Čitam danas postove koje je libertin vratila pa se nešto zamislih. Pročeprkah po nekim starim dnevnicima i dobro iznenadih. U jednom rokovniku sa sada već dobro požutjelim stranicama, nađem svoje prve, grafitnom olovkom i nesigurnim rukopisom napisane pjesme koje je young padavan Seven, sklepao u punom sjaju svog raskošnog talenta (aplauz molim :-)) sa nekih 8-9 godina. Da li sam se nešto promjenio od tada do sad, procjenite sami dragi moji. Tema je uvijek ista.

Moja prva pjesma:

17.8.1990.

MALI LEPTIR

Letio je leptir mali
po sunčanoj livadi.
Zanesen sleti na cvijet
prelijepi suncokret.
Opijen ljepotom cvijeta tog
Zaboravi na gradski smog.

Zatim poleti
u svijet bijeli
da ljepotu
 sa njim
dijeli.

I kako je mladi 7 vidio ljubav negdje u ljeto 1992.




Ljubav

Ljubav je
kaže mi baka
jedna sila Sunca,
jedna sila srca.

Kada se zaljubiš
prosto se izgubiš.
Ne znaš ni ko si
samo gledaš
kakve lijepe oči ima,
kako lijepu haljinu nosi.
Gledaš koji poklon da joj kupiš.

Kada se zaljubiš
prosto se izgubiš.

I tako meni baka priča
o ljubavi i zaljubljivanju,
a ja neću da joj kažm
da ja već volim Sanju.

U stvari, tada sam do ušiju bio zaljubljen u jednu Azru, koja je išla sa mnom u razred i čiji je balkon bio odmah do moga. Satima smo znali gledati u zvijezde i razgovarati o, pojma nemam čemu, sve dok nas roditelji uz viku i galamu nebi poslali na spavanje.Kada sam joj čitao pjesmu, jedva sam joj objasnio da se njeno ime ne rimuje ni sa čim što je meni padalo na pamet, i da je to jedini razlog zbog kojeg se pominje Sanja. Eh, to su bili dani... :)