Devi je sjedila na bijelom kuhinjskom stolcu i promatrala njegovo lice pokušavajući dokučiti njegove misli. U tišini otpije gutljaj vrućega čaja i reče: „Oduvijek. To kao da je moje pitanje. Mislila sam da sam jedina koja o tome razmišlja.“
„Nisi, ne. Vidiš mene to strašno zaokuplja. Ta čežnja za nečim ili nekim koju mogu omirisati, ali ipak ostaje nedodirljiva za mene. Kao da moram još čekati.“ - odvratio je Tristan sjetno.
„Ali... danas kad sam te vidio kako stojiš nasred one ceste bez imalo namjere ili želje da se pomakneš... nekako nisam mogao da te pustim.“ – nastavio je.
Devi ga je pogledala u oči puna sumnje u to što je čula, tražeći i najmanji razlog da mu ne vjeruje. „Ta, zašto bi tebi bilo stalo?“ – upitala je brže nego joj je srce uspjelo da se otvori. Obrambeni mehanizam. I ona je to znala. Ali, vjerovati strancu, muškarcu... To bi bilo previše.
„Pa, kako mi ne bi bilo stalo? Vidjeti kako pogibaš pred mojim očima... To bi zasigurno promijenilo i moj život. Ne radi se samo o tebi.“ – uznemirio se i zastao da provjeri da li ga ona uopće čuje.
„Jednostavno je ubiti sebe kad to stvarno želiš, ali kad bi znala da to mijenja toliko drugih života, ne bi li razmislila ponovno i uzela to u obzir?“ – nastavio je.
„Za mnom ne bi nitko plakao. Nitko ne mari. Nitko ne mari kako ti nije jasno?“ – pomalo se uznemirila. Oči joj se zacakle i otkriju koliko je ta spoznaja boli. „I ja sama sam prestala da marim.“ – dodala je spuštajući pogled na pod. Crno-bijele pločice polako su počele da se razlijevaju u mrlje. Suze su joj potekle. Brže bolje stizala ih je rukama i brisala. Bez drame. Gotovo bez izraza.
„To mogu razumjeti.“ reče joj Tristan. „Ali, zar stvarno ne želiš živjeti?“ – upita je.
„Nije me briga. Svejedno mi je postalo.“ – odvratila je sliježući ramenima.
„A, jesi li ikada imala san?“ – Tristan je i dalje bio znatiželjan.
„Kako to misliš, san?“ – Devi se namršti. „Misliš sanjala dok sam spavala?“
„Ne, mislim je li ti ikad srce čeznulo za nečim? Jesi li ikad gorjela i disala da nešto učiniš?“
„Željela sam putovati svijetom. Ali nikad nisam imala hrabrosti otići sama. Željela sam i postati pjevačica. Ali nisam.“ – odgovori ona.
„Nisi još.“ – Tristan se nasmiješi zagonetno. U njegovim očima zaiskrilo je. Devi je to primijetila. „A što kažeš da otputujemo zajedno nekamo? Bilo kamo. Kamo god želiš. Ići ću s tobom.“
„Ma, daj...“ – Devi odmahne rukom.
Tristan ju je gledao sasvim uvjerljivo i dovoljno dugo da je razuvjeri.
„Ti to ozbiljno?“ – zaprepasti se ona.
„Ozbiljno.“ – odlučno odvrati Tristan.
„Zbilja?“ – ponovo će ona.
„Zbilja.“ – reče on.
„Pa, pa kamo bismo išli?“ – Devi u nevjerici zamuca.
„Kamo god ti želiš. Kamo si oduvijek željela otići, a nisi se usudila sama.“ – ohrabrivao ju je.
Devi je stala razmišljati. Nastavili su ispijati čaj i čekati da se pojavi ideja. Nakon par Tristanovih pričica o tome gdje je sve putovao, Devi ga prekine usred riječi i vrisne: „Znam! Ja bi nešto obično, nikakvi Brazili, Indije i turistički bakrači. Idemo u planine! Negdje visoko. Penjati se.“
„Idemo!“ – objeručke prihvati Tristan i pruži joj ruku u znak potvrde dogovora. Rukovali su se s osmjehom na licima. „I da znaš, ovo je sad ugovor koji moraš ispoštovati. Nema više samoubijanja.“ – nacerio joj se. „Ok, obećajem.“ – prisegnula je Devi. Iznenadilo ju je kako joj je malo bilo potrebno da bude sretna i koliko se za samo jedan tren stvari mogu preokrenuti. Još su neko vrijeme tako sjedili, a onda je Tristan počeo da pakira ruksak. „Zar već?“ – upita Devi. „Je, nego? Planine čekaju.“ – nasmiješi se Tristan. Potrpao je najvažnije stvari u ruksak i ubrzo bio spreman za polazak. Devi je još bila u nevjerici da jedan stranac zaista ima volju poći s njom. I na kraj svijeta ako treba.