Skoro je svanuo sasvim običan dan

Još su svjetla gradska uspjela da sjaje

Cijelim parkom vladao je mir i duboki san…

Šireći svoj prostor koji nadu svima daje!

Sa svih strana svijeta došli su ljudi mladi

Među njima i Jelena; hrlili su u naručje sreće

Da svoje nemirne duše muzikom zasladi…

No, okrutna sudbina u svoj pohod kreće!

Veselila se ona kao i mladi njezine dobi…

Ali, nečiji nemar, jedina natrula topolina grana

Jelenine nade, planove i san o boljem zdrobi

Prije nego što je zarudila nova zora rana…

Dok se grana na Petrovaradinu bezazleno i dalje njiše

A krijesnice vječnim optimizmom opet noću sjaju

I dok čovjek voli, nadajući se, o sreći i dalje piše…

Jecini snovi na žalost, među zvijezdama se nastavljaju!

Svemirko