„Jesi li ikada osjećala da ti nedostaje netko koga još nisi upoznala?“ upitao ju je pomalo odsutno miješajući čaj da se prije ohladi.

Devi je sjedila na bijelom kuhinjskom stolcu i promatrala njegovo lice pokušavajući dokučiti njegove misli. U tišini otpije gutljaj vrućega čaja i reče: „Oduvijek. To kao da je moje pitanje. Mislila sam da sam jedina koja o tome razmišlja.“

„Nisi, ne. Vidiš mene to strašno zaokuplja. Ta čežnja za nečim ili nekim koju mogu omirisati, ali ipak ostaje nedodirljiva za mene. Kao da moram još čekati.“ - odvratio je Tristan sjetno.

„Ali... danas kad sam te vidio kako stojiš nasred one ceste bez imalo namjere ili želje da se pomakneš... nekako nisam mogao da te pustim.“ – nastavio je.

Devi ga je pogledala u oči puna sumnje u to što je čula, tražeći i najmanji razlog da mu ne vjeruje. „Ta, zašto bi tebi bilo stalo?“ – upitala je brže nego joj je srce uspjelo da se otvori. Obrambeni mehanizam. I ona je to znala. Ali, vjerovati strancu, muškarcu... To bi bilo previše.

„Pa, kako mi ne bi bilo stalo? Vidjeti kako pogibaš pred mojim očima... To bi zasigurno promijenilo i moj život. Ne radi se samo o tebi.“ – uznemirio se i zastao da provjeri da li ga ona uopće čuje.

„Jednostavno je ubiti sebe kad to stvarno želiš, ali kad bi znala da to mijenja toliko drugih života, ne bi li razmislila ponovno i uzela to u obzir?“ – nastavio je.

„Za mnom ne bi nitko plakao. Nitko ne mari. Nitko ne mari kako ti nije jasno?“ – pomalo se uznemirila. Oči joj se zacakle i otkriju koliko je ta spoznaja boli. „I ja sama sam prestala da marim.“ – dodala je spuštajući pogled na pod. Crno-bijele pločice polako su počele da se razlijevaju u mrlje. Suze su joj potekle. Brže bolje stizala ih je rukama i brisala. Bez drame. Gotovo bez izraza.

„To mogu razumjeti.“ reče joj Tristan. „Ali, zar stvarno ne želiš živjeti?“ – upita je.

„Nije me briga. Svejedno mi je postalo.“ – odvratila je sliježući ramenima.

„A, jesi li ikada imala san?“ – Tristan je i dalje bio znatiželjan.

„Kako to misliš, san?“ – Devi se namršti. „Misliš sanjala dok sam spavala?“

„Ne, mislim je li ti ikad srce čeznulo za nečim? Jesi li ikad gorjela i disala da nešto učiniš?“

„Željela sam putovati svijetom. Ali nikad nisam imala hrabrosti otići sama. Željela sam i postati pjevačica. Ali nisam.“ – odgovori ona.

„Nisi još.“ – Tristan se nasmiješi zagonetno. U njegovim očima zaiskrilo je. Devi je to primijetila. „A što kažeš da otputujemo zajedno nekamo? Bilo kamo. Kamo god želiš. Ići ću s tobom.“

„Ma, daj...“ – Devi odmahne rukom.

Tristan ju je gledao sasvim uvjerljivo i dovoljno dugo da je razuvjeri.

„Ti to ozbiljno?“ – zaprepasti se ona.

„Ozbiljno.“ – odlučno odvrati Tristan.

„Zbilja?“ – ponovo će ona.

„Zbilja.“ – reče on.

„Pa, pa kamo bismo išli?“ – Devi u nevjerici zamuca.

„Kamo god ti želiš. Kamo si oduvijek željela otići, a nisi se usudila sama.“ – ohrabrivao ju je.

Devi je stala razmišljati. Nastavili su ispijati čaj i čekati da se pojavi ideja. Nakon par Tristanovih pričica o tome gdje je sve putovao, Devi ga prekine usred riječi i vrisne: „Znam! Ja bi nešto obično, nikakvi Brazili, Indije i turistički bakrači. Idemo u planine! Negdje visoko. Penjati se.“

„Idemo!“ – objeručke prihvati Tristan i pruži joj ruku u znak potvrde dogovora. Rukovali su se s osmjehom na licima. „I da znaš, ovo je sad ugovor koji moraš ispoštovati. Nema više samoubijanja.“ – nacerio joj se. „Ok, obećajem.“ – prisegnula je Devi. Iznenadilo ju je kako joj je malo bilo potrebno da bude sretna i koliko se za samo jedan tren stvari mogu preokrenuti. Još su neko vrijeme tako sjedili, a onda je Tristan počeo da pakira ruksak. „Zar već?“ – upita Devi. „Je, nego? Planine čekaju.“ – nasmiješi se Tristan. Potrpao je najvažnije stvari u ruksak i ubrzo bio spreman za polazak. Devi je još bila u nevjerici da jedan stranac zaista ima volju poći s njom. I na kraj svijeta ako treba.

Usana umornih od bespuća potrošenih riječi, vjeđa teških uzalud se opire snovima koje se ne usudi živjeti. Ima nešto jače a protiv nje same. Tek tad uči o sebi, onoj koju ne poznaje nitko. Maske prijevare padaju. Samo jedan pogled u ogledalo je dovoljan da tiho zajeca. Ni za suze više nema volje. Svejedno joj je. A to je korak bez povratka što vodi jedino u Nestajanje. A ni nestati više ne može kad uistinu ni ne postoji. Živa je a ne živi. U klopku se uhvatila. A onda je u njoj zaiskrila osveta. Tko god da joj ju je postavio platit će. Uzet će mač u ruke i boriti se. Do posljednjeg daha. Osveta je budi iz sna na javi. Neki prkosan stav se probudio. Dosta je bilo zajebavanja. Vrijeme je da ona njih počne jebati u zdrav mozak. Da postane kučka i ne ostane dužna nikom. Konačno je bilo dosta okretanja drugog obraza. Svijet nije pošten ni dobar ni iskren ni nikakav. Sve ono što je bilo na cijeni i što su nas učili da je vrijedno zapravo vrijedi kurac! Ljudi se sablažnjavaju nad realnošću i jedini razlog zbog kojeg lažu jest činjenica da istina boli. Nitko nam nikad nije ni dao obećanje da će biti bezbolno, ali kad život ne donese u paketu bar malo ispunjenja jebeš i to i sve. Sjedne u kadu i ne mareći potegne žiletom po zapešću. Naravno, kakve je sreće, i britva je pretupa da bi je porezala. Zapali cigaretu i otvori tuš. Jebe joj se za sve i posegnut će za pomoćnim sredstvom da je umrtvi kad već ne može ni da okonča taj život. Boca tekile bila je samo sobu dalje i jedini prijatelj na vidiku. No i to je premlako za utjehu. Oblači kaput i izlazi na ulicu. Nesmotreno zapinje za nekog biciklistu i pada nasred ulice. Autobus trubi. Nema namjeru ustati. Zapravo je zahvalna da mu se našla na putu. U sebi osjeti olakšanje da će svemu za par sekundi biti kraj. Usnut će duboko i prestat će patnja. Polako se opusti na asvaltu kao u vlastitom krevetu puna slatkog iščekivanja. No, lice joj dotakne nečiji obraz i za ruku je odlučno povuče snažan stisak nečije ruke koji je u sekundi osovi na noge. Netremice je gledala u njegove oči ne shvaćajući što se dogodilo. Na sekundu pomisli da možda smrt tako izgleda. Čula je samo vlastiti dah. Sve ostalo odzvanjalo je nejasno. Sekunde su bile duge kao vječnost. Isprva nevjerica potom razočaranje. Opet joj nije uspjelo. Još jedan neuspjeh u nizu. Iako nesvjesna toga, njena je duša vapila da se za nešto primi. I stigao je stranac kojem je bilo stalo. Nije to mogla razumjeti, ali joj je na sekundu doprlo do srca. Iako si to nije htjela priznati osjetila su joj bila izoštrena od adrenalina, a srce joj je gromoglasno tuklo od straha. Zapravo u svojoj biti nije željela umrijeti. Samo je očajnički željela živjeti Život. No, inatljiva kakva je, od svog nauma neće odustati tako olako. Ta, previše je dosad pokušaja bilo. Ionako je život sjeban do kraja. Muškarci su svinje. Bar onih par primjeraka te vrste na koju je eto baš ona pukim slučajem naletjela. Narkoman, prevarant, nasilni luđak, besvjesni filozof. Seks je uglavnom bio najbolji s onim najgorima, kronološkim redom, narkomanom i nasilnim luđakom, a kvalitativno obrnutim redoslijedom. Ona nije uspijevala upoznati nikog normalnog poput drugih djevojaka, čak ni prijatelja ni prijateljicu. Možda ni ona nije normalna. Ne pamti detalje, vremena, dane, datume, što je kad bilo. Živi u svom svijetu. Ponekad je satima mogla netremice piljiti u plafon i razmišljati o životu, smrti, ljudima, sudbini. Ponekad bi se doslovno prisilila da izađe van, u društvo, no svaki bi joj put bilo zabavno i ugodno, izuzmemo li upade kretena. Kao da je baš njoj na čelu pisalo nešto po čemu su je pikirali samo baš oni nepodobni. Oni kakve si ni sama ne bi izabrala, ali nekako bi je svaki put ščepali. Jedino što joj je preostalo je postati prava gadura, psovati i odmah ih u startu otpiliti kako ih još nitko nikad nije. Prisiljena da izgubi svoju prirodu i postane ona koja nije, sve više je bila ispižđena i silovita poput kakvog djeteta kojem ne daju da bude kakvo je. Ništa čudno ni novo. Životna problematika drugačijih. Onih rjeđe posebnih. Onih samijih. Tragični likovi subkulture koja nema ime, pred kojom se oči zatvaraju jer nikoga nije briga. Ne zaista. Ni nju samu više nije briga. Nizašto. Istinskog, dubinskog ispunjenja nema. Život je čekanje neizbježnog. Za koje ona nema vremena. Jer želi više, jače, stvarnije sanjati i živjeti radosnije, radosnije od ovoga. Negdje duboko u sebi je naslućivala da mora postojati više a onaj njen inat gurao ju je da pronađe taj smisao, ma gdje bio. Tog je dana odlučila, kako već ne može umrijeti, da će, barem dok joj to ne uspije, tragati svim silama za njim. Za početak je duboko udahnula i promotrila lice koje ju je spasilo. Njegove su se usne micale, nešto joj govoreći no ona je još uvijek bila negdje s ušima pod vodom. Držeći je za ramena blago ju je protresao ne bi li je dozvao k sebi. „Jeste li dobro?“ ponavljao je, a ona ga je još uvijek samo netremice gledala. Njihovi pogledi su se sreli. Toliko topline i brižnosti u očima dvoje potpunih stranaca. „Imaš pjegave oči“ konačno je progovorila. Njegove usne razvukoše se u osmjeh.

- „Dobrodošla natrag“  uzvratio je.

- „Dobro te našla natrag“ pospano se nasmiješila.

- „Kako se zoveš?“

- „Devi Rue.“

- „Ok, Devi Rue, sad se mičemo s ove ceste i vodim te na čaj pa ćeš mi sve ispričati o tome.“ rekao je vedro i kao da je stari prijatelj.

Osjećala je mir a njen inat i prkos su iščezli. Bilo je tako lako prepustiti se da je netko uzme za ruku i pobrine se za nju. Odmah iza ugla bio je ulaz u dvorišnu vežu. Cvijeće joj je mirisalo kao nikad prije. I nikad prije ne bi ušla u strančev stan. No, nije osjećala da ne bi trebala. Na vratima je pisalo Becca.

- „Ovdje živim. Skuhat ću nam čaj. Nemoj pobjeći.“

Samo se nasmiješila. Skinula je kaput i krenula za njim u kuhinju. Promatrala je kako je kuća brižno stilizirana za jednog muškarca.

- „Nisi mi rekao svoje.“ - plaho je neodređeno rekla, no bilo je dovoljno da se razumiju.

- „Tristan. I nisam nikad nikog upoznao na bizarniji način.“ rekao je ponovno uz osmjeh kao da je znao koliko joj to fali. U ovih nekoliko trenutaka s njim nasmiješila se više puta nego posljednjih mjesec usranih dana koji je imala. Zračio je vedrinom i otvorenošću kakva se rijetko sreće.

- „Barem naš susret onda nije klišej.“ – nasmijala se.

Ima u životu onaj jedan prijelomni trenutak, kad se desi nešto i više nema povratka, kad sve pođe krivinom i strminom i prije no što se snađeš bespovratno padaš u provaliju. I onda ima ona jedna noć u životu kad dotakneš dno depresije i oko tebe upali se mrak koji će najvjerojatnije biti vjerni pratitelj do kraja tvog bijednog života ukoliko se ne dogodi čudo. Ja trebam čudo. Ti trebaš čudo. U trenutku kad više ni trag vjere u meni ne diše a kamoli da se sjećam što su to čuda. Toliko mi je potrebno nadahnuće. Moja životna čežnja pretočila se u potrebu i gorku čežnju za nadahnućem. Nekim okidačem koji će mi vratiti iskru u pogled i kojom ću spaliti ovu nesretnu priču koju mi je život zapakirao i uvalio u nekom trenutku odrastanja. Ni sama ne znam kako se to dogodilo. Ne znam ni kako da vam ispričam svoju priču. Ja.... ja naime, ne postojim. Znam da nije uvjerljivo, ali imam argumente. Sve otkad sam u jednom trenu kao dijete hodala po snijegu i uvidjela da moje nožice ne ostavljaju tragove kao svoj drugoj djeci, znala sam da sam drugačija. Osjećala sam se kao duh. A sva sjećanja koja mi danas naviru čine se samo poput snova. Nitko me se ne sjeća. Ne ostavljam trag na ovom svijetu. Prokletstvo nevidljivih. Znam da je teško da mi povjerujete, ali pokušajte barem. Ono što vam govorim je zaista istina. Ja sam živa ali ne živim. Nitko me ne poznaje. Pravi Pale sam na svijetu, onaj o kojem sam čitala kao djevojčica. I ona djevojčica sa žigicama. I Alisa u zemlji čuda. Ja plešem a nitko me ne vidi, ja pjevam a nitko ne čuje, i sve što radim kao da odlazi u vjetar, hodam neprimjećena svojim gradom, sjednem u kafić i nitko me ni ne pogleda, a godine prolaze. Duplja u koju padam kao da nema dna ni kraja. Prijatelja nemam, dečka nemam, život nemam iako bih silno željela biti obična i normalna. No nisam sasvim sigurna što to točno znači. Ponekad se osjećam bolesnom, ali hvala Bogu da je tako, vriskam Aleluja, jer ne bih podnijela da ko tuka s glavom u torbi prolazim nijema kraj života. Da, radije bih da me povrijedi i rani njegovo veličanstvo Život, nego da kljucam ko besvjesna kokoš. To je ujedno i teži put, put kojim se rjeđe ide i koji je samozatajan i nevidljiv. Tu nema pravih uspjeha, osim onih nad samim sobom. A to nikad ne bude dovoljno dobro da bi si odao priznanje, jer naravno, ni sam ne vjeruješ da ga zaslužuješ. Naprosto si promašaj. Promašena investicija svojih roditelja koji su dali sve a ti postaneš ništa. Indijansko ime ti je predodređeno - Ona koja nije dovoljno dobra. Nikad dovoljno vrijedna, lijepa, mršava, poželjna, dobra. Taj otpor preraste u inat. Inat ne prestaje vikati: „Neću!“ i stiskati ručice u grču od promjene. I kad netko priđe dovoljno blizu strah u njoj podivlja i nikad joj ne uspije otvoriti se i predati dovoljno da pusti drugoga da ostane uz nju. Ona je divlja kobila. I treba ruku koja će znati s njom. Koja će s ljubavlju za njenu divlju prirodu znati kako je umiriti ostavljajući joj slobodu za njen galop, jer ona je ispred sebe same i ispred vremena. Ona je paradoks. Istovremeno treba i nema vremena.

NE VJERUJEM:

kako je moguće

da

crkavam od vrućine na mjesečini

da

hodam bosa po vrućem limenom krovu

i da mi je hladno

da

vrtim se u krug do nesvjestice

a ne osjećam da gubim tlo pod nogama

da

pjevam ko iz pičke

baš onda kad me nitko ne sluša

da

halapljivo pitam se gdje si ti, onaj pravi kojeg čekam

a da istovremeno nije me strah biti sama

da

teško podnosim tišinu

usred buke koja me zaglušujući dovodi do ludila

da

mrzim ovaj grad

a istovremeno mi je tako teško napustiti ga

kako

sam istovremeno depresivno optimistična

i u stanju da promenim pogled u djeliću sekunde

sve može da se sruši

al' sve može i da procvate

opet iznova

samo kad JA VJERUJEM.

Ne umem da šutim o važnim trenucima tišine. Sjećam se svaki put kad nisi rekao ništa a rekao si sve. I mnogo više nego što to reči mogu. U noćima svirali bi tiho gitare i pjevušili o moru i ljubavima koje ostanu. Ponekad, lice bi mi se ozarilo i otvorila bih tvoj veliki koncertni klavir što smo ga imali nasred naše dnevne sobe, i bez daha gledala u crne i bele tipke, bez umijeća da ih dotaknem, bez moći da pokrenem nijeme usne. Riječi nisu htele preko njih. Zbog tebe sam bila napola ovde i napola ondje. Napola latinična napola ćirilićna. Napola ekavska i napola ijekavska. Zbunjena. Više nisam razumela ni vlastiti jezik. Otele bi mi se riječi koje nisu bile reči. I gledali su me. I slušali s pažnjom. Nisu znali šta mi je, ni tko sam a kamoli odakle sam. A bila sam javna osoba. Svima poznata. Slušali su moje pesme. Gledali spotove na televiziji. Čitali knjigu koju si napisao a nisu ni znali da sam ja jedan od njenih likova. Onih bitnih. Onih koji ostaju. Ti si pisao priče, potom i pesme sve više, živeli smo u Zemunu i jutrima šetali obalama Dunava. Pričao si mi priče čije si reči hvatao koracima po ulicama svoga grada koji nisi mogao napustiti. Znaš li kako je meni bilo napustiti moj?

Puno smo pričali o mami. Ostala je neverovatna čežnja u nama oboma za njom. U meni više tuge, u tebi više ljubavi. Ostali smo mi. Ja i ti. Otac i dete. Sudbinski vezani. Dijeleći talente i osećanja za jednake stvari. Nisam ti morala objašnjavati zašto volim čaj od mente i kako tijelom slušam glazbu. Umijeća si mi prenio nekom negenetskom vezom koja nas je zbližavala više od bilo kakve genetske. Voleli smo se. Kao deca, kao drugovi, kao muško i kao žensko, jednom smo drugome bili sve. Podsećala sam te na mamu. Ti si meni bio jedina sigurnost. Godine su prolazile, mnogo toga se zaboravilo, mnogo novog otvorilo, ali ti i ja, mi nismo hteli da odemo iz prošlosti. Nismo mogli. Nismo ni pomišljali. Bili smo nerazdvojni. Dok bi kuhao sedela bih na kuhinjskom elementu i pričala ti o snovima. Noćima smo sedeli u mraku i prebirali žice na gitarama, jagodicama gladili tipke na klaviru, pisali svatko svoje, pevali. I čeznuli za njom. Ja sam odrastala i postajala ono što sam oduvek želela, snovi su se ostvarivali, ali nije bilo nje da me svedoči. Ali imala sam tebe. I još se imamo. Vreme tu ništa ne može da promeni. Ti, ona i ja ostajemo. Zauvek, razumeš? Zauvek.

Lagano, lagahno, tiho i nečujno

lome se čaše o moju kožu

ona puca i otvara meso

a ja samo gledam i molim se...

padam na koljena, izvrćem zglobove

krvarim u noćima...

bez Tebe...

Padam kao pijana

nešto me iznutra ljulja

a ne čuje nitko

propadam

gubim tlo pod nogama

ponestaje mi riječi

za let slobodni

ostaje samo bolno mjesto koje bridi

titra od vrućine i kapi krvi što nadolaze

za dublji san molim se...

za mir, tišinu i oproštaj...

za iscjeljenje...

i da prestane bol...

da prestane padanje...

pa počne ustajanje...

ponovo hodanje...

nadam se.

Sve ruši se. Razgrađuje. Uvijek ispočetka. Život je pizda zafukana! Sve uvijek ispočetka. Faze se nižu, krugovi otvaraju i zatvaraju i nikad ne moš' stat. Život ti ne da i ne da. Teško mi je ponekad toliko teći kroz život i prepuštati se. Htjela bih stvoriti bazu, neko sigurno utočište, nešto bar da se primit imam gdje, ali nekako sve je stalna promjena. Ponekad mi je teško to prihvatiti pa se ljutim, ljutim sve do Boga. Pa se onda opet bičujem zbog toga, kakva sam to. A samo bi htjela neki mir, neku postojanost i stalnu točku u životu. Otkad znam za sebe seljakam se bar svakih 6mj do godine dana. Pa da poludiš... ne da ti se više ni pakirat stvari nego bacaš i poklanjaš da bi što manje nosio sa sobom. Jer ti se ne da. Trenutno opet na svim područjima života velike promjene. Sve što sam imala i radila se raspada. Otvaraju se nove stvari da, ali dok se ne otvore znate onaj osjećaj kad nema ništa na vidiku. Kad je negdje pred svitanje, ali zapravo nema nikakvih naznaka i ne znate hoće li uopće svanuti i kada... tako nekako... ideja u meni ima, ali trenutno kao da sve stoji na mrtvoj točki, i ta neka neizvjesnost me istovremeno i ljuti i plaši... to te stavi u stalni stres.

Bojiš se... Bojim se da neću opstati, da ću ostati sama, da neću uspjeti.... i taaakooo... mnogo stvari... Neizvjesnost je trenutno nešto što me opterećuje. Ne osjećam da imam kontakt sa sobom, sa svijetom, sa ljudima, i sumnjam u sve i što želim i ne želim, i nekako su mi mozak, tijelo, srce i duša prazni i naprosto ništa više ne znam... I što ako..? Što ako zauvijek stanem?

Ovo nebo ispod kojeg živimo,

ostavlja me bez daha.

Tvoji poljupci u noći punog mjeseca,

lepršaju kao leptiri u mojoj utrobi.

Tvoji dodiri ispod zvijezda,

isplovljavaju me na srebrnu pučinu.

Moje grudi u tvojim vrelim rukama,

dok propinjem se prema Svemiru.

Bliže.

Tiše.

Nježnije.

Toplije.

Ovo nebo...

ah, ne mogu da šutim o tome,

sva radost će mi na usne da iscuri...

Ovo nebo,

ti,

pod mojim prstima svileni mirisi,

ostavljaš me bez daha...

Ne znam gdje sam. A ja bih da rastem.

Ništa drugo nije važno. Samo da rastem.

Neću da ostanem mala.

Neću da me zovu malena.

Da nikome a najmanje sebi ne budem žena.

Ne znam što želim. Ja bih samo da rastem.

Ne znam bih li njega ili njega ili Njega.

Ne pitajte me to. Ne umijem da odgovorim.

U srcu imam sve. I njega i njega i Njega.

Moje su ruke pune njihovih tragova.

Moje se srce na tri imena odaziva.

Šta je tu ispravno, ne znam.

Ne znam.

Možda sam lažna.

Možda lažem sebe, i njega, i njega i Njega.

Od straha stišćem oči da vidim što manje.

Stišćem ruke da osjetim što manje.

Za sebe, za njega, njega i Njega.

Dišem - jedva. Boli me tijelo.

Od srca sam se odvojila.

Ja bih da budem pametna. Ja bih da budem mudra.

Ja bih samo da rastem. I da sanjam jače.

Nije bitno uz koga.

Možda najbolje samo uz sebe.

Gladna sam. Muka mi je. Lijena sam. Ništa mi se ne da. Dani se vuku ko vagoni, mučim se da udahnem i da odahnem od svega. Teška sam i velika. Ko brod. Hladna ko Antarktika. Vrela ko vatrica po kojoj hodaju neki frikovi. Ima me da bi pobjegla od svega. Glavom bez obzira. Ima tih dana. Kad me ne voliš. Kad te ne volim. Kad se ne volim. Mrzovoljna. Čangrizava. Plačljiva. Razmažena. Teška i zahtjevna. To sve je ona. Ona koja traži. Želi pažnju. A hoće biti sama. Hoće samo da se pokrije po glavi i spava. I da je nitko ne dira. A on ne zna šta bi s njom. Čini se kao da mu previše ni ne smeta. Prihvaća. Možda bi to mogla biti ljubav??

Zamršena kosa.

u tvojoj ruci čvor.

krv iz nosa.

raspuknuta usnica.

dio mene posjeduješ.

brutalno i stvarno.

a ne bih nikad rekla

da će biti tako.

kao da to ne vidim.

žmirim čvršće nego itko.

kao dijete u zatvoru.

negdje u indoneziji, kini il' indiji.

u afričkom snu o sitosti.

gdje smo to mi?

sasušenih usana

kao smežurana pljesnjiva breskva

molim te za milost

tiho

poput anđela

da ne okrznem te grubom riječi

a ti me bičuješ

ti me prezireš

ti me mučiš

držiš kao psa

iz ljubavi kažeš...

poslušno

prestajem da postojim

zar nije to vrhunsko predanje ljubavi?

zar nisam za to zaslužila udarce i modrice,

grube riječi, suze i pogrde?

svaki dan pakao je.

više

ne vrištim ne opirem se

otupjela sam.

srećom imam jedno malo za koje mogu da živim.

njega ne dam da mi diraš.

uzimam sablju i otkidam ti ruku.

nemilosrdno.

za svo zlo

kiselo ti bilo.

ne dam drugi put.