Dan je zaista bio lep. Sučan. Jedva smo čekali da se oglasi zvono za kraj poslednjeg časa pa da bežimo napolje. Klasični srednjoškolci, II razred i zajednička ne-ljubav prema hemiji.
Nisam kapirala zašto toliko iritiram profesorku da čak i kad uspem da napišem sve što ona traži i to od reči do reči (živele super-prefinjene metode prepisivanja) jedva uspevam dvojku da izvučem i iskopa mi devojka neke greške koje ni lud ne bi video. Pitala sam se da li će i na poslednjem pismenom biti tako, jer je trebalo da tog dana donese rezultate. Naravno, nije me izneverila, dvojka na staklenim nožicama. Da nisam znala da će do kraja da je popravim (a Boga mi i da će ona morati da mi je popravi) još bih se i iscimala, ovako... spremila sam se za odgovaranje, mada mi je frka bila od njenog krajnje neprijateljskog i nadrndanog stava ne samo prema meni, već, reklo bi se, prema celom svetu. Neki ljudi nisu rođeni za profesore i treba im batinom isterati dnevnik iz ruke. U tom raspoloženju i razmišljanju nisam bila usamljena. Još nekih 20tak članova odeljenja (skoro uvek nas je u školi bilo oko 20tak. Bili smo odeljenje sa, možda, najvećim brojem izostanaka) je mislilo isto što i ja.
Profesorka je došla, podelila rezultate i otpočela usmeno rešetanje. Mislim da mi je iznad glave bio ogroman oblak sa raznoraznim znacima uzvika, kostruskim glavama, majmunčetom i svim onim znacima kojima se u kulturnijim stripovima obeležavaju psovke. U tom negodovanju me je prekinuo profa matematike koji je ušao i obavestio nas da je došlo do gužve na mostu i da se lagano spakujemo i pođemo (to je naglasio jedno 75 puta, mada ne znam zašto, kad ionako većina nas ne bi poslušala) kućama. Kako je on to rekao tako smo mi čuli galamu i sa železničkog mosta. Naravno, u odeljenju nastaju različite reakcije. Neke drugarice su plakale, neki su se zezali, neki su bili smireni, a neki su se junačili i govorili kako sad i oni idu na most, pa šta bude.
Pokupili smo se i krenuli iz škole svako na svoju stranu. Prekoputa zgrade me je čekala mama i tada sam ja preuzela ulogu roditelja s obzirom da je ona poveći paničar. Nikada neću zaboraviti njen unezvereni pogled i mislim da sam tada odrasla u tom smislu da ona, kao roditelj, je definitivno izgubila svaki autoritet nadamnom. Tada sam i ukapirala da je biti roditelj najteži posao na svetu, jer... posle nekih situacija možeš da ga obavljaš samo ako ti dete to dozvoli. Međutim, deca svoje roditelje neretko posmatraju kao banku i neki autoritet koji im valja rušiti. Meni je i ranije bilo gotovo nemoguće nametnuti mišljenje, posle toga... „gotovo“ je nestalo, ostalo je samo „nemoguće“.
Postoje te situacije koje te u sekundi nateraju da odrasteš. Uvek su u pitanju situacije kada je nečiji život ili telesni integritet ugrožen. Uvek je taj veliki strah koji može, ali i ne mora otvoreno da se ispolji faktor koji utiče na to da li i kakav čovek ćemo postati. Ja sam ih imalaaa... pa, imala sam ih. Popriličan broj. Rasla. Postajala zrelija, s jedne, i veće dete s druge strane sa svakom od tih situacija. Zašto? Zato što drugog izbora nemam. Posle nekih događaja - gutanja suzavca, fijukanja metkova oko glave, saznanja da ti je neko od sugrađana poginuo u sukobima, letenja kamenica, šok bombi, straha za ljude koji si negde dole južno i koje ne deli most od te mase željne da nas pobije i/ili protera sa mesta koje zovemo svojim domom – jedino ti ostaje da zaboraviš neke stvari koje misliš da znaš, jer očigledno nemaš pojma.
17. marta 2004. godine - DA SE NE ZABORAVI!!! U samo dva dana ubijeno 19 ljudi, ranjeno oko 950, prognano oko 5000; unisteno 35 crkava i manastira, 1000 kuca, 10 skola, bolnica i domova zdravlja. Etnicki ocisceno 6 gradova (ukljucujuci i Pristinu) i 9 sela... :(((
Fotografije iz sela Svinjare koje su napravili neki naši ljudi u ta dva dana su jezive. Prizor rauzuralene mase sa južne strane Ibra je bio jeziv. Videti ljude kojima kundaci prave čudne grbe na ramenima je bilo čudno. Blejati ispred zgrade mereći koliko je potrebno da se čuje sledeći hitac je tada bilo zabavno, sada... jbt, šta ti je mehanizam odbrane!!!
U ta dva dana se mnogo toga lošeg desilo. O svemu tome neću opširnije da pišem jer bi zahtevalo da dublje zađem u sopstveno sećanje i osećanja, što izbegavam.
Ipak, u medijima u svetu se u ta dva dana više govorilo o spaljenoj džamiji u Nišu. I neki naši mediji su tu priču potencirali. Zašto? Zato što im je to posao i zato što se neki pametnjaković našao da im olakša. Dan danas nisam odlučila koji su mi gadniji – ovi ultra-patriotski orijentisani ili ovi koji bi da i mi konačno priznamo tu nezavisnost, da se izljubimo, zaboravimo sva stradanja... sve. Nisam odlučila koji su mi odvratniji. Odluka je teška. Sve su to ista g...amad.
Zašto? Zato što ovde nije reč samo o delu teritorije! Jebeš teritoriju! One se gube i ponovo vraćaju! Ovde je reč o ljudima, o njihovim domovima, o nasleđu... o ljudima. Radi se o meni i o onima koje ja volim, o gradu koji, i kad ga najviše mrzim volim, najviše na svetu, jer me je oblikovao, jer je moja večna inspiracija, jer sam tamo proživela milijardu puta više nego mnogi moji vršnjaci koji danas, u Beogradu kukaju kako im je loše. Devedesetih smo suviše bili mali da bi smo ih se sećali. Bombardovanje smo nekako pregurali, ali... neko je proveo dva meseca uz let aviona, neko čitav život u komšiluku koji svakog momenta može glave da mu dođe. Čiji su argumenti jači? Radi se o ljudima.
Ovde ću se zaustaviti. Napisala sam bila još ponešto, ali... i sam prethodni tekst mi ne puni oči, pa neću da nastavljam. Razlozi? Moji su i tiči se mene. Ne dam ih.
Danas imam prava da budem u down-u zbog tih događaja i da ih se sećam. Sutra ću već navući svoj kostim, okačiti akreditaciju i biti honorable delegate od Thailand na ovogodišnjem BIMUNu, o kome ću verovatno pisati u nedelju. Ove godine ću akcenat, u svom pisanju, staviti na sam BIMUN i na rad. Prvenstveno na UNESCO i na kulturnu baštinu Jugoistočne Evrope kao faktor približavanja nacija.
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar
