Usana umornih od bespuća potrošenih riječi, vjeđa teških uzalud se opire snovima koje se ne usudi živjeti. Ima nešto jače a protiv nje same. Tek tad uči o sebi, onoj koju ne poznaje nitko. Maske prijevare padaju. Samo jedan pogled u ogledalo je dovoljan da tiho zajeca. Ni za suze više nema volje. Svejedno joj je. A to je korak bez povratka što vodi jedino u Nestajanje. A ni nestati više ne može kad uistinu ni ne postoji. Živa je a ne živi. U klopku se uhvatila. A onda je u njoj zaiskrila osveta. Tko god da joj ju je postavio platit će. Uzet će mač u ruke i boriti se. Do posljednjeg daha. Osveta je budi iz sna na javi. Neki prkosan stav se probudio. Dosta je bilo zajebavanja. Vrijeme je da ona njih počne jebati u zdrav mozak. Da postane kučka i ne ostane dužna nikom. Konačno je bilo dosta okretanja drugog obraza. Svijet nije pošten ni dobar ni iskren ni nikakav. Sve ono što je bilo na cijeni i što su nas učili da je vrijedno zapravo vrijedi kurac! Ljudi se sablažnjavaju nad realnošću i jedini razlog zbog kojeg lažu jest činjenica da istina boli. Nitko nam nikad nije ni dao obećanje da će biti bezbolno, ali kad život ne donese u paketu bar malo ispunjenja jebeš i to i sve. Sjedne u kadu i ne mareći potegne žiletom po zapešću. Naravno, kakve je sreće, i britva je pretupa da bi je porezala. Zapali cigaretu i otvori tuš. Jebe joj se za sve i posegnut će za pomoćnim sredstvom da je umrtvi kad već ne može ni da okonča taj život. Boca tekile bila je samo sobu dalje i jedini prijatelj na vidiku. No i to je premlako za utjehu. Oblači kaput i izlazi na ulicu. Nesmotreno zapinje za nekog biciklistu i pada nasred ulice. Autobus trubi. Nema namjeru ustati. Zapravo je zahvalna da mu se našla na putu. U sebi osjeti olakšanje da će svemu za par sekundi biti kraj. Usnut će duboko i prestat će patnja. Polako se opusti na asvaltu kao u vlastitom krevetu puna slatkog iščekivanja. No, lice joj dotakne nečiji obraz i za ruku je odlučno povuče snažan stisak nečije ruke koji je u sekundi osovi na noge. Netremice je gledala u njegove oči ne shvaćajući što se dogodilo. Na sekundu pomisli da možda smrt tako izgleda. Čula je samo vlastiti dah. Sve ostalo odzvanjalo je nejasno. Sekunde su bile duge kao vječnost. Isprva nevjerica potom razočaranje. Opet joj nije uspjelo. Još jedan neuspjeh u nizu. Iako nesvjesna toga, njena je duša vapila da se za nešto primi. I stigao je stranac kojem je bilo stalo. Nije to mogla razumjeti, ali joj je na sekundu doprlo do srca. Iako si to nije htjela priznati osjetila su joj bila izoštrena od adrenalina, a srce joj je gromoglasno tuklo od straha. Zapravo u svojoj biti nije željela umrijeti. Samo je očajnički željela živjeti Život. No, inatljiva kakva je, od svog nauma neće odustati tako olako. Ta, previše je dosad pokušaja bilo. Ionako je život sjeban do kraja. Muškarci su svinje. Bar onih par primjeraka te vrste na koju je eto baš ona pukim slučajem naletjela. Narkoman, prevarant, nasilni luđak, besvjesni filozof. Seks je uglavnom bio najbolji s onim najgorima, kronološkim redom, narkomanom i nasilnim luđakom, a kvalitativno obrnutim redoslijedom. Ona nije uspijevala upoznati nikog normalnog poput drugih djevojaka, čak ni prijatelja ni prijateljicu. Možda ni ona nije normalna. Ne pamti detalje, vremena, dane, datume, što je kad bilo. Živi u svom svijetu. Ponekad je satima mogla netremice piljiti u plafon i razmišljati o životu, smrti, ljudima, sudbini. Ponekad bi se doslovno prisilila da izađe van, u društvo, no svaki bi joj put bilo zabavno i ugodno, izuzmemo li upade kretena. Kao da je baš njoj na čelu pisalo nešto po čemu su je pikirali samo baš oni nepodobni. Oni kakve si ni sama ne bi izabrala, ali nekako bi je svaki put ščepali. Jedino što joj je preostalo je postati prava gadura, psovati i odmah ih u startu otpiliti kako ih još nitko nikad nije. Prisiljena da izgubi svoju prirodu i postane ona koja nije, sve više je bila ispižđena i silovita poput kakvog djeteta kojem ne daju da bude kakvo je. Ništa čudno ni novo. Životna problematika drugačijih. Onih rjeđe posebnih. Onih samijih. Tragični likovi subkulture koja nema ime, pred kojom se oči zatvaraju jer nikoga nije briga. Ne zaista. Ni nju samu više nije briga. Nizašto. Istinskog, dubinskog ispunjenja nema. Život je čekanje neizbježnog. Za koje ona nema vremena. Jer želi više, jače, stvarnije sanjati i živjeti radosnije, radosnije od ovoga. Negdje duboko u sebi je naslućivala da mora postojati više a onaj njen inat gurao ju je da pronađe taj smisao, ma gdje bio. Tog je dana odlučila, kako već ne može umrijeti, da će, barem dok joj to ne uspije, tragati svim silama za njim. Za početak je duboko udahnula i promotrila lice koje ju je spasilo. Njegove su se usne micale, nešto joj govoreći no ona je još uvijek bila negdje s ušima pod vodom. Držeći je za ramena blago ju je protresao ne bi li je dozvao k sebi. „Jeste li dobro?“ ponavljao je, a ona ga je još uvijek samo netremice gledala. Njihovi pogledi su se sreli. Toliko topline i brižnosti u očima dvoje potpunih stranaca. „Imaš pjegave oči“ konačno je progovorila. Njegove usne razvukoše se u osmjeh.

- „Dobrodošla natrag“  uzvratio je.

- „Dobro te našla natrag“ pospano se nasmiješila.

- „Kako se zoveš?“

- „Devi Rue.“

- „Ok, Devi Rue, sad se mičemo s ove ceste i vodim te na čaj pa ćeš mi sve ispričati o tome.“ rekao je vedro i kao da je stari prijatelj.

Osjećala je mir a njen inat i prkos su iščezli. Bilo je tako lako prepustiti se da je netko uzme za ruku i pobrine se za nju. Odmah iza ugla bio je ulaz u dvorišnu vežu. Cvijeće joj je mirisalo kao nikad prije. I nikad prije ne bi ušla u strančev stan. No, nije osjećala da ne bi trebala. Na vratima je pisalo Becca.

- „Ovdje živim. Skuhat ću nam čaj. Nemoj pobjeći.“

Samo se nasmiješila. Skinula je kaput i krenula za njim u kuhinju. Promatrala je kako je kuća brižno stilizirana za jednog muškarca.

- „Nisi mi rekao svoje.“ - plaho je neodređeno rekla, no bilo je dovoljno da se razumiju.

- „Tristan. I nisam nikad nikog upoznao na bizarniji način.“ rekao je ponovno uz osmjeh kao da je znao koliko joj to fali. U ovih nekoliko trenutaka s njim nasmiješila se više puta nego posljednjih mjesec usranih dana koji je imala. Zračio je vedrinom i otvorenošću kakva se rijetko sreće.

- „Barem naš susret onda nije klišej.“ – nasmijala se.