Mislim da nemam više šta da kažem, tačnije – imam, ali mi nekako više nije zanimljivo da pripovedam o sebi i svojim mišljenjima bilo sebi samoj bilo drugima. I dnevnik i blog mi se sve više čine kao suvišna stvar ( razgovor je tek posebna priča), a ne mogu da prekinem sa pisanjem, jer znam da ću mu se vratiti, baš kad odlučim da je gotovo. I pisaću više nego ikad!
S jedne strane postajem sve veći exibicionista, a s druge, sve više se zatvaram u sebe. Paradoks?! Itekakav, ali je to ipak samo logičan sled događaja.
Zašto? Zato što prevelika potreba za publikom znači da publiku iz nekog razloga, u onom pravom životu, nemaš. Ili te je napustila ili si je oterao/la ili ti se naprosto čini da ti ta publika ne odgovara. Ma utripuješ da si, u najmanju ruku Demosten (lično!!!), s tim što ti imaš pravo na izbor publike, a on nije baš birao, i čini ti se da svetina koja te sluša ne može da razume šta govoriš, a samim tim nije ni dostojna da čuje (ili sve ovo samo vezano za pisanje i čitanje).
O gordostiiii...!!! Jesi greh, ali ne prema Bogu i Njegovim zakonima, već prema čoveku i potrebi da preživi. Da, da... upravo tako.
A znaš, ti u stvari, strahuješ od neslaganja. Plašiš se da će neko izneti mišljenje suprotno od tvojega i da ga neće potkrepiti dokazima koji su ti potrebni da bi to poštovao/la, ako već nemaš nameru da ga usvojiš.
Posledica – panično bežiš od mogućnosti da se razočaraš u ljude ili da se oni razočaraju u tebe. Bežiš od ljudi, a toliko puta i ti govoriš o problemu otuđivanja kao jednom od gorućih pitanja današnjice. Ama to pitanje je toliko bitno kao i pitanje globalnog zagrevanja, posmatrano na tom, jelte, svetskom nivou. I kao nešto mlatiš (da ne upotrebim težu reč) o potrebi za kontaktima, za razgovorima, za razumevanjem, za... svim i svačim što se označava kao interakcija, kontakt, zbližavanje... ma sve to!
I još (o ironije!!!) se neko usuđuje da mi govori o ljubavi, a utapa se u usputnom sexu i sigurnim sex-sparing partnerima bez ikakvog osećaja bliskosti. Samo životinjski – bilo da je neki slow motion sa sve fuj-filmskom-romantikom, bilo da je negde nešto na brzaka, s nogu – zašto se osećam kao da govorim o čašici tekile koju iskapiš, koja te zagreje, možda opije, ali posle osim neke blage izmaglice ne ostaje ništa, jedino to te izjutra sačeka mamurluk i ubija te u piiiiii... materinu?!
I onda opet bežiš od svega, a gladuješ za svim tim. I svakim danom glad je sve veća i tako u krug!!! I onda nađeš da mi pričaš o smislu sveta i svega ostalog, a vidiš samo besmisao. Da li je Beket bio u pravu? Da li je Kami zaista na najbolji mogući način opisao svet u „Strancu“? Da li nam se sve to zaista dešava?
E jebem ga! Ne znam. Znam samo da se sve više smejem da ne bih odgovarala na pitanje „a šta nije u redu?“ jer nemam šta da kažem – jednostavno, ništa nije u redu, ali biće ako se pretvaraš da jeste i lažeš sebe. Sex bez sexa sa sopstvenom percepcijom o stvarnosti?! Zaebato, čo’če. Baš zaebato, ali izgleda da je delotvorno.
Amy Wihehouse – You know I’m no good