Pisaću ti
kad budem bolje
sad mi svaki osvrt zvuči kao sećanje iz grobnice
pisaću ti
kad se budem neprestano smejala
kao razigrano dete
pisaću ti
sad
moram početi pisati Lenki
ona me čuje
kad tonem duboko ispod horizonta.
II
Ne postoje crne mačke
postoje crni ljudi koji truju sve puteve
sve vode
moja Lenočka
samoća nije sama
možda je bakterija
tek prebrzo se umožava
za grlo hvata
grozničavo trese
laž je da smo uvek dovoljni sami sebi
Lenočka, ni u čemu nisam uspela
bolujem inficirana lošim rečima i lošim namerama
kasno je da imam plave oči, nežniji glas, drugačiju mimiku lica
ne želim ga seći moja Lenočka!
nemam damski hod i govor, nemam
dok pričam mašem rukama, svaki slog usput ocrtavam
kad besnim ništa nije ženstveno, i ne može biti
a ti me voliš i takvu
kasno je da imam drugo srce, i mozak, moja Lenočka
(kako da se vratim
u onu jesenju matericu i abortiram sama sebe
kako majci da kažem
nikad me nisi rodila?)
kasno je, a tako bih rado to učinila
namesto da se rasprsnem
moja Lenočka
gasim se
tek u snu otvorim voljno oči
i vidim u bojama
i živim moja Lenočka
živiiiiiiim
al’ kad se probudim
reže
bol još nije otupela
moja Lenočka.
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (6) | Pošalji komentar