Večeras je svirao Van Gogh...

Ponovo u Life-u.

Domaštavao sam je u masi mladih tijela kako talasa svojom dugom, smeđom kosom i pjeva...

Ne volim je više, zaista. A možda je ipak volim. (ah, taj Neruda) Ne. Volim neke slike. Osjećaj pripadnosti, ispunjenosti i ponosa koji sam imao kraj nje...

Tražio sam neki sličan pogled u masi. Uzalud...

Nevinost sam izgubio na klupi u Starom Gradu sa nepunih 17 Još pamtim tu septembarsku maglu.

Danas nema više klupa, ali su tu neki novi klinci.

Prepoznajem neke 'naše' pjesme...

'Samo jednom se ljubi', rekao je neko. Lažu. Volio sam i poslije, ali nikog kao nju. 'Muškarci su njonjavi. Teško ustaju kad padnu'. dodade neko drugi. Lako sam ustao. Oduspravljanje, srećom, niko ne pomenu...

Večeras je svirao Van Gogh. Sreo sam mnoge bivše i nijednu buduću...

Danas sam poklonio buket ruža jednoj Almi iz Kladuše koju sam vidio prvi put u životu.  Nije mi žao. Njeno rumeno, djevojačko lice bilo mi je dovoljna nagrada za trud. U glavi pjema Zabranjenog Pušenja o zabranjenoj ljubavi.

Večeras je svirao Van Gogh...