Zarobljen u nepokretnim sekundama, u jednom «sada» materijalizovanom između treptaja, u esenciji grozničave želje oslobođene dodira... Poput kapi tečnog srebra izlivenog na tvoja ramena, sputan oblicima tvog tela... i vrelinom na grebenima kičme...
Blizu ponoći...kada glatki pokrovi skliznu sa tvoga tela nošeni sopstvenom žudnjom rođenoj u samoj boji nehotičnog uzdaha... kada dlanovima prekrijem omamljujuće mirise na tvojim ramenima... kada zagrizem tvoje bradavice do slankastog ukusa na jeziku... koliko noći da ti poklonim?
Ponekad postavljaš pitanja, tragaš za interpretacijama, skrivenim značenjima, suptilnim razlikama, za smislom van svakodnevnog postojanja,i sve to pored očiglednog, savršeno jednostavnog, apsolutno smisaonog i jedino mogućeg odgovora... onog, sažetog u svilasti dodir usana na tvojim grudima...
Groznica... jedna od mnogih... Čvrsto stisnutih očiju, sa samo pretpostavkom o postojanju zidova unaokolo, sa beskrajnim propadanjem do trenutka kada pomisliš da je to u stvari jedina realnost... onda me zapeku tvoji dlanovi na orošenoj koži, u sporim udisajima osetim tvoj miris... meki mir na mom uzglavlju...
Protezanje... škljocanje zglobova i i kičmenih pršljenova koji sedaju na svoje mesto.... sumnjivo krckanje vrata u pokretu unazad... prasak i kratkotrajan bol u kolenu... parajući zvuk zatvarača... šuškanje čičaka na rukavima... tiho klik vizira... metalni udar startera i prigušeno brundanje, negde iz stomaka... B. spušta čašu na beton i vadi ključeve: ... Večeras ćemo samo piti...
Dubok uzdah... sporo podizanje očnih kapaka i blistavo plavetnilo... izrezano ivicom teških zastora, obezbojenih svetlošću spolja... žareća toplina na levom boku i miris divlje loze naslonjen na tvoja ramena. Gledam mreškanje snova u tvom osmehu... dok tvoja bedra na mojim gore plavim plamenom....
Dobro poznat osećaj vremena hibernisanog u nagoveštajima budućeg. Vreme kojem nisu potrebni nikakvi razlozi, niti opravdanja. Vreme u kojem se krećeš, obeležavajući ga nizom slika, gde svaki trenutak postoji nezavisno od želje... Zaustavljen u tom limbu, sa očajničkom potrebom za pokretom, za maglovitom brzinom, za tišinom i krikom... za nepomičnošću kasnog popodneva sa tobom...
Kao pas u trku... opruženog tela dok šapama zahvata zemlju ispred sebe... grčevito napinjanje mišića na bokovima i talasavi pokreti izvijenih leđa... samo glad...
Ono doba, iza ponoći, kada zamuknu svi zvuci, kada tišina bruji postojanim visokim tonom... kada se nebo otvori i daleke vatre zvezda pale očna dna... kada neobjašnjiva vrelina dotakne telo roseći ga kapima... potražim tvoje prste... zaronim u tvoju kosu rasutu na jastuku... opipavam usnama puteve tvog daha i drhtim u nemom vrisku hiljade noktiju koji klize kičmom... uzimaš mi noći...
Jezdim na talasima noćnih vatri, ledenom vetru ogrnutom oko ramena... jasno bela linija ispred koja deli nebo...zvezde prosute ispod ivice horizonta i šumno uzdisanje toplog vazduha. Vozim sasvim polako, bez nekog posebnog cilja, osim ako je cilj samo putovanje... a sasvim običan let kroz tamu, kada se svet svodi samo na oštro ocrtane ivice osvetljene farovima i onda je svejedno kuda ideš... Okrećem na prvom proširenju i nesvesno odabirem pravac... ubrzavam razdirući pramenove magle i slušam sve glasnije kovitlanje vazduha koji me ne dotiče... Igla u praznini... Tada osetim tvoj dah na vratu... prepoznam ulice, prepoznam tvoj dodir i tihi šapat na ušnim školjkama... i znam da si budna...
Nekada ni noć ne nadoknadi odsustvo dana... Zatvorim oči i varnice boja zaplešu u brzom ritmu skupljajući se u uglovima očiju. Belina između iscrta tvoje oblike, a koža zabruji podrhtavajući u nenadanom dodiru. Osetim tvoj pogled... osetim tvoje mirno disanje na svojim grudima spore pokrete dlanova.... i onda te poželim... grizući usne u beskrajnoj belini...
Otvrdlo nebo... po kojem hodam ivicom grebena. Gutam oblake i maglovite krošnje,otresam bol i vlagu sa slepljene kose... Osluškujem ubode vreline u mišićima i ubrzan dah... Vreme me nosi... u vetrove tvog daha, ugrize tvojih prstiju, ukus tvog tela... pokrij me toplim maglama ...i sanjaj moje snove...
Belina... beskrajna i topla... sa plavetnilom utisnutim u senke pramenova... Razapet u sopstvenom snu, opruženih ruku, sa tvojim poljupcima na dlanovima kao stigmatama vidiljivim u svakom kristalno plavom danu i omamljujućoj toploti zapretenoj tik ispod površine kože... vreme je stvoreno utvom krilu...
Ponekad osetim tvoj dodir na ramenu... kao toplinu kojaklizne od vrata i spusti se do grudi pulsirajući u mišićima... onda prsti zabride pritiskajući to mesto dok ne ostanu crveni tragovi posuti kapima limfe... Gurnem ruke dublje u džepove, tražeći tvoje dlanove....
Vetar... otresa krošnje, natapa lice i odeću teškom vlagom, grči se na pregibima i podvlači u rukave... Žar dogoreva obavijajući me na trenutke jetkim dimom koji zamagljuje vid i ostavlja težak miris, a reka se gotovo i ne vidi pod tmastim naslagama oblaka i puzeće magle... Bio sam već ovde... Zatvorim oči.... i udahnem vreli vazduh.... tišina zavibrira i nestane u brujanju insekata.... a oblaci se razmiču nudeći omamljujuće plavetnilo i oštre senke na obodima šume. Svijaš se u mom naručju dok spuštam glavu na tvoja ramena udišući mirise sećanja....