Povratak u Pariz mi je delovao beskonachno dug. Bila sam zatvorena u kochijama na kojima je stajao katanac, dok se Antoan sa strazarima , vozio napred. Pokushavala sam da , u glavi, objasnim i nekako opravdam Antoanov postupak, ali mi se sve vishe chinilo da mi je smestio. Suze su mi nekontrolisano padale, jer , iako zvuchi apsurdno, moja osecanja prema njemu se nisu promenila.
Stigavshi u Pariz, zandari su me odmah sproveli do tamnice u kojoj je trebalo da chekam odredjenu osobu. Njen identitet mi nisu otkrili, pa sam sedela u ishchekivanju. Nadala sam se majci ili ocu, ili u najboljem sluchaju Annie.
Nade su se srushile onog trenutka kada je u prostoriju ushao sveshtenik, noseci Bibliju ispod desne ruke.
- Dete moje, doshao sam po pozivu tvoje drage majke. Shalje ti ovo pismo, jer nikome, sem meni, nije dopushteno da udje ovde. Zao mi je shto je sve ovako ispalo, i mozda ne znachi mnogo, ali verujemo da si nevino optuzena - namignuo je.
-Znachi, i to mnogo.
Kada je sveshtenik otishao, nakon shto je , radi reda, prochitao par najkracih molitvi, svoju paznju sam poklonila majchinom pismu, u kome je, izmedju ostalog, stajalo :
" Tvoj otac i ja pokushavamo, na sve nachine, da te izbavimo odatle. Nismo verovali ali Antoan nam pomaze i to dosta. Tvoj otac i Antoan se sada ne razdvajaju. Pomislila sam da ce ti ta vest dobro doci u ovakvim trenucima. Draga moja Marie...verujemo ti . I Annie ti veruje. "
Jedva shto sam zavrshila pismo, u odaju je ushao Zak.
- Kako se drzish, prijateljice? - rekao je vedrim tonom.
-Kako bih se mogla drzati na ovakvom mestu... Kada cu izaci ?
- Nadamo se uskoro. Jedna vrlo vazna osoba radi na tvom oslobodjenju, ali o tome ti ne smem govoriti previse. Naravno, ima zachkoljica, ali o tome cesh brinuti kada izadjesh iz ovog uzasnog mesta.
-Kako je Annie? Da li zna da sam...
-Saznala je pre koji sat. Uzasnuta je i ne prestaje da plache. Shalje ti podrshku, i jedva cheka da te vidi.
- Draga moja Annie...- zaplakala sam.
- Madmoisselle Marie, gore glavu. Ukoliko danashnji sastanak prodje dobro, izacicete odavde pre nego shto se i nadate. Pozdravljam vas.
Kada su se teshka vrata zatvorila za Zakom, u mom srcu se stvorio led.
Shta me josh cheka? Kakvu to igru Antoan igra? I ko je ta osoba koja im pomaze?
... naucila sam plesati, kretati se u ritmu tvojih zelja, pratiti svaki pokret tvoj i osjecati ... ritam svoje strasti uz pokrete moje na tebi, izvijati se bokovima i kliziti pripijena ... u ritmu, njezno, osjecajno ... gipko
sklopi oci i osjeti me tako, pusti neka te ponese moja zelja da plesem po tebi, izvodim caroliju pokreta u kojoj se gubis od uzitka
ne osjecam te pod prstima, podigla sam ruke iznad glave, pobrala kosu svoju i pustila ju nemarno da pada po ramenima mojim ... dok plesem u ritmu, uzimam te pokretljivo, uzivam u tebi, svakim pokretom osjecam te snaznije i drhtim iznutra, na tebi propinjem se u zanosu, grcim od uzbudjenja, vlazne koze i zivahnih pokreta ... plesem
strastveno...
divlje...osjeti svaki pokret, najmanji trzaj i drhtaj tijela mog...
…da, bas kao knjiga koju uzimam u ruke i ne znam kako zavrsava djelo sve dok ne iscitam sve stranice, takav je i sam zivot …rodjenjem izlazemo se boli, no malo po malo nas zivot dobiva na vrijednosti i poznajemo strah, zlo i zelju za pobjedom … poznajemo ljubav i rizik za ljubav, mozemo imati vjeru, otkrivati sto nam je zajednicko, zivjeti svoje snove
i lijepa je ovo pjesma, uvukao se ton i laicki prijevod rijeci u mene … udobno sam se smjestila, posegnula za knjigom ‘Celestinsko prorocanstvo’ i uzivam u ostatku veceri …
... masta i stvarnost ispreplicu se, kao sto se ispreplicu i nasa tijela u strastvenom klincu
volim mastati, slagati sitne dijelove moje najintimnije fantazije, poredati slike, posloziti slova, ostaviti trag ... gotovo opipljivi snovi zive u meni i poticu moju mastu, izgubim se ponekad u toj fantaziji, odlutam duhom ... nadjem se u fantaziji cula, imaginarnih dodira, ubrzanog disanja, lovim zrak i jasno cujem otkucaje srca svog, uzbudjenje svoje osjecam postojano ... dok mastam, o tebi i trenucima koje sam prozivjela uz tebe i odjednom mi je vruce, pozelim vidjeti se u svojoj nagosti, na postelji, osjetiti svoju kozu pod dodirima, dodirnuti se tako da zadrhtim na trenutak ... pozelim se poigrati sa svojom mastom, izluditi pod vlastitim dodirima, misleci na tebe ... tvoje strastvene poljupce, njezne dodire i one pod kojima moje tijelo drhti, tvoje uzbudjenje, tvoj pogled kojim me oslobadjas rublja ... moje uzbudjenje i zelja da si udovoljim na vrhuncu je kad pomislim na tvoje pokrete kojima me uzimas, na trenutak kada se nadvijas nad mene ili te osjecam straga, kad ne mirujes ... klizis i utapas se u tim trenucima, u mojoj strastvenoj zelji da te osjecam snazno, u meni ...
i sklopiti cu oci, uzdahnuti ...osjetiti vrhove prstiju pod jezikom svojim, smociti ih ... prijeci njima po vratu svom, ostaviti trag kakav ostavljas kada me ljubis, dodirnuti svoje grudi, njeznim kruznim pokretima osjetiti kako se pune od uzbudjenja, osjetljivi dijelovi ukrucuju se pod dodirom i zamisljam tvoj dah u tom trenutku, izludjuje me njegova toplina... pozeljeti cu prste i opet pod jezikom svojim, pustiti da kliznu niz stomak moj i dodirnu svu moju toplu mekocu, lagano, polako ... priustiti si uzitak vlastitog dodira, uzeti te u svojoj fantaziji, onako kako zelim, osjetiti te kao da si ovdje i biti ces moj ... bez pitanja, ne molim za tvoju paznju .... uzeti cu sve sto pozelim ... ostaviti u trenutku kada se gubim od uzitka na usnama svojim, ime tvoje ... kao krik zadovoljstva
Ima ljudi pored kojih prolazimo godinama i ne primetimo ih - kao i da ne postoje.. A ima i onih drugih - dovoljno je da ih vidimo samo jednom i ostaju nam zarezani u secanju zauvek.. Jedan od takvih koji ne ishchezavaju lako si upravo ti. Ne prestajem da mislim o tebi i da ti se secam lika, pogleda, boje tvoga glasa.. Chesto tako stanem na prozor, zagledana u daljinu - prizivam te i pitam se da li cu te ikad vishe sresti? Ili su nam se putevi zauvek razishli? Prizeljkujem da ipak nije tako.. Prizeljkujem da se i ti secash mene.. Zelim da i ti zelish... Pokushavam da spremim sebe na to da je tvoje "Vidimo se" na rastanku bilo samo kurtoazno recheno i da ono ne znachi i stvarnu zelju da se to desi.. Moram da budem spremna da je tako, ali ujedno me upravo to drzi u nadi da cemo se mozda vec sutra sresti.. I kada bih te srela ne znam ni sama shta bih. Mislim da jednostavno zelim da saznam ko si i da li si zaista dobar kao shto izgledash ili tako dobri ipak ne postoje.. Ne znam.. Ali znam da mi iz glave od tog susreta ne izbija jedna pesma koju evo pushtam i tebi.. Mozda cesh prepoznati ko je autor ovih redaka, a mozda se samo uzalud nadam. A mozda sam te ipak samo sanjala? Ko zna.. Ko zna...
All of my life, where have you been? I wonder if I'll ever see you again?....
... i nije me sram, ne sramim se svoje putene zelje za tobom, nemam kocnice kada je strast u pitanju, zelim te na sve moguce i nemoguce nacine osjetiti, uzimati bez srama i uzivam u toj igri, u svakom pokretu mom mozes osjetiti koliko si zeljen, koliko mi trebas
dograbiti cu te u tih nekoliko kvadrata, strastveno ... izgaram od zelje da te probam, satima uzivam u tebi, gotovo do iznemoglosti ... dok se sve moje kapi ne osuse, dok tvoje uzbudjenje ne splasne
volim trenutak u kojem smo baceni na plahte, izmoreni od uzitka ... pruzen je s obje strane nesebicno, ostavio je i opet prostor da te pozelim iznova, da zivis u iscekivanju kada ces me imati, posjedovati strastveno
opustam se uz tebe, slusam otkucaje srca svog dok prebirem po stvarnim slikama koje ostaju iza nas, svaka je stvorena u zanosu ... onog trenutka kada izlazim iz okvira svoje maste i prelazim prag u stvarnome svijetu ... zivim za strast
zelim i opet jasno cuti rijeci tvoje, ostavi ih u prostoru da odzvanjaju, da se omotam oko njih, progutam slova ... pustim te u svoj svijet ...
ostaviti cu tezinu tijela svog na tvom, svoje pokrete ... sebe ...
volim sto sam bas takva, zaigrana i pomalo divlja, podatna i njezna ... nestasna, u tijelu zene zarobljena je moja strast i ceka tvoj trenutak ...
... jutros sam u grudima osjetila snaznu, tupu bol ... svakim udahom bila je sve veca i zarobila me u grcu, na trenutak
moje misli su odlutale, omotane u osjecaj straha, nadvile se nad tijelo moje i promatrale me pazljivo ... bojim se, da ... imam za koga zivjeti, netko me jos treba, nekome sam vazna i mogu jos puno dati, sebe, od sebe ... dio svoje topline, paznju i ljubav
da, mogu jos voljeti i pruziti ono najbolje u meni, nije me bol toliko satrla, unistila ... oduzela mi vjeru i dostojanstvo ... ima dana kada klecim na svojim koljenima i skrivam lice rukama, ima dana kada sam slomljena i ranjiva ... no jednom kada bol napusta moje tijelo, dizem se s koljena i dajem sebe, pruzam ruke, dodirujem, ostavljam tragove, prosipam nesebicnu paznju i volim ... tiho, postojano, njezno ... iskreno
hranim se snagom te ljubavi, imaginarne ili stvarne ... svejedno je, sposobna sam osjecati, uzeti u malim dozama ljubav, pustiti ju u sebe ... kako bih netom poslije i opet bila ono sto jesam, osjecajna i senzibilna, u zanosu tvoja ... uzimam i dajem ... zrno ljubavi
i jednom moja slova vise ovdje nece stajati, napustiti cu ovaj prostor, otici daleko ... biti cu dobro, dobiti cu krila ...
... pod vrhovima prstiju mojim tijelom prolaze trnci, lagani stisak izludjuje me, dodirujes li moje osjetljive dijelove dovesti ces me u stanje kada nisam u potpunosti svjesna koliko ti pripadam, osjecaj je pracen uzdahom s usana mojih i drhtajem tijela nad kojim nemam kontrolu, oduzeo si ju onog trenutka kada me osjecas u ustima i pobrati ces moje kapi vrskom jezika, vratiti ih na moje usne, na stomak, na prepone ... uci u moj svijet istrazujuci me, krv koja kola od uzbudjenja cini me putenom, moje najosjetljivije dijelove puni strascu i osjecas tu punocu, osjecas koliko sam spremna, podatna ... zelim te primiti, tvoj jezik koji klizi, izvana, uvlaci se u mene, vlazi me i izaziva trenje, tvoje usne koje se hrane mojom mekocom, uzimaju me i opet izazivajuci trenje ..... gotovo vrisak s usana mojih, izludjujes me i pocupala sam te, grcim se u zanosu ... ne postojim vise, strast me otela i odvela u svijet u kojem sam ti predana, sve ... sve je sada tvoje i mozes me njezno gristi, jezikom potpuno izluditi, uzeti dio mene, zarobiti me u polozaju tom da ne znam sto me snaslo, dodirnuti me prstima iznutra, klizni u mene i uzmi moju toplinu, vlaznost i osjeti kako se stezem, grcim na licu tvom, tiho jecam .. nemoj stati... osjeti me tako, savrsen si dok me tako uzimas, dok zavlacis ruke svoje ispod mene i podizes bokove moje, strastvenije me upijas, utapas se u okusu mom, uzivas u trenucima dok je dovoljan i samo vrsak tvog jezika da me pretvoris u svoju robinju
jezik ces zamijeniti uzbudjenjem svojim, napet u iscekivanju, cvrst u zelji svojoj ... povlacis me na sebe tako i dalje me drzeci cvrsto za bokove moje, prodires u moju toplinu i vlaznost dok se propinjem i primam te ... poticem pokretima i osjecam svu punocu uzbudjenja tvog, do kraja ... u sebi, uz krik ... i ne znam mirovati, dodirnuti cu se prstima, osjetiti pod njima kako drhtim... na licu mom iscitati ces sto mi radis, koliko sam tvoja
jednom, mozda … ne znam, ne sjecam se vise, ne zelim se prisjecati niti rijeci niti djela, laznih obecanja, suza koje se kotrljaju, boli u grudima, gorkog okusa u ustima … izdaje
dosadna je to prica, ispricana vec stotinu puta, ni po cemu specificna, dusa povrijedjena, ostavljena … ljubav izgorjela, vrata su ostala zatvorena, zauvijek
i ne sjecam se detalja … no zar je i vazno, godine su ionako uzele svoje, ostalo je samo blijedo sjecanje …nisam vise djevojcica
... posebno u danima kad me hladnoca dodiruje, obavija moje tijelo i izaziva drhtaj ... u misli prizivam sjecanje na ljeto, vruce, toplo i vlazno ljeto, dani i sati obiljezeni kapima koje se kotrljaju, redaju jedna do druge i zaustavljaju na pregibima, pod prstima nailazis na vlaznost gdje god da me dodirnes i kliziz u toj vlaznosti, moja koza je podatna na dodir i zeljna dodira, pomicem se tako da te bolje osjetim ... dok klecis ispred nogu mojih i dodirujes me njezno, klizis prema preponama, izvana ... iznutra, gorim
ne zelim da stanes i oduzmes mi drhtaj tijela ... proci ces vrskom prstiju po rubu prozracne tkanine koja skriva najnjezniji dio mog tijela, dodirnuti me ovlas i traziti moj pogled, dodirnuti me iznova laganim pritiskom i ponovno traziti na licu mom kako se osjecam, zavuci prste ispod tkanine i osjetiti moju toplinu, kliziti njima dodirujuci me njezno, polako ... upijati saznanje koliko si mi pomutio razum, zivjeti za trenutak u kojem te poticem, vodim tvoje prste da me istrazuju, dodiruju u mojoj vlaznosti, zavlace se u mene, sve dok ne pozelim da ih primaknes usnama mojim, oblizem ih ... gledajuci te u oci
zavuci cu prste svoje u kosu tvoju, pokretom traziti da se podignes i poljubis me, skines s usna mojih moju strast, upijas me jezikom i usnama, uzivas u strastvenom poljupcu ...
smocila sam prste tvoje, smocila sam usne tvoje ... smociti cu uzbudjenje tvoje, jer pozeljeti ces me u trenu, snazno ... sada
Uvek je lako pristati na bilo shta, dovoljno je samo klimnuti glavom, izgovoriti dobro poznatu jednosloznu rech u nekoj od njenih mnogih varijacija i prepustiti se talasu sigurnosti koje donosi neodgovornost. Ako nam neshto smeta, to treba i izreci. Znate osecaj kada vam se zivotne, vashe ili tudje frustracije sakupe i u jednom momentu se rasprsnu kao balon od sapunice i izliju sav svoj otrovan sadrzaj u etar? Znam da znate. Ja svoje ,,ne" zelim jasno da kazem... Idemo zajedno:
Necuda sedim skrshtenih ruku i posmatram nepravdu!
Necuda dozvolim drugim ljudima da me povrede!
Necuda odstupam od svojih stavova!
Necuda se pretvaram da sam neshto shto nisam!
Necuda slusham neke kvazi-mediokritete koji to ne zasluzuju!
Necuda nikada budem u senci zivota!
Necuda budem ,,jedan/jedna u masi istih"!
Necuda pratim modu ako mi se ne dopada!
Necuda budem fensi, ulickana, skockana kao porno glumica samo da bih se dopala dechacima!
Necuda spavam sa tipom dok ja to ne odluchim!
Necuda probam cigarete, travu, tablete ili bilo kakva druga sredstva za ,,opushtanje"!
Necuda se napijem!
Necuda me sazaljevaju! Nikada!
Necuda ostanem bez fakulteta, posla, prilika i da se posle chitavog zivota zalim drugima kako je sve to bila ,,igra sudbine"! Nije!
Necuda budem tudja marioneta!
Necuda zaboravim na svoje poreklo!
Necunikada da podignem ruku na sebe!
Necuda zaboravim na chast i dostojanstvo koje svaka osoba treba da ima!
Necuda prestanem da se borim za svoje mesto pod suncem!
Necuda odustanem nakon jedne greshke, treba ustati, nauchiti i krenuti dalje!
... kao rijetka biljka stojis ovdje nasred polja i upijas svjetlost ... zracis necim, nekom toplinom, dobrotom ... u tebi ima nesto lijepo, drugacije, jednostavno si drugaciji u tom polju cvijeca svakojakog, istices se ... tebe je svjetlost obasjala najvise, prodire i do korjenja, hrani te ... uprla sam svoj pogled i upijam tu caroliju, nenadano sam naisla na tvoju ljepotu, ispruzila ruke i dotakla na trenutak ... dusu tvoju
i znam da se tvoje lice sada smijesi dok upijas ova slova, znam da se osjecas dobro ... jer iskrena sam, drugacije ne znam ... fascinirao si me, tvoja otvorenost, pristupacnost, ti ... kao ja, kao odraz moj na momente, oduzimas mi dah koliko su podudarnosti velike, koliko se mogu stopiti i prepoznati svoja uvjerenja, kreativnost, pogled u daljinu i jesam li ti ikada rekla kako sam sretna sto si tu ... sto postojis i sjajis, sto mogu uzivati u saznanju da sam dobila priliku zagrebati malo ispod povrsine, dotaknula sam na trenutak kvalitetu, zanemarila kvantitetu koja mi ionako oduzima isuvise energije ...
znas li kako se zove ta biljka ? 'rajska ptica' ... leptirov let je zavrsio, postao si rajska ptica i upustio se u let ... vinuo se u visine ... uzivaj u tom letu, zasluzujes to !
... krades me nocima, dolazis po mene, drzeci me za ruku vodis me do postelje svoje ... i opet ces iznova stvoriti pricu koja traje pod mojom kozom kao uspomena na lijepe trenutke uz tebe, kada se osjecam posebno ... kada sam ti predana i podatna
i dok stojimo tik uz postelju, dodirujemo se njezno ... mislima mi prolazi sto sve mozemo, vrijeme nije pojam, strast ne poznaje granice ... slatko je stanje u kojem me obuzima nemir, poznajem tvoje dodire, jasno znam koliko mi mozes pruziti i u meni raste zelja, ispricaj pricu po tijelu mom, oslikaj slike ... napravi skulpturu, jer ovo je trenutak koji imamo, sada osjecas moju toplinu i drzis moje tijelo u rukama svojim ... sada me mozes uzimati kako zelis, uzivati u meni na sve moguce i nemoguce nacine, priustiti si uzitak zbog kojeg ces me iznova i opet pozeljeti ... traziti me pogledom, zivjeti u iscekivanju noci kada cu i opet lezati na postelji tvojoj, kretati se u svom zanosu ostavljajuci dio sebe, tragove u tebi ... kad sklopis oci i zamislis me, svaki pokret moj ... u dubini duse svoje zadrzis taj titraj koji ti se zavlaci pri pomisli na vrijeme koje imamo, koje uzimamo u tisini noci, krademo jedan drugoga i utazujemo glad ... pretvaramo svoje skrivene zelje u stvarnost, zivimo svoje snove ...
i bio si tu, osjetila sam tvoj pogled na tijelu svom ... okrenuo si me na stomak, nadvio se nad mene, ostavio otisak ugriza malo iznad struka... obiljezio me, uvukao se u mene kao dah, ispunio me uz uzdahe s usana svojih, uzimao njezno i strastveno
... sjedim u toj tisini i mislima mi prolazi kako su ponekad bica koja me okruzuju toliko razlicita od mene kao da nismo ista vrsta, kao da dolaze iz nekog drugog Svemira ... i osjecam tisinu na svojim ledjima, uvukla se u mene, drzi me smirenom, sposobnom za prebiranje po mislima bez vanjskog utjecaja
zasto neka bica imaju neodoljivu potrebu nametati se svojim grubim stavom, uznemiravati ili pak doticati se duse koju niti ne poznaju, prosipati rijeci bez ijednog pogleda u oci, ne razmisljajuci o tome kako mozda grijese u procjenama, kako su debelo podcijenili lik i neko djelo ... jer daleko je uopce mogucnost da se zagrebe malo ispod povrsine, pa cemu onda interes za iznosenjem nekih konstatacija, kao prazna prica i lupetanje, tek toliko da se nesto kaze iako za skretanje paznje na sebe postoje i daleko originalnije ideje od sarkasticnog pristupa, samo je mozda potrebno zaviriti u vlastitu originalnost i dati doprinos istoj ... no lakse je ponekad istresti svoju frustraciju bez pogleda u oci, nahraniti svoj ego i povecati odraz u vlastitom ogledalu, no cemu sve to ... ovdje se ne ocituje kvaliteta vec bas naprotiv, ostavlja se dojam kako se pojedinac takvim stavom utapa u masi mediokriteta i ni po cemu me ne moze zaintrigirati
ostajem i dalje u cudu kako postoje bica koja vole povrijediti, uzivaju u saznanju da su nekome nanijeli bol, nepravdu ... izustili rijeci koje peku, zatim postoje bica koja su sklona donosenju svojih vlastitih zakljucaka na temelju nekih trenutno dostupnih informacija koje u svojoj glavi okrecu i vizualiziraju onako kako njima pase, ne zanimajuci se za to da mozda ipak grijese u procjenama i da su potpuno na krivom putu ... sude i prije nego su se domogli konkretnih cinjenica da bi mogli suditi, donosti neki sud i cudna je ovo ponekad suma, zaista postoje sve vrste u njoj, neke su pustile korjenje i trajati ce stoljecima, dok ce druge istruliti prije ili kasnije
i blazena je ovo tisinia ... ima dana kad ne zelim izaci iz njezinih okvira, uzivati u tonovima, ne osvrtati se ...
Hladni srneći but sa Waldorf salatom .- za .-6 osoba—
Slow food- pustite neka sva čula uživaju.
Sastojci za 6 osoba
1.- kg
Srnećeg buta bez kosti
8.- gr
soli
3.- gr
bibera
4.- kom
zrna kleke
½.dcl.
ulja
½.-kom
limunovog soka
100 gr
jabuka
½.- dcl
-slatke pavlake
100.- gr
mandarina
50.- gr.
orah jezgro
70.- gr
trešanja
100.- gr
-celera koren
Priprema
Način pripremanja: meso posoliti , pobiberiti i utrljati gnječene kleke. U pleh staviti meso preliti vrelim uljem i zapaći. Tako da dobija braon boju. Staviti da se peče u zagrijanoj pećnici na 200.- stepeni oko sat vremena. Izvadidti da se ohladi i iseći na tanke kolutove. # Waldorf salata:
Očišćeni celer iseći na tanke šnite, pa na vrlo tanke štapiće,.# Jabuke oljuštiti i iseći na tanke šnite potom na štapiće. Sve to preliti limunovim sokom i posoliti i pobibrriti. #Ulupanu pavlaku pomešati sa ostalim sastojcima . #Ukrasiti kolutićima mandarina i polovicama orah jezgra i tršnjama. #Servirati na pliticu salatu a oko nje složiti narezano meso divljači. Uz ovo hladno jelo se služi sos oxford ili kamberlend.
Posluživanje
Kod ovog jela dolazi i kreativnost .mogu se napraviti od istog materijala razne forme izgledi i prirediti pravo remek delo .Uz upotrebu želatine za semiziranje i sečenje mesa na rombove , povrće plemenito kuhano u želatinu itd.
... volim svoj cudesan trenutak u kojem sam svjesna svog postojanja, ispod ovog plavog neba negdje postojim, stvarna sam i opipljiva, udisem zrak ... smijesim se, zivim
ovo je moj trenutak i moje vrijeme ...
uzela sam nesto od zivota, imam proslost, imam buducnost ...
zivim u trenutku, za trenutak ...ovdje sam ...
prije punih 16 godina dogodilo se cudo ... dobila sam smisao svog zivota ... blagoslov i bio je to zaista cudesan trenutak ...
svakim udahom i izdisajem, zahvalna sam na njemu
prije punih 11 godina, zivot mi je podario jos jedno cudo i cudesan trenutak ... cijelo moje bice, sva moja dusa ... blagoslovljena je tim trenucima
moja krv razlila se ... tim cinom moj zivot dobio je neprocjenjivu vrijednost ... to su moji trenuci u kojima je moje postojanje zaista bilo i ostalo cudesno, nista nije mjerljivo s tim trenucima
i jednom ce sjecanje na moje bivanje ovdje izblijedjeti, tragovi ce nestati, dusa izdahnuti ... no trenutak u kojem je stvoren novi zivot, trajati ce ...dio mene prenositi ce se generacijama i postoji li ista na ovome svijetu ljepse od spoznaje kako sam imala svoj trenutak u kojem stvaram cudo ... samo Svemir zna koliko sam sretna !
Posle skoro šest meseci, tačnije od Uskrsa i jedanaestogodišnjice Dedine smrti, danas bio sam u Čumiću.
Do tamo sam vozio lagano sve merkajući Šumadiju sa znatiželjom.
A predlog za odlazak dao je Nikola. Prosto sam se iznenadio ali nisam ga pitao zašto je to poželeo .
Pozvao sam i Mamu, znam da i ona rado ide u Čumić. Kako ne bi, tamo je rođena.
A u Čumiću, kod Dedine kuće i oko Dedine kuće, sve ostarelo i propalo.
Razvalili se plotovi i tarabe, urušio se odžak na letnjoj kujni, opalo blato sa spoljnih zidova, naročito prema severozapadu. Progledale skoro stogodišnje grede, ručno tesane, naprs’o temelj na tri mesta, nadstrešnica nad podrumom se odvojila od kuće.
Podrum u još dobrom stanju al’ u njemu dremaju rasušene kace i burići.
Uhvati me tuga zbog svega toga, teško mi.
Mlekar se naherio, pola krova i nema a meni knedla u grlu stojim i razmišljam, šta ja tu mogu da radim. Kako da ispravim i popravim.
Sramota me od mrtvog Dede.
Pognute glave ka zemlji, teških misli, šetam po dvorištu, detaljno pročavam šta je sve zub vremena nagriz’o i procenjujem kada će sve samo od sebe da se sruši, povremeno zastanem pogledam u nebo a ono veliko, čumićansko, smeši mi se i daje mi neku nadu.
Ipak, osećam se dobro. Ne samo zbog čistog vazduha, ne zbog jakih mirisa, nije ni zbog širine i prirode nego, znam, tačno znam i osećam, dobri duh predaka.
Priznajem, ima tu i lepih uspomena ali, prvi put mi pada na pamet, a znam, već sam i siguran da doći će dan, a nije mnogo daleko, kada ću doći u Čumić i sve ispraviti i popraviti.
Nela i deca brali su lešnike, obilazili neke mlade koke, peli se na stablo medunka, a Mama i ja otišli da obiđemo teka Adamku.
Bio sam u toj njenoj kući, ko zna kojiko puta a nikada do sada nisam uočio da je potpuno ista kao Dedina kuća. Čak je i položaj prema stranama sveta identičan. Kao da je Dedina kuća translatorno 300 metara prema jugoistoku pomerena.
Setim se da je i kod tetke postojala letnja kujna istog oblika, odžaklije, odstojanja od kuće.
Tetka i Mama imaju istog pradedu a dede su im rođena braća . Njih dve su iste godine rođene. Iste su im kuće. Imam jednu fotografiju, dala mi Mama da bude moja, tetka Adamka, Mama i moj Tata ispred Čumićanske crkve 1954. na dan kada se Mama Tati obećala. Tetka ima dve zift crne kike pletenice, preko ramena i grudi joj se pružile do struka. Crnjomanjasta u vunenoj šarenoj suknji, na nogama opanci.
Obe lepe ko lutke a moj Tata, zalizana talasasta kosa, čizme sa sarama dokolena, brič pantalone a gore bela košulja, kravata i sako od engleskog tvida.
Lušu ti poljubim, izgledaju lepše od današnjih manekena sa stajlingom, bar tri puta.
Moja Mama se nekako drži za svoje godine a tetka Adamka je propala, dibidus.
Letos su mislili da će umreti, tako je loše bila. Sada se malo k’o kovarnula mada se neki dan saplela i pala pa sva ugruvana leži.
Tako smo je zatekli, leži u pregrejanoj sobi, žali se, zebu joj noge.
Malo se pridigla kada smo ušli, silno obradovala kada nas je ugledala, očiju punih suza izljubila.
-Sedite sami gde vam odgovara, ja ne mogu da ustajem a Momčilo je po polju, posluje. Ne mogu ništa da mu pomognem. On me gleda. Pre dve godine kad je on ono bio gotov, gledala ja njega, sad on mene.
Tetka nema dece, sami žive ko pustinjaci kako ona samakaže, matori, propali, bolesni...
Nakon naših odgovora na njena pitanja kako smo, šta je novo, ona počinje monolog koji me je i potakao da vam sve ovo pričam. Kroz njenu priču osetio sam celo svoje poreklo, svoju krv, svoju kob, odjednom mi se prosvetlilo šta je to u meni što mi misli skreće na vrabce, vrzine, blato, riku krava, kukurikanje, blejanje ovaca, zvuk klepetuše, miris kupina.
-Kada sam ono proletos došla iz bolnice u Beogradu bi mi bolje. Baš sam se lepo osećala i počela da radim i svud’ idem sama .
Letos me sestro slatka jedan dan neka muka u’vati, vrtoglavica, ne znam gde se nalazim.
Ja uđem u kuću i prilegnem ovde na ovaj krevet. Baš tvoja Pasa ( Mamina rođena sestra Spasenija) išla iz njive i svrati kod mene. Posle mi pričala da sam govorila nešto nepovezano. Valjda sam joj bila sumnjiva pa me ona mal’ kasnije obiđe. Niko nije video ni čuo, Momčilo otišo negde s’traktorom, kada sam ja pala i kako, Bog sveti zna?
Spasenija me našla svu izubijanu i krvavu. Valjda sam ’tela d’ustanem i pala sam ovde preko ove stolice i stola.
Ništa ja nisam znala. Nisam mogla da se pomerim i nisam ništa videla, samo čujem.
Dolazio silan narod, skoro sam sve po glasu poznala ali ne mogu da govorim.
I tako skoro mesec dana.
Dolazio lekar, davali mi neke lekove, mal’ po mal’ i ja ti se iščupam. Počnem d’ustajem po malo, pa po neki korak i tako prohodam opet.
E, zanima mene sve da obiđem okokuće i progvirim u šupu izakuće kad tamo krsatča.
U jebemti Momčilo, pa ti si to men’ pravio. Pogledam posle malo bolje a on i sanduk iskovao. Jel Momčilo, što si ti ovo meni pravio, što ti to trebalo, neću ja nigde da pobegnem kad umrem.
Kaže on mene: „svi su mislili da ćeš d’umreš i doktor reko da nema ništa od tebe“.
To je bre samo onaj ludi Rajko iz Desimirovca tako napravio sebe kovčeg za života, a sklepao ga mnogo plitko.
Kad je umro pa ga strpali u sandučinu, kad su ga poklopili, ja mislim da su ga s jekserima svoga izbušili kad su poklopac zakivali, Bože me sačuvaj i sakloni. Jes’ ti malo pošandrco čoveče?!
A Momčilo njoj odgovorio:
-Pa šta i ti si meni kupila odelo kad sam ja ono pre dve godine bio zakovrnuo, al’ preteko’.
-Pa ja sam tebi kupila odelo, odelo je drugo, mož’ uvek da ga obučeš...
