Dešava mi se, tako, na momente da zažalim što ne živim u Mitrovici. Makar bih tema za pisanje imala iha-haaaaaaa... do prekosutra! Verovatno i vremena za pisanje i živaca i želje za istim, jer bi to bio idealan način da se pobegne od neke učmalosti koja me, doduše, nije sada uhvatila, pošto sam jutros stigla, ali kroz tri-četiri dana... evo je, tu je, iza ćoška, brzo će uskočiti, bez obzira na to što sam donela neke svoje obaveze sa sobom. Paučina koja prekriva svakodnevnicu ne beži tako lako, ali se lako namiče. Često me strašno mrzi da je uklonim, pa kad dođe do uklanjanja... šeretski se smeje znajući da će opet da se namakne, i nadajući se da će pre ili kasnije da se (opet!) bezobrazno nametne. Tja... ta bar mi je ta borba s umrljanom svakodnevnicom dobra za ubijanje dosade, a još je bolje kad mi je to najmanji problem. Da, definitivno je tako.
A znaš, Džo, odlepila sam juče, u DžiEsPiju. Jesam, najozbiljnije. Htela da uđem u bus, kasnim na fax, a ispred mene uleće neki matori i još se dere na mene zašto se guram, a ovamo se videlo da stojim tu pre njega i čekam da uđem. U trenutku mi se pomračila svest jer sam osetila miris alkohola u pet posle podne i to bazdi onako žestoko, zatim, vidi se da je neki seoski đilkoš i treće, mogla sam fino da zaginem kako je krenuo da me praktično izbaci kroz ona vrata. U momentu pomračenja svesti sam počela da urlam na njega da se skloni. Kao majmun mu još i persiram. Kao budala posle postiđeno spuštam pogled, jer je sva ona raja u busu mene gledala kao debila, a njega kao žrtvu „nekulturne mladeži“. A taj... skot, je posle dve stanice izašao! Eeeeeeeej... dve stanice!!! Ja sam crvenela još narednih pola sata u tom busu ni kriva ni dužna i razmišljala da ipak nisam preterala.
Možda sam ja retard. Šta ti misliš?
I, dragi moj Džo, priča Svilena kako su pre nedelju dana neki momci otišli u Kolašin(Ibarski) i demolirali kafić. Tukli svakoga ko je hteo da izađe iz kafića – i muško i žensko. To su uradili samo zato što im se, d' izvinete, digo da malo lome i izigravaju neku silu. Razlog? Rekoše da je jedom liku (poznajem ga oduvek, ljigavac svoje vrste) neki klinja pretio, a njima, toj bandi, „niko ne sme da preti“. Zemljo, otvori se!!!!! Ej, to je klinac, ta pretnja je mogla da se reši u Mitrovici sa dva šamara i jednim „mali, začepi ili ćeš loše da prođeš.“ Neki ljudi, oni koji spadaju u Face (one sa velikim F, one s kojima ne sme bukvalno niko ni da pomisli da se kači) tako rešavaju konflikte. Zato sa njima znaš da ni ne smeš da imaš bilo kakve nesuglasice, jer se oni ne qrče, ali će te srediti, a da ne trepnu.
Ovi... ovi su već nešto drugo. Njih možemo opisati kao čopor. Napadaju samo tako. Kad su brojčano nadmoćni i kad su sigurnni da je neko slabiji, Mentalitet mase, grupe, rulje, čopora je kod njih osnovna karakterna crta. Neko bi takav način života nazvao slogom, ja ga nazivam nedostatkom mozga i muda da se SVOJ život živi na SVOJ način. Nesposobnošću da se prihvati odgovornost za svoje postupke, te se zato po liniji manjeg otpora skrivaju, identifikuju s grupom i žive u grupi, kreću se u grupi, razmišljaju (ako uopšte poseduju sposobnost za obavljanje jednog tako komplexnog posla) u grupi. A kao grupa su krajnje... ne, ne, nikako. Loši. Očajni, odvratni. A kao pojedinci? E ne'š verovat' ima i dobrih, ali bukvalno – dobrih. Onih za koje bih smela ruku u vatru da stavim da mrava ne bi zgazili. No, način na koji ljudi funkcionišu kad ih ponese rulja je zaista interesantan. Ta nije uzalud predmet brojnih rasprava i proučavanja. I ne kaže za Dž. Marko masa je keva. Jer, ona to jeste.
Hm... užas. I sve to, usuđujem se da pretpostavim, neće se dobro završiti. Neko će (puj, puj, puj...) morati da pogine da bi se ti ljudi smirili, a Kolašinci su ionako zapretili dvojici da će ih ubiti, jer više ne znaju šta da im rade ni kako da zaustave to ludilo.
Vidiš, Džo, u pravu sam kad kažem da su komplexi čudo. U roavu sam kad kažem da do bilo čega sličnog što nam se dešava ne bi došlo da ljudi nisu odrasli suočavajući se sa nekim pogrešnim kriminal-uzorima u jednoj ruralnoj sredini, gde si faca ako se ponašaš na kurva-kriminalac fazon. Vidiš, Džo, ne grešim kad tvrdim da do svega ovoga ne bi nikako moglo da dođe kad bi ti ljudi išta radili, imali ikakavu svrhu postojanja, ikakvu obavezu, a dakako i ono što se zove odgovarajuće kućno vaspitanje.
Znaš, Džo, za svoje još malo pa 24 godine, moj brat se potukao dva puta i to jedan-na-jedan pošto više nije znao na koji način da debilima (do)kaže da ga iskuliraju i to pre jedno 7-8 godina. No, ono čega smo nas dvoje svesni to je ko smo i šta smo. Takođe smo svesni da, kad bismo napravili sličnu pizdariju i to iz čistog mira, najbolje što može da nam se desi jeste da zaglavimo u zatvor pre nego nas roditelji dohvate. A takođe i ne kapiramo baš najbolje to ludilo gde se dokazuje ko je jači, premda, često poželimo da stoki otkinemo glavu (barem za sebe znam da poželim nešto slično i to, na žalost, često).
Ko zna? Možda smo mi retardi.
I... i ovaj poslednji deo pišem extra „vesela“. Ako ubodem slova, onda sam genije. O posledicam svog poroka misliću sutra. Pitam se samo šta bi mi rekao moj anđeo čuvar koji me, srećom, nije video večeras. Ne znam gde je, ni šta se dešava, ali znam da ne bi bilo veselo da uoči moje raspoloženje. U stan sam ušla na prstima, pokušavam da iskucam šta mislim da treba, a onda naravno da bi se predupredile posledice, sledi potraga za hranom (ko drži hranu, ima moć).
Za sve to vreme nisam prestala da mislim o jednoj svojoj sestri koja je onako, fino, doživela da roditelji ne žele da čuju za nju, jer je porodicu odlučima da zasnuje sa oko 30ak godina starijim bizMismenom koji je zbog nje napustio troje dece (iskreno, za ženu me, stava da je bolje da su srećni odvojeno nego mizerni zajedno, zabole pivo). Ne prestajem da mislim na to, jer znam da bi (puj, puj, puj...) moji odreagovali na isti način – za njih bih bila mrtva. Prepuštena zaboravu, jer ne možeš da obruaš porodicu i očekuješ fenomenalan prijem, ako što je svojevremeno, bludni sin doživeo. Tu priču još uvek doživljamam kao SF događaj, jer ne možeš da praviš pizdarije i da očekuješ da će se sve, baš kao u nekoj sapunjavoj operi i/ili opreti, završiti lepo. Ljudi ipak ne prašraju tako lako kako nam se to pokušava servirati. A onda, nameće se pitanje – koga ona voli, tog čooveke ili džipove, avione i slično? Ne, ne osuđujem je. Moguće je da taj čovek ima nešto što njoj prija. Moguće je da je pazi ako malo vode na dalnu. Moguće je mnogo toga, ali i dalje ne razumem – jer, može otac da joj bude, ali dobro – ko sam ja da sudim? Ionako trenutno nisam najsposobnija da trezveno razmišljam. Ebem ga, očigledno su svi pametni, a ja sam retard.