SLUČAJ

Gospođice

pesnik il’ bolesnik

kod lekara morate hitno!

 

Gospođice

stvarati ne razarati

pesnik il’ bolesnik

kažem Vam da je hitno!

 

Nije meni ništa

ne vucite me za rukav

ne vezujte mi ruke

nije meni ništa!

 

Ovo je ozbiljnije nego što smo mislili

najteže oboleli upravo to tvrde.

Silujete papir

ispaljujete rafalna slova

dižete u vazduh olovke

zloupotrebljavate interpukciju

podmićujete vreme.

Radioaktivno zračenje stiha...

 

Gospodine

po kom to Vi paragrafu

Gospodine

samo jedan poziv...

Može?

Pravo žalbe...

Može?

 

Tišina...

 

 

 

 

(autor: jelenaartpoezija)

**************************************************

EHOooo SLUCAJA

NE SLUCAJ NE NASTALE TRI PESME PESME KOJE STANU NA JEDNU STRANU plus clip (AKHM)

(TEMATIKA: umetnost, uspeh i suncano ostrvo)...u nastavku haman...u nastavcima makaki, lani tj. reci...znaci cetiri fotke oznacavaju rasplet dogadjaja dok je vosak vreme koje tece, isarana spirala kao simbol ideje, zatim firma aleksic, top su vec i sama fabula, zatim rastopljeni vosak kojim se razlaze vremensko razdvajanje, proslost, sadasnjost, buducnost, paralelne dimenzije, uspeh... poljupci ako su to vec su ubaceni tek tako da bude lijepo...(reziser je u jednom trenutku pomislio: “a sta to ja objasnjavam?”- i onda samo nesto pocesao nos...unatoc svemu...

prva

NE SLUCAJ

Gospodine
bolesnice il' pesnice
lekar vam nije potreban!

Gospodine
razarati ne stvarati
pesnikinja ili bolesnik
nista vise nije bitno!

Sve mi je i svasta
vucem si rukav
vezem si ruke
sve mi je i svasta...

druga

PESMA

Neozbiljno je sto nismo mislili
zdravi nisu imali reci u vezi s tim.
Vodite ljubav sa papirom
upijajte njeznost slova
spajajte ih s olovkom
harmonizirajte interpunkciju
zaustavljajte vreme.
Metamorfozno zracenje stiha...

treca

TRI

Gospodjo
imate li tri?
Gospodjo
samo jedna strana...
Kako?
Pravo molbe...
Molim?
Buka...

 
autor: NE SLUCAJA NE NASTALE TRI PESME PESME KOJE STANU NA JEDNU STRANU plus clip (AKHM): unatocsvemu

Objavila jelenaartpoezija, 5/3/2008 u 22:08 | kategorija: SARENI KALEDIOSKOP price
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (13) | Pošalji komentar

PRVI DAMAR

Ne znam više s koje strane čitam knjigu. Cedim iz pluća katran. Ne znam više šta su mi kosti, a šta koža.
Bilo je tumbanja s glave na kuk, s kuka na rame, s mozga na pršljenove. Onda je prestalo tumbanje.
Neke stranice knjiga kljuckale su u glavi, kao vene, neke note, činele, triangli.
Ne znam.
Prala sam noge u bojama, jednom popila vodu iz čaše za razređivanje. Da li je to? Nije.
Uplela sam se u niti platna, uvukla u tubu s bojom, ponestalo mi vazduha. Da li je to? Nije.
Da li je opet bilo tumbaranja ili sam se okliznula? Da li je to? Nije.


Pala sam u komu.
Pričaju, neće još dugo... nema spoljašnjih povreda.
Potres duše, mozga. Ne znam. Dan kao dan, noć kao noć. Mirisalo je na jorgovan, pomešan sa okeanom.
Davali su mi veštačko disanje. To je perverzno i grozno. Kad sam se dočepala aparata, prestali su.
Slika se nije smenjivala kao na filmskoj traci. Svaki pokret išao je unazad, bledo.
Iscepali su mi košulju, lupali po grudima nekim spravama. Reanimacija.
Ogoljena pred sobom i drugima.
Smeškala sam se u sebi, vrištala, besnela. Počeše ogoljevati sebe, misleći da ne čujem. Pitanja su padala kao luda u ludoj komi ili u njihovoj ludoj nesmotrenosti.
Glave su pričale , sve što nikad nisu smele ili htele. Glave su se ljuštile. Čuh i što htedoh i što ne htedoh. 
Nemoć da im se obratim, mrdnem, plašila me i veselila. Ogoljavali su se još više.
Tako komirana, psovala sam od jedarceta do ćelije, od ćelije do organizma, od planete do planete, pa nazad.

Ono razumno, plemenito, širokogrudo negde se iščašilo i omrzla sam neke reči za sva vremena. Povremeno sam ih izbacivala na aparat. Kako? Ne znam.
Znam da su to beležili kao - mašina za održavanje privremeno u kvaru... brljavi.
Nastavila sam da kuckam po aparatu i vezivala oči vodom, za prste na nogama.

Svejedna sam, cerim se u sebi. Množina sam, sama. Svemnožina. Svejedna.
Podrignula sam bure piva, probudila se u hrpi papira, moru mastila, boja. Dohvatih hamer na kome je vodootpornim markerom pisalo: „Ne isključujte me sa aparata pre no što to ja dozvolim!!!“
Koliko sam bila u komi. Ne znam. Gde su pronašli davno iscrtan natpis, ni to ne znam.

Poslušali su me –
bio je to moj prvi damar, posle.

 


(autor: jelenaartpoezija)

Objavila jelenaartpoezija, 26/2/2008 u 22:15 | kategorija: SARENI KALEDIOSKOP price
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (11) | Pošalji komentar

JEDNA STARA KNJIGA

Jedna stara knjiga, shvatila je kako je bitnija i bliža Marsu

nego omiljenoj knjizi i izbrisla iz sebe jednu reč.

Jedna stara knjiga, shvatila je,

da se romantičnost izgubila u bljuzgama i baljezgarijama

i izbrisala iz sebe drugu reč.

 

Jedna stara knjiga, brisala je reč po reč.

 

Jedna stara, glupa knjiga, švrljala je:

Noga ima nogu da je zagrli

ruka ima ruku da je zagrli

samo srce nema srca.

 

Jedna stara knjiga, čitala je:

Kad sam prvi put zabio trn u njenu jagodicu sluha,

pokajao sam se, sagnuo i previo joj prst,

svim oblozima koje sam našao

i bolelo me kao da sam sam sebe povredio.

Kad sam drugi put zabio trn u njenu jagodicu sluha,

na slepoočnici sam joj ugledao zgrčenu venu,

pritrčao sam, iščupao trn i isisao krv iz rane.

Kad sam posle hiljadu godina

zabio trn u njenu jagodicu, nisam uradio ništa.

Smatrao sam prirodnim

nečinjenje i bio ubeđen da joj je dobro.

Posle drugih hiljadu godina, zagrlio sam vazduh da je utešim,

ali nje nije bilo tu.

 

 

Jedna stara knjiga, izbrisala je reč Prirodno i sklopila svoje stranice.

 

Jutra su najsjajnija jutrom, onda počinju da trule, različito.

Tu je jaz.

 

Jedna stara knjiga, upoznala je kritičara

koji je voleo sve ono što ta knjiga nije bila,

i pisca bi mu menjao da može.

Najviše je voleo sebe, što knjizi nije smetalo,

sve dok nije prešlo u opsesivno voljenje sebe.

 

 

Jedna stara knjiga, skotrljala se niz merdevine.

išetala iz knjižare i sela u prvu birtiju.

Pila je vino, ne slučajno vino - vino nije jutro.

 

Neko je u birtiji pomenuo reč- Ljubav.

Stara knjiga ni do vrata nije stigla,

a već je povraćala.

 

Jedna stara knjiga izbrisala je još jednu reč

i nastavila da povraća.

 

 

 

 

(autor: jelenaartpoezija)

 

 

 

 

Objavila jelenaartpoezija, 11/2/2008 u 05:22 | kategorija: SARENI KALEDIOSKOP price
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (13) | Pošalji komentar

FOTOAPARAT

( autor spota: jelenaartpoezija)

Oljenjka je stigla do onog školskog doba kad su se slala tajna pisamca, kad su se odmori čekali da se ukrade poneki skriven, sramežljiv pogled i kad su krenula zadirkivanja:

“To ti je simpatija?”

“Ne, on mi je rod!”

 I bi joj tužno kad saznade da nema roda u celom regionu.

Oseti se, kao da je tu slučajno pala da odraste, kao usamljeno drvce.

Al’ imala je Oljenka, dve bake kojima je putovala za vreme školskih raspusta.

 

Odrasla je Oljenka i zaleprša po strarim fotografijama, zalprša al’ ne

tako često. Nema ih mnogo u svojoj kući, ali kod majke ima čitav vagon fotografija. Ono što nije zabeležio fotoaparat ,ono što ne može zabeležiti ništa, sem jedne malene glave, sa kratkim šiškicama,

čuva Oljenjka i još imaju miris, boju, samo što gube glas lagano.

 

Jednog dedu nikada nije upoznala, a drugog jedva da pamti, sem jedne magličaste slike, kako je drži u krilima stavljajući joj u ručice, veliki drveni brod, sa belim platnenim jedrima, a njoj se čini da je i more tu. Otkuda dedi na planini ovoliki brod !? Deda je bio ogroman kao div, a ona mala. Morala je skroz zabaciti glavu nazad, ne bi li videla njegovu kapu. Baku je zvala, hajduk baka. Vitka, brza ,okretna za tren bi se pojavila i nestajala negde. Nije imala ni jednu sedu vlas. Duga crna kosa pod maramom. Duboke bore od planinskog vetra, nisu mogle sakriti njenu unutrašnju mladost.  Žurila je baka da malenoj unuci pokaže livade, voćnjake, pašnjake, telad, jage.. a Oljenjka bi trčkarala za njom, zadihana.

 

Sam ulazak u bakino dvorište imao je posebnu draž. Taraba, škripa, a kad uđes , levo pored vajata, višnja. Jedina visnja na planeti čije je plodove Oljenjka jela. Mrštila se od kiseline, ali bordo boja, odsjaj  sunca na višnjama, činile su male planete od tih magičnih loptica sa peteljkama, u koje bi se Oljenjka zagledala, a onda je bezobraznica mala, jela cele planete.

Do bakine kuće išlo se kamenim puteljkom. Okolo su rasle divlje kupine. Musava i izgrebana Oljenjka jede ih u slast, dok je baka vodi u varošicu da prodaju mleko. Onda je s’  ponosom pretstavlja: “Moja unuka!”, a unuka sva važna prodaje mleko sa bakom.

U povratku se Oljenjka naljutila na baku. Zašto joj se smeje, kad se ona prestrašila zmije!?

“To je kornjača.”, smeši se baka pokušavajući da oslobodi Oljenjku. “Kornjača, ali otkud ona ovde? Zašto ima ovakav oklop? Koliko ima godina kad je ovolika? Kako sme da izađe na put?”, zapitkivala je i zapitkivala Oljenjka.

Baka je imala veliku štalu sa raznim životinjama, kojoj se krov spuštao do same zemlje. Kako krov može biti do zemlje, bako !? Svašta, svašta sa ovim bakama. Tu je Oljenjka videla ogromno bure. Šta će baki ovoliko bure kao bazen!? E, to je za one šljive u voćnjaku.

Baka ju je jedan dan povela niz voćnjak, da joj pokaže kako se to žanje i šta je to ovas. Oljenjka, iako je porasla još nije mogla ići bakinom brzinom, koja se spustila niz voćnjak, prešla preko duboko usečenog potoka i popela uz strmu uzbrdicu kroz šumu i izbila na njivu.

  “Oljenjkaaa!!!”, vikala je baka : “Brzo donesi kamen štap, zmija…!!!”

Devojčica se prepala, poješće joj baku zmija.

Gledala je oko sebe, tražeći šta da joj ponese. Dok se ona snalazila ispred sebe ugleda baku, koja je za to vreme uspela ubiti zmiju i doneti je na štapu, vrativši se opet kroz šumu. preko potoka do spore Oljenjke koja ne reče ništa, samo pomisli: Baba hajduk!!!

 

Kad ju je majka uvela u staru kuću iz 19-tog veka, usečenu u brdu,

sa kamenom podzidom do ulaznih vrata (koja se nije koristila jer su napravili noviju negde početkom 20-tog veka) i kad joj reče:

“U ovoj sobi sam se rodila.” , devojčica se zabrinu za zdravlje majke. Kako se mogla roditi u sobi !? Svašta, svašta sa ovim mamama.

U novijoj kući, spavala je Oljenjka sa bakom i ispitivala taj prostor. Knjige! Baka je čitala knjige. Kako baka može čitati knjige, kad ceo dan negde juri?

 

Jutro!

Miris zrele kruške, koja se kroz prozor nakloni i kaže:

“Dobro jutro devojčice, eve za tebe jedna sočna kruška.”

Svugde je Oljenjka pronalazila svoje drvo ili bi ono pronalazilo nju. Čak je i njena mama imala svoje drvo.

Baka je imala ćilime, vunu od svojih ovaca, peglu,  onu staru što se u nju ubaci žar. Kakva su ovo čudesa? Kako pegla može tako da radi!?

Čudila se Oljenjka i mlela kafu, onim starim mlinom, ručice se umore, ali Oljenjka voli da se igra s njim.

Imala je baka i stari radio koji je uključivala pred počinak. Veliki, sa iscrtanim skalama i imenima gradova. Na njemu je Oljenjka sricala imena gradova i divila se kako on sjaji u polumraku.

Jednom ju je baka hajduk stavila u krilo, kad je devočica postala devojka, cupkala je tako u krilima, mazeći joj kosu.

Tim gestom baka joj je sve rekla bez reči i Oljenjka je znala.

 

Za Oljenkom danas, kad šeta, viču  da uspori, objašnjavaju joj je da je to šetnja, pa joj pokazuju, a ona se smeje i uopšte joj nije jasno zašto su tako spori.

 

Oljenka pubertetlija, nije volela da skuplja šljive, pitala bi majku : “Da li kod bake stižemo u vreme branja šljiva?” Kad bi se zadesilo tako, ona bi ih skupljala, a kad bi joj dosadilo posle par dana, počela je da zabušava, sa svojim saučesnikom, bratom od ujaka.

Nabrali bi oni voća,  punu kesu i pronašli dobro drvo za uživanje, sa malim radiom. Čuo bi se eho: “Oljenjkaaa, Vladimireee!!!” Kikotali su se sa šakama na ustima, da ih ne čuju slučajno roditelji, baka i uživali bi dugo u plodovima zasluženog odmora.

 

Planina je puna izazova danju, ali noću kad sviju se oblaci,

mrkli mrak i poneki krik neke divlje životinje, odmah ode nosić pod jorgan, u bakinu spavaćicu, pod mišku.

Danju bi Oljenka napravila štapiće sa crvenom vunom vezanom na vrh istih, da ne zaluta. Tako bi krenula pustolovina divljeg deteta, koje bi se pentralo po planini, zabadajući štapiće, pamteći pejzaže, livadsko cveće, šume, vidike, one kad se sve vidi kao na dlanu, a ti se kao mali planinar, istraživač osećaš kao da si pronašao nešto što niko drugi nije. I kamenje pamti Oljenka, skupljala ga je,

 i jednog belog konja, zaigranog na pašnjaku, na vrh brda, pa ne zna da li se Sunce igra s njim ili on sa zracima njegovim, pa ne zna da li se pod njim brdo pretvara u zelene talase po kome pleše jedan visoki beli talas sa grivom.  

 

 

A onda put pod noge, beli fica ili zastava, pa dalje na jug

kod druge bake i zna se,  baka čeka pred kućom i brine. Ta baka je pričala nekim čudnim jezikom. Svašta. svašta sa ovim bakama. Jedna razvlači kad priča, ratuje sa zmijama ima planinu i potok, druga brzo priča , maje se po čaršiji i pijaci sa Oljenjkom, vodi je da čuje južne trubače i svadbu kad odi kroz čaršiju i pravi paprike na milon načina, mesi čuda od testa i karamel kolač sa orasima.

I ima jezerce i reku i gradić i baštu punu cveća i iza bašte garažicu, a u njoj opet bure , ali sa vinom.  

 

I tu je Oljenjka pronašla svoje drvo, ali je bilo komšijsko. Nije smela da uzme sitne slatke kruške ni kad bi same otpale na trotoar.

Snašla se Oljenjka. U to dvorište kod svoje bake, leti su dolazile dve devojčice s' mora i time je problem nabavke krušaka bio rešen.

Jednom joj je baka rekla da sabere troške i dugi put :”Oljenjka mori iskočaj odotle oću da močam.” Oljenjka je bila u čudu: “Saberi, nešto da saberem , a šta su troške, ali šta su troške, bako?”

“Mrve, mrvice sa stola.” Najčudnije reči koje je Oljenjka čula od nje bile su kodža i njeknja.

A kad bi se vratila u svoje malo mesto pomešali bi joj se govori, al Oljenjka nije marila, svugde je naučila nešto novo.

 

Savladala je devojčica čudan govor i sve razumela, zato je skoro prokomentarisla jedan film u kome su se glumci trudili da dočaraju

taj govor, ali nisu uspeli. “Ne,ne, ne valja…”, klimala je glavom Oljenjka, kao da je čuju.

 

Kada se najstarija unuka od tri, udavala, babuška je zvaničnim tonom pozvala Oljenjku i najmlađu unuku da im nešto da. Rekla je:

“Ovo vam je za svadbu poklon. Svakoj po dva ćebeta.“ Oljenjka, učenik osmog razreda, pogleda u sestru od strica, pa u baku. Svašta, svašta sa ovim bakama! Neću se udavati sad.

Poživela je baka i dobila praunuče od Oljenjke i vodila ga da upozna babušku. Malena je bila, manja od Oljenjke stasom, al bila je veliki heroj babuška. Ostala je siroče sa dve godine i udovica sa tri mala sina u Drugom svetskom ratu.

 

Setila se Oljenjka priča svojih baka, ali nije mogla za tako kratko vreme sve popamtiti, zato je svom švrci i sebi napravila porodično stablo. Pozvala je ozbiljno za sto svoje roditelje, sela i rekla:

“Izvolite, pričajte… “

“Oljenjka, opet tvoje lude ideje.”

 Bila je odlučna. Moliću bez pogovora, mene to interesuje. Tako je Oljenjka saznala da je rodila bebče istog datuma kad je rođena njena babuška. Ona koja je imala pećinicu u kući, u pećinici slatko , od šumskih jagoda, kruške, praske, kajsije, grožđe, lubenice i alvu i obavezni ratluk sa orasima.

Tu su oni razbojnici, unučići uskakali na prepad i tamanili sve pred sobom, kao termiti, mali, musavi, slatki termiti.

 

A onda opet put pod noge, autoputem u Grčku, svake godine i ne samo tamo.

Jednom je Oljenka kod mame videla malu fotografiju na poleđini je penkalom bilo ispisano Omiš. Brže po atlas, Oljenjka da vidiš gde si to bila tako mala, još ni kupaći nemaš.

 

Gde god da se putovalo, na dva kilometara ili na mnogo duže staze,

bilo bi pesme, usputnog učenja saobraćajnih znakova, kao i onog: “Ovo je značajno istorijsko mesto!”

Kola staju, a Oljenjka i brat gledaju zbunjeno jer ništa na vidiku, značajnog istorijski.

Onda im ćale kroz smeh kaže, ovde si ti uradila, rekla… to ili bi pomenuo mamu… To su ona, samo njihova, nevidljivim perom, zapisana značajna mesta.

 

Svugde bi bio fotoaparat u rukama Oljenjkinog oca, u kući, na putovanjima, bilo gde.

A kakva je tek čast bila dobiti taj fotoaparat na korišćenje, kad je Oljenka kretala na izlet sa dvema drugaricama (opet je bio slučaj nekog bitnog istraživanja samo ovoga puta do kuće drugaričine bake).

Nije to bila mala stvar!

Otac joj je dao fotoaparat i učio je pred izlet kako da savlada svetlost, daljinu…Savladala je ona to, samo su drugarice bile suvuše statične:

“ Neću da vas slikam tako. Stojite kao kipovi, ajde malo bacite se u to cveće, skačite.”

 

Taj fotoaparat više ni jedan fotograf ne zna otvoriti, sad su tu digitalni fotoaparati, al ništa bez žive fotografije u ruci. Onako da zamiriše, zagrebucka pod rukom, da pročitaš neki zapis na njoj.

I to je pustolovina.

 

Ponekad Oljenka uzme stari fotoaparat u ruke, obriše prašinu sa njegove kožne futrole i vrati ga u ormar, sa smeškom. Seti se crno–bele fotografije koja joj je pomogla da shvati ko ju je naučio da se plazi.

Čuva ga, jer je vredno radio u rukama njenog oca.

Čuva ga, jer zna da je on njemu značio puno.

Čuva ga, jer nema te antikvarnice gde se može naći baš taj fotoaparat.

Nema te antikvarnice gde se može naći bakin ćilim, ćebe, voćnjak, soba, višnja, radio, potok, reka,  dedin brod;

nema te antikvarnice gde se mogu naći mirisi onog vazduha,

nit’ bakino cupkanje u krilu,

nit’ zagrljaj bake s juga, nit’ nadimci Eca, Peca, Neca,

nit’ rana jutra vesela,

nit’ išta zaista vredno

nema nigde,

sem u malim antikvarnicama duše.

 

 

 

Deco, ne zaboravite da se isplazite životu, ponekad i da mu pokažete šipak, onako dečje.

Ne zaboravite, svoje prašnjave cipelice i kad porastete  zavirite

u svoje antikvarnice duše, jer tamo ćete naći bar deo onoga i onih za koje vam se čini da ih nema više.

 

 

 

(Tati od ćerke.)

jelenaartpoezija

 

Objavila jelenaartpoezija, 7/2/2008 u 07:07 | kategorija: SARENI KALEDIOSKOP price
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (18) | Pošalji komentar

PATULJCI

“Materijalista je čovek koji misao pretvori u materiju.”

”Misao na dlanu.”
...

Patuljci su veseli, razigrani, pentraju se po zavesi, pričaju, skakuću, prave kolutove unapred, duvaju balončiće od sapunice pa trče za njima i musavi su, onako baš slatko musavi.

Oni preskaču sa zida na sto, sa stola na krevet, sa kreveta na lampu. Igraju se žmurke i učiniti se da su se sakrili zauvek, a oni provire iza neke stare knjige, izvire iza neke igrčke i valjaju se, kikoću.

Oni spavaju, pevaju, sviraju, čitaju, plešu.

Ponekad su zamišljeni,

onako baš zamišljeni.

 

Tu su, šetkaju po tvojoj sobi, gledaju te onim veselim okicama,

pruže ti ručicu i ne možeš im odoleti da ne zaplešeš s’ njima.

Ako nešto radiš, posmatraju te ljubopitljivo, ali te ne uznemiravaju.

Dok gledaš slikovnicu, bojiš, sednu ti na rame i ćute.

Kad im dosadi, skotrljaju se niz ruku i odu da se igraju sa drugim patuljcima.

Upletu ti se u kosu, izvezu ti san.

Na jastuk, začas ti skoče, učine ga još mekšim. Od posteljine, naprave oblak  pa lepo letiš, onako baš lepo letiš.

Primete li da si zabrinut, možda, namignu ti i pričaju nežno,

onako baš nežno i  tiho, kako to samo oni znaju.

Zaplačeš li, prstić im je tačno toliki koliko suza, ni milimetar manje

ni milimetar više. Osetiš kako je brišu.

Nakvase im se odelca. Iz cipelica prospu tvoje suze, okače ti se o prste i pospu malo praha da ti zasvetli srce,

onako baš da zasvetli.

 

Ako primetiš da ih više nema i prazno ti je sve,

znaj da si odrastao skroz,

a oni neće da se druže sa odraslima.

Neće i neće, onako baš neće.

Negde kroz igru izgovore to samo jednom i ne pominju više,

ali ti znaš da je to ozbiljna patuljkova reč.

Neće da ulaze u svet odraslih skroz.

 

Ako primetiš da ti od tepiha ne prave livade, šume, planine,

potočiće i vodopada da nema nigde, nigde.

Ako ne čuješ ni žubor ni ptice ni lišće ni cvrčke ni ljuljašku

i ako nema u sred tvoje sobe ni neba ni zvezda,

znaj da ih nema tu.

Otišli su.

 

I ne kažu ti zašto.

To sam otkriješ onim zrnom mudrosti - prvi plač.

 

Ne možeš ih ničim naterati da se vrate, ne možeš ih dozvati nikakvom magijom, kad jednom odu.

Možeš da glumiš da nisi skroz na skroz odrastao

i dobio onu debelu koru, oni je osete, vide, čuju.

 

Zato ne odrastaj nikad skroz.

Ako osediš, sasvim osediš jednoga dana,

ne brini, to nije znak,

a prepozaćeš ga, onim zrnom mudrosti - prvi plač.

Sačuvaj tu iskru u sebi, sačuvaj taj plamičak

i čitav jedan čarobni svet biće ti zauvek tu,

veseo, mudar, šašav.

 

Ako zalutam u svet odraslih skroz,

ne ustručavaj se da drekneš ako treba, zbog one debele kore,

ne ustručavaj se da me potsetiš šta sam to izgubila u lavirintima guste, guste magle

 

i ostavi mi ovaj svitak

kraj uzglavlja

da bar pokušam da ih se setim,

u snu i posle sna.

 

 

 

(autor skulpturica, spota, priče: jelenaartpoezija)

 

Objavila jelenaartpoezija, 25/1/2008 u 09:59 | kategorija: SARENI KALEDIOSKOP price
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (16) | Pošalji komentar

SKAKUTALO

 Probudiše je, da je nauče pameti.

 "Blago natprosečno glupima", uzdahnu devojčica.

 

 

 

- Zašto, zašto pišeš pesme, zašto crtaš?

  Od toga se ne živi!!!

 

- Zašto, zašto misliš da ja ne živim? Izgledam li mrtvo?

Ajde skloni mi se sa puta, skakutalo mora da skakuće,

lomi led sa barica, kako nekad, tako sad.

Zašto, zašto ni od toga se ne živi.

 

- A šta ćeš ako te uhvati čika policajac, zbog razbijanja izloga barica?

 

- Što se brineš, nije lud da zatvori neživo skakutalo?

 

- Opet si jela bunike!

 

- Daaa i šetala po krovu svog kačketa!

Što me gledaš tako, nisam ja kriva! Mama nije imala dovoljno mleka,

a selo k’o selo, zelenila koliko hoćeš.

Oko kuće su rasle breze i bunike.

 

- Pa, što te nije hranila brezama, a ne bunikama!?

 

- Nja-nja-nja , izgledam li mrtvo?

 

 

 

(autor: jelenaartpoezija)

 

Objavila jelenaartpoezija, 16/1/2008 u 04:57 | kategorija: SARENI KALEDIOSKOP price
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (15) | Pošalji komentar

MOLIĆU LEPO (ODLOMAK)

Moliću lepo da mi niko nikad ne piše biografiju

ne želim ni drvlje ni kamenje ni ordenje

tamo gde im nije mesto.

Ne želim šture podatke

jer niko sa mnom nije plivao u plodovoj vodi

jer niko nije šuškao jesenjim lišćem

mojim stopama tridesetpet

jer niko nije šetao ovu kožu po svetu

i niko nije zavirivao dublje ispod nje;

niko se nikad nije smejao tako običnim stvarima

niko nikad nije tugovao baš onako kao ova

obična smrtnica

i niko ne pamti bolje od mene slike u mojim očima

 

jer niko se nije sreo sa Tagorom

ispred filolozofskog fakulteta po pljusku

prvog jutra u tridesetšestoj godini

i rekao mu:

“Idemo Tagora, kod mene je toplije nego na ulici.”,

a on me na zadnjoj stranici upita:

“Čitaoče, ko si ti?”

Ja sam ona koja te nekada čitala

Danas, zbog toga od kiše spasila,

ostalo je duga, duga priča.

 

Moliću lepo da mi se ne piše biografija

iako je ja neću stići napisati,

biografiju, običnog smrtnika.

 

Nemojte, bilo bi strašnih zabuna

 

jer niko nije počeo da sumnja u reč običnog čoveka

i zamrzeo sebe baš tog trena,

niko sebe nije toliko nevoleo zbog

intuicije

koja je povremeno previše izbijala.