Ima u životu onaj jedan prijelomni trenutak, kad se desi nešto i više nema povratka, kad sve pođe krivinom i strminom i prije no što se snađeš bespovratno padaš u provaliju. I onda ima ona jedna noć u životu kad dotakneš dno depresije i oko tebe upali se mrak koji će najvjerojatnije biti vjerni pratitelj do kraja tvog bijednog života ukoliko se ne dogodi čudo. Ja trebam čudo. Ti trebaš čudo. U trenutku kad više ni trag vjere u meni ne diše a kamoli da se sjećam što su to čuda. Toliko mi je potrebno nadahnuće. Moja životna čežnja pretočila se u potrebu i gorku čežnju za nadahnućem. Nekim okidačem koji će mi vratiti iskru u pogled i kojom ću spaliti ovu nesretnu priču koju mi je život zapakirao i uvalio u nekom trenutku odrastanja. Ni sama ne znam kako se to dogodilo. Ne znam ni kako da vam ispričam svoju priču. Ja.... ja naime, ne postojim. Znam da nije uvjerljivo, ali imam argumente. Sve otkad sam u jednom trenu kao dijete hodala po snijegu i uvidjela da moje nožice ne ostavljaju tragove kao svoj drugoj djeci, znala sam da sam drugačija. Osjećala sam se kao duh. A sva sjećanja koja mi danas naviru čine se samo poput snova. Nitko me se ne sjeća. Ne ostavljam trag na ovom svijetu. Prokletstvo nevidljivih. Znam da je teško da mi povjerujete, ali pokušajte barem. Ono što vam govorim je zaista istina. Ja sam živa ali ne živim. Nitko me ne poznaje. Pravi Pale sam na svijetu, onaj o kojem sam čitala kao djevojčica. I ona djevojčica sa žigicama. I Alisa u zemlji čuda. Ja plešem a nitko me ne vidi, ja pjevam a nitko ne čuje, i sve što radim kao da odlazi u vjetar, hodam neprimjećena svojim gradom, sjednem u kafić i nitko me ni ne pogleda, a godine prolaze. Duplja u koju padam kao da nema dna ni kraja. Prijatelja nemam, dečka nemam, život nemam iako bih silno željela biti obična i normalna. No nisam sasvim sigurna što to točno znači. Ponekad se osjećam bolesnom, ali hvala Bogu da je tako, vriskam Aleluja, jer ne bih podnijela da ko tuka s glavom u torbi prolazim nijema kraj života. Da, radije bih da me povrijedi i rani njegovo veličanstvo Život, nego da kljucam ko besvjesna kokoš. To je ujedno i teži put, put kojim se rjeđe ide i koji je samozatajan i nevidljiv. Tu nema pravih uspjeha, osim onih nad samim sobom. A to nikad ne bude dovoljno dobro da bi si odao priznanje, jer naravno, ni sam ne vjeruješ da ga zaslužuješ. Naprosto si promašaj. Promašena investicija svojih roditelja koji su dali sve a ti postaneš ništa. Indijansko ime ti je predodređeno - Ona koja nije dovoljno dobra. Nikad dovoljno vrijedna, lijepa, mršava, poželjna, dobra. Taj otpor preraste u inat. Inat ne prestaje vikati: „Neću!“ i stiskati ručice u grču od promjene. I kad netko priđe dovoljno blizu strah u njoj podivlja i nikad joj ne uspije otvoriti se i predati dovoljno da pusti drugoga da ostane uz nju. Ona je divlja kobila. I treba ruku koja će znati s njom. Koja će s ljubavlju za njenu divlju prirodu znati kako je umiriti ostavljajući joj slobodu za njen galop, jer ona je ispred sebe same i ispred vremena. Ona je paradoks. Istovremeno treba i nema vremena.