali su samo oni koji nisu mogli nikamo. Pa čekaj, onda moramo da razmislimo, ljudi, šta ćemo. Srbi su se pregrupisali iz cele Jugoslavije ovde, pa opet šta imamo, opet je pola Srbije prazno. Populaciona struktura užasna, ekonomska struktura loša, čime, kako?
Ja mislim da je jedino rešenje ovde da se svi penzionišemo. Ko nije u parlamentu da bude na penzionom. To su ovde ideali, biti u penziji ili biti na vlasti. Ali oni između koji treba nešto da rade, plaćaju poreze, ti ne postoje.
Nade je sve manje i manje, a više nije ni smešno. Sad se uhvatili za Rezoluciju 1244 kao najveći događaj u istoriji. A to su oni isti koji su ismejavali to kod Miloševića. Ja njega ne branim, ali ismejavan je on bio za to. Pa čekaj, a što si se sad ti uhvatio toga kao pijan plota. Znači, ti iz jedne pogrešne politike ideš u drugu pogrešnu politiku, iz jednog promašaja ideš u drugi promašaj.
To što mi ne znamo šta ćemo sa sobom mi je jasno, ali mislim da ni Evropi nije jasno šta će sa nama, hoće li da nas primi ili hoće da nas ne primi uopšte, pa da nas pokazuje kao oglednu površinu, da plaši decu sa nama. U tom smislu meni Evropa zaista nije jasna. Evropejci ovde u tom smislu imaju hendikep. Taman doguraju taj kamen do vrha, op, neko ga gurne odozgo, pa guraj ponovo. Sve to ne opravdava Srbiju. Srbija je trebala i mimo Evrope sve ovo da reši. Ja nikada nisam tvrdio da jedna zemlja može da reši svoje probleme nametnutim šansama. To je kao u brakorazvodnoj parnici, ti možeš da ih savetuješ, ali samo oni znaju hoće li se razvesti ili ne. Iznutra moramo da prelomimo, moramo raditi više, a trošiti manje, moramo napraviti takva pravila igre da imamo jeftinu državu, jeftinu proizvodnju. Mi sve to nemamo, ne zna se ni koliko košta podmićivanje, pa neko drpi hiljadu, neko 100.000 evra. Mi sa ovim troškovima nemamo šta tražiti u Evropi, a ovima koji vuku glavne konce je i bolje što nemaju veze sa Evropom, jer ako imaš veze sa Evropom, imaš i evropska pravila.
Izgleda da mi sve to ne možemo bez spoljnog pritiska promeniti, a oni nisu dovoljno vršili pritisak da se neke regulatorne stvari uvedu. Ja mislim da se Evropa ogrešila o Srbiju. Srbija se usprotivila postojećoj paradigmi i ovo sve što nam se dešava ipak spada u kažnjavanje. Države se ponašaju kao pojedinci, neko se nekom zamerio i sad ovaj hoće da ga dotuče do kraja. Uzmimo te nesretne vize. Oni koji traže vize spadaju u mali deo srednje klase, tu nema ni 50.000 ljudi koji uopšte mogu da putuju. Političari imaju vize, biznismeni imaju vize, kriminalci imaju vize, pa koga oni kažnjavaju? Običan svet i sad ti to magarčiš procedurama. Kada bi se sve sabralo, ja mislim da je ovde manjina za Evropu intimno, kada ljudi sebe zapitaju - da li sam ja sposoban da igram tu igru. Da li ja mogu da učestvujem u evropskoj fudbalskoj ligi ili da u Zemunu gornji Zemun pobedi donji Zemun i da se još potučemo posle utakmice. Ja mislim da ogroman broj intimno misli da bi u uređenom sistemu još gore prošao, jer ovde postoji iluzija da ću ja nešto da drpim u ovome košmaru.
Ja lunjam tim neuređenim prostorom, preskačem ulicu na crveno, pa neće valjda baš mene da zgazi. Razvija se taj jedan mentalitet košmara, jednog azijskog modela, u kojem svi mislimo da ćemo sitnom špekulacijom nešto postići, da ću ja dodati vode u svoju rakiju i kreča u brašno. I onda postoji neko ko moderira taj haos. A ti imaš iluziju da možeš u tom haosu nekako da se snađeš. Ne možeš, na kraju smo svi izgubili. I oni koji imaju najviše, i oni su izgubili, jer su nesigurni, stalno gledaju hoće li hapsiti, neće hapsiti. Svi na kraju dobiše čir, i oni koji nemaju šta da jedu i oni koji su uzeli milione. Jer, jedna je stvar imati regularno bogatstvo u britanskim bankama, a druga imati tajne račune, pa samo čekaš kad će da zazvoni i da li će te pokupiti domaća ili međunarodna istraga. Nije ni to prijatno. I to su ta državna pitanja, za koja je Evropa mogla da nam kaže - to, to i to. Možda nam je ona to i rekla, ali ovi naši kad se vrate odande pričaju šta je Draško rekao u Mlecima i ti onda ne znaš šta je ko kome obećao. Evo, već osam godina, a mi nismo ništa bliži Evropi nego što smo bili 2000. godine. Mislim da je tada bio veći onaj intimni konsenzus za Evropu.
Možeš ti i bez Evrope da urediš neka pitanja ako imaš nacionalni koncept, ako imaš elitu koja tačno zna šta hoće. Nama je Evropa počela služiti kao bežanje od odgovornosti. 7.000 potvrda treba za bilo koju zgradu i onda se čudimo što svi grade bespravno. Kalašnjikov na vrh krova i gradi ili buđelar, pa kad dođe plati. I tako to ide iz dana u dan. Ključno je pitanje da li se taj sistem uopšte može restruktuirati. To bi možda trebalo srušiti do temelja. Već nijedan zakon ne važi, pa da pišemo sve ponovo. Nijedna ustanova ne važi, pišemo sve ponovo. Sve političke ideje su pata karta, prevaga jednih u odnosu na druge je procenat, dva i od slučaja zavisi kojim smerom ćemo ići. A i kada se odredi da ćemo ići u Tananarifu, postoji 17 načina da do tamo stigneš. Do Londona možeš avionom, brodom, može preko Sibira, jer i tako možeš stići u London, a možeš i preko Gibraltara. Znači, bazično ništa nismo odredili. Ja se bojim da će se to stanje konfuzije nastaviti do samoiscrpljivanja.
Šta smo mi završili od tranzicione politike? Je l' imamo monetarnu stabilizaciju kao prvu tačku? Nemamo, je l' smo eliminisali deficit državnog budžeta, deficit na nivou javnog sektora, deficit koji se javlja na nivou pojedinca - ne, samo ga krpimo. Svi ulaze u kredite, građani, preduzeća, država i troše više nego što zarade. Liberalizacija, jesmo li to završili? Ne, daj nam još, care, jedno 17 godina, pa ćemo onda videti. Svako traži zaštitu procedura iz komunizma. Recimo, ulje. On štiti društvenu svojinu, naše preduzeća, a koga u stvari štiti. Pa Ivicu Todorića, vlasnika Dijamanta, njega štitiš, a on to isto ulje prodaje u Hrvatskoj jeftinije nego ovde. Ne, ne, kaže država, dođite vi u Nacionalni investicioni plan, pa ćemo dati džabe da seju seljaci, pa će biti jeftinije ulje. Privatizacija je završena, nije završena, hoće biti, neće biti. Onda postoje preduzetnici, koji znaju da preduzmu tako što će da kupe preduzeće i da rasprodaju zgradu i rasteraju radnike. Pa si mu još zakonom dao da kupuje na šest rata ili da se jedan isti proizvod prodaje po dve cene, od kojih niža štiti domaće industrijalce, kojih nema. Pa te pare potrošiš na sanaciju socijalnog sistema, pa opet nemaš ništa, i šta si radio – ništa.
Ti si zatvorio krug i ponovo si došao do monetarne nestabilnosti, koju lečiš ogromnim rashodima Centralne banke. Ministar finansija pušta pare, a guverner povlači, a politički su rođena braća. Zamislite vi da neko vatru pali, a neko gasi i svi se ubiše od rada, znojavi su neviđeno. Bože, bože. Znači, imaš brod, on se ljulja, truo je, komandanta nema, kormilara nema, posada spava, jedra pokidana, a ne zna se ni kud plovi. Bože, pomozi nam.
