Veceras su tata i mama po obicaju bili kod mene na spratu u "gostima". Inace su non stop po obicaju gore kod mene,cim ja negde odem,ma jednostavno toliko su vezani za mene da se nadju oni nesto kao u poslu ili da mi nesto pricaju,samo da budu tu u mojoj blizini...... ok.nekada to smara ali ja obicno sve okrenem na zezanje i bude nam svima ok.
Dosli su da im procitam pismo od cika Srete,a onda smo gledali malo slike i dok smo prelistavali moj voljeni krs u Tresnjevici,naletesmo na sliku kola za vucu...
Mama se nadje kao u polu-zaboravu i "naivna",pa pita tatu: "Sta ti rece,kome bi dao kola"?Tata kao da mu pada neki teret,poce da uvija..."Ma ne znam,videcemo"... Okretoh se u mojoj fotelji i glasno i jasno izrekoh svoje misli koje naglasih kao naredjenje i zavrsene stvari bez ikakve mogucnosti za dalji razgovor i nagadjanje..."Tata,nemoj da ti pada na pamet i nemoj da te niko hvata na foru,sto inace rade,JA NE DOZVOLJAVAM da iko odande nesto uzme ili da ikome pada tako nesto na pamet. U ostalom ako neko nesto i trazi,svali svu krivicu na mene i odgovornost,kazi jednostavno da ti nemas pojma sa tim nista,da traze od mene i da je to iskljucivo na mom raspolaganju,tako ces oprati sebe ,da ti niko nista ne zamera a ja cu se i te kako snaci ..."
I gledam, u njegove plave oci,u kojima osetih ogromno olaksanje,na licu se sve odlicno vide,izdase ga migovi..Kao da mu pade ogroman teret sa srca... Jer odlicno on zna da ga je moj dragi "brat" ,uhvatio na foru,nespremnog a jadan se ko zna koliko dugo mucio i razmisljao sta i kako da uradi da me ne povredi i kako da mu kaze a da i njega ne uvredi...Ja mu onako usput samo rekoh da cak i ono sto znam ,deo od razboja,koji je uzela baba njegova strina i jaram,da cu da idem i da vratim svojoj kuci gde i pripada..pa neka se ljuti ko god hoce na mene...Naravno i on reagova potvrdno ............










