ODNIJELI ME BOLJE NAPISANI

21 October 2008

PRIČAJ MI ....

Ocean - damir Urban

15 October 2008

uranjanja

7 October 2008

20.05.2009 Beograd 21.05.2009. Zagreb

tekst pjesme

24 September 2008

david vs.me iliti vjetrovit dan u srcu

10 September 2008

amore

Dulce Pontes i Andrea Bocelli....O MARE E TU....

8 September 2008

okoštali metalni vrisak

sve je počelo tako da sam se vratila  jednom doma i na poznatom i priznatom pikniku upoznala prijatelja mojih prijatelja (a to je valjda i moj prijatelj) o kojem se i čijem se radu pričalo iz pouzdanih izvora moje najdraže....izniman i samozatajan....s radošću otvaram mu malu izložbu na mojem blogu a kako slika govori više od riječi eto...

 ...     malu izložbu pogledate ovdje klikom

autor : SILVIO ŽIVKOVIĆ

više o njemu  pogledajte sami  : silvio živković

pokušavala sam danima napisati tekst jer su me stravično mučile te slike koje sam imala pred sobom ali se sjetih nekog tko je moje misli odavno uobličio a to je Marko Grčić (1938)

BEHEMOT

Prvenac on je Božjega stvaranja... (Job, 40:19)

U samrtnome grču još

Ko plesač bi da obnoviš

Poslijednji zvuka jek

Sa glazbala kojeg nema.

Oči ti šuplje k nebu zure;

Međ visokim stijenjem zvuk,

Posrčući poput rage,

Odbija se dok ne zamre.

Iz bezdana plazi drevna neman

S glavom tvojom djetinjom:

Boli rodilja, stravu smrtnika

Kroti u smiješak sreće.

U ništa idu blize stvari,

Što bilo je , jest i bit će;

U sušno doba po vodu

Silazi nemam u svoju dubinu.

Silazi neman stresajući

Lovaca prah i lisičji prah,

U gladno doba po hranu

Silazi neman u svoju dubinu.............

30 August 2008

Radovan Ivšić-Bunar u kuli

........4......

           Rastresena , sjela je na samu golu i hrapavu koru jednoga hrasta. Uspravan pokraj nje, on joj se, ne bez ustručavanja , prvi put povjerio:

            -Te je večeri, otada je prošlo mnogo vremena, oluja bila u zraku. Proklinjao sam udarce vjetra što su narušavali mazne oblike oblaka kojima je sunce zalazeći među planine kao u svoj tok davalo boju mladoga tijela, kada je iz jednog maglenog bedra izbio beskrajan niz ždralova leteći prema tamninama dalekog sjevera. U tome  mi se trenu učinilo da doživljavam veliku seobu . Jezivo krilo, žedno daljina, izraslo mi je usred tijela i, obuzet stravom, priljubio sam na njega crtu života i crtu srca, ovako .

           Uzeo joj je ruku i učinio od njezinih prstiju prsten nježnosti. Sa svakom je jagodicom osjetila neiscrpivo bogatstvo živoga koralja i tako se zbunila da je jedva čula što je dalje dodao :

           -Ima također gotovo nepristupačna ružičasta palača iza tvojih  zubi.

............5..............

            U dubokom se mraku odaljio od nje i nazirući jedva daleka sazviježđa njezina tijala, sjeo je nasuprot grozdu njezinih usana. Govorio je ne poklanjajući pažnju svome glasu u kome je zrelio bakrenasti klip kukuruza i ne pitajući sebe da li ga ona sluša.

             _............ili pili u lelujavoj luci alkohola.

            Osjetio je takvo blaženstvo dok je izgovarao ove poslijednje riječi da nije odmah shvatio zašto ih je rekao.

             - Tijelo riječi budi golog stanovnika mojih usta....

Radovan Ivšić (1921)

Rođen je u Zagrebu. Pjesnik i dramski pisac, zabranjivan prije i poslije II. svjetskog rata. 1954. uspijeva doći u Pariz gdje otada živi.

Njegov teatar odlučno prekida dotadašnju dramaturgiju, što jednako vrijedi za Dahu (1941), Kralja Gordogana (1943), Kapetana Olivera (1944), Vodnika pobjednika (1944), Akvarij (1956) te Aixaiu ili Moći riječi (1980). Neki komadi najprije su bili uprizoreni u Francuskoj, a tek potom u Hrvatskoj i drugim zemljama. Ivšićeva kazališna djela pod naslovom Teatar, objavljena su u Zagrebu tek 1978.

Poeziju započinje Narcisom, poemom zaplijenjenom 1942. po nalogu Ante Pavelića. Prije odlaska iz bivše Jugoslavije u vlastitoj nakladi izdaje Tanke (1954). Kasnije mu izlazi niz pjesama u Francuskoj. Nakon dvadeset godina prešućivanja, u Zagrebu mu je 1974. objavljen izbor pjesama Crno. Djelo Radovana Ivšića na antipodu je intelektualnih moda, kao npr. zbirka članaka i intervjua U nepovrat (1990).

Hrvatsku dramaturgiju triedesetih godina 20. stoljeća, u kontekstu koje se javlja Ivšićev teatar, tvore dva toka. Prvi je tok polemičkog sučeljavanja sa svojevrsnim viđenjem društva, kako ga je odredila "kvalitativna" Krležina glembajevska dramaturgija, dok je drugi tok tok poetske teatralnosti na razvojnom pravcu simboličke dramaturgije Vojnovića, Begovića do kozmičkog ekspresionizma Josipa Kosora. Kraj tridesetih godina obilježen je potpunom prevagom polemičkog toka. Ivšić se pojavljuje u trenutku kada hrvatski teatar, zaokupljen djelotvornošću ideje i stava, odustaje od potrage za specifičnom teatralnošću. On se zasniva na posljedicama paradoksa: što više lirski subjekt dezertira svijet povijesnih kompromisa prema nekom svom apsolutnom odmaku, taj svijet mu se to žešće osvećuje. Sučeljavanje s tišinom jedna je od glavnih sastavnica Ivšićeva teatra, kao i njegova pisanja cjelini.

"Bunar u kuli" je knjiga koja je sadržava  11 crtica i isto toliko  grafičkih otisaka Toyen - češke slikarice nadrealizma   Marie Čerminove ,njihova susreta i povod i rezultat i razlog je sadržan u 12 poglavlju  -pismu  iz kojeg vam prepisujem kraj:

"Slušaj me dobro. Poslati ću ti Bunar u kuli. Sakriven ću te čekati u trenu kada budeš završila čitanje i tada ću se pojaviti pred Tobom u nadi da ću zateći uzbuđenje u Tvojim očima. Osijećaš li da sam sada ovdje? MOžda će Ti biti drago da  pođeš zamnom : ukrasti ću i galiju ako treba, ali mi ćemo , ne gubeći više ni časa, poći u potragu za tajnom Maya.".....

Ako vam ikada dopadne šaka Bunar u kuli  uživajte u još jednoj od neobičnih knjiga o živom tkivu ljubavi kojeg vrijedi zagristi. Prijatno /dobar tek :-)!!

14 August 2008

kako teče Rijeka glazbe iliti MMMMM.............

mladi /manje mladi riječki bendovi  drže ipak u lijepoj mojoj primat kvalitativni, kreativni i sve ono ostalo...dakle... riječki dečki vode glavnu riječ ili palicu u rukama ili većnešto ali dobro zvuči....svaka čast na trendovima i ljetnjem osvježenju, nadam se da možemo podijeliti ovo kvarnersko strujanje od elektronike do......Markovski, Mandrili, Morso, Manofon

.

.

4 July 2008

godina...jedna

Jedan izgubljeni randevu

Ne znam ko je rekao: “ Pogledaj kakva groblja ima narod, pa ćeš ga prepoznati”. Na Piskarevskom groblju, u Lenjingradu, ja sam video vašu sliku, draga Tanja, video sam vaš dnevnik, jedan od najpotresnijih tekstova u istoriji čovečanstva, i ja vam, evo, pišem ovo sa jednog ugla Nevskog prospekta.

U Lenjingradu je proleće, mila moja. Uskoro počinju bele noći, mostovi se otvaraju kao ruke uperene u nebo... Čekao sam vas sinoć na Fontanki, pre tri dana tražio sam vas sav lud od Ladoge do Finskog zaliva, jurio sam pokraj Neve taksijem osamdeset kilometara.
A vi ste umrli.
Ovo je moj izgubljeni randevu.

Da sam sreo neku ženu kojoj je sada trideset osam godina, a liči na vas, pozvao bih je u „Angleter“ gde je umro moj brat po pesmi Sergej Jesenjin,
obešen o jednom kaminu, poručio bih dve votke od po sto grama i dve kafe.
Vi biste popili kafu, ja obe votke, i ja bih vas voleo. Ljubio bih vam dlanove,
mila moja, jer ste me tako rasplakali da nikad neću zaboraviti Lenjingrad.

Počelo je četvrtog septembra 1941. Hitler je štampao pozivnice za bal u „Astoriji“ povodom osvajanja Lenjingrada. A nikad ga nije osvojio: 872 dana trajala je blokada. U vašem dnevniku čitam: Ženja umrla 28. decembra u 12,30 časova 1941. Babuška umrla 25. januara 42. Leka umro 17. marta u pet časova 1942. Ujka Vasja 13. aprila u dva časa noću. Ujka Ljoša je u 4 časa 1942. Mama u 7,30 ujutro 13. maja 1942.
Svi Savićevi su umrli. Ostala samo Tanja. Umrli svi.

Devet listova iskinutih iz notesa. Jedna od najpotresnijih istorija. A na Piskarevskom groblju leži više od milion ljudi zajedno sa vašom mamom,
babuškom, braćom, sestrama, ujacima. Vi ste umrli, kako mi ovde kažu, na Putu života, na ledu Ladoškog jezera, i ja vas uzalud čekam ove noći po ulicama Lenjingrada, tražim vaše oči u očima žena koje prolaze, vaš osmeh
u osmehu devojke koja u metrou čita Ljermontova, u gužvi onih što traže kartu više za teatar imena Kirova, gde ne gledam Žizelu nego vas kako se dižete iz groba... Tanja.

Prever je rekao: Rat je zaista jedna velika svinjarija, ali to je najmanje što se o tome može reći. Osećam da bih vas voleo, pio votku, skakao u Nevu,
imao s vama decu, a od svega samo mi u ušima zvone stihovi Olge Bergolc
„Niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno“.

Dvadeset šest hektara mrtvih. Ispod zemlje čudna neka muzika koja mi razvija živce i dovodi me do ludila. I jedno srce koje kuca iz zemlje, ljudsko.
Gledam fotografije iz opsade: dečak nalik na skelet, lep kao moj sin, sa očima od neba. Ljudi koji čine poslednje korake na zemlji i umiru od gladi. Deset hiljada i četrdeset tri čoveka u jednom danu.

Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas.
Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim.
Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće.
I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga,
dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi.
Drugo, sem votke, sem suza, stvarno ne umem.

Mika Antić...

29 June 2008

GUSTAFI na Exitu

Gustafi na Exitu petak 11.7.  znači  istrijani van gredu (vam dolaze...) budite dobri pa ih i poslušajte ako vas put nanese....ovo je bend koji meni znači puuno, oni su ti koje bih ja pozvala da mi sviraju na svadbi i na pogrebu ..tj. bend- živi- s dušom....eto. Gustafi forever....... za saznanja više o njima kliknite ovdje

 ponešto o Gustafima

24 June 2008

moj posao

Vrijedno sam Učila (malo se Mučila- to već znate)....onda sam pisala Moolbe u xxl broju...onda sam dobila radnu torbu (navigare necesse est :-) za diplomiranje (hvala Big brotheru) i onda sam dobila i POSAOOOOOOOO.....ova najljepša zgrada na Korzu ;-) skroz na vrhu  prozor u svijet  je moj...bacite pogled..:-)

moja priča

12 June 2008

Tom Baxter (iliti 2 x optimistično)

1 June 2008

čovjek nije otok

 Остров /"OSTROV" /2006/-.../The Island/

REŽIJA : pavel lungin

SCENARIO: dmitri sobolev

ULOGE:

	Pyotr Mamonov	...	otac  Anatoli
	Viktor Sukhorukov	...	otac Filaret
	Dmitri Dyuzhev	...	otac  Iov
	Yuri Kuznetsov	...	Tikhon

pogledano davno..podsjetilo da podijelim s vama

24 April 2008

Ostavljam te samu

Ostavljam te samu

Ostavljam te samu
u tišini sobe
u tom lijepom sramu
pametne i dobre
sad su tvoje oči
tvoje nijeme riječi
onaj dio noći
što se ne da prijeći

Ne vidim te više
u tišini sata
i u sjaju kiše
iza tajnih vrata
ništa više ne znam
i grč neke šutnje
sad u tebi drijema
poput blage slutnje

Sve krasote svijeta
sve lijepote noći
odnio je vijetar
s njim mi valja poći
ostavljam te samu
ostavljam do kraja
u tom lijepom sramu
bez sna i bez sjaja

još ćeš biti mlada
sve dok budeš htijela
sad na jastuk pada
sijena tvoga tijela
sve što treba znati
doznali smo skupa
vrijeme može stati
srce neka lupa

Ostavljam te samu
ostavljam i idem
put kroz gustu tamu
moje oči vide
i zatvori vrata
i pokrij se mrakom
nova noć se hvata
eno, leti zrakom  (Zdenko Runjić/Oliver Dragojević)

ovu pjesmu izvodi Damir Urban

22 April 2008

Desanka Maksimović-Naša tajna

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas
ili radi drugih
kadgod bolelo.

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,
šta je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća;
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reči
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tako gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.

17 April 2008

U TRI SLIKE, TRI GODINE, DVADESETSEDAM ISPITA I SEDAM KOLOKVIJA

Hvala Tebi što si gledala sve s nekih dalekih visina i rekla : "Možeš zbog nas obadvije!....hvala Svima čiju sam ljubav tako u izobilju primila i danas...

12 April 2008

SADA-Pablo Neruda

  tekst čitaju  Julia Roberts i Andy Garcia....

 Sonnet LXXXI
And now you're mine. Rest with your dream in my dream.
Love and pain and work should all sleep, now.
The night turns on its invisible wheels,
and you are pure beside me as a sleeping amber.

No one else, Love, will sleep in my dreams. You will go,
we will go together, over the waters of time.
No one else will travel through the shadows with me,
only you, evergreen, ever sun, ever moon.

Your hands have already opened their delicate fists
and let their soft drifting signs drop away; your eyes closed like two gray
wings, and I move

after, following the folding water you carry, that carries
me away. The night, the world, the wind spin out their destiny.
Without you, I am your dream, only that, and that is all.

Sonet LXXXI /Sada/

Sada si moja. Počivaj svojim snom u mom snu.
Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
Noć se okreće na svojim nevidljivim kotačima,
a ti si uza me cista ko jantar uspavani.

Nijedna neće, ljubavi, spavati s mojim snovima.
Ići ćeš, ići ćemo zajedno vodama ovoga vremena.
Ni jedna neće sjenom zajedno sa mnom,
samo ti, uvijek živa, uvijek sunce i mjesec.

Sada su ruke tvoje otvorile nježne šake,
ispustile nježne znakove, a ne zna se kamo,
tvoje se oči sklopiše kao dva siva krila,

dok slijedim vodu koju nosiš, koja me nosi:
noć, svijet i vjetar raspliću svoju sudbinu
i ja sam bez tebe samo još tvoj vlastiti san.

6 April 2008

poljupci

za one koji vole više pjevanu pjesmu : http://www.youtube.com/watch?v=P0j14GrB-u8&feature=related

26 March 2008

dva hladna piva

24 March 2008

samo pjesmica......za kišno poslijepodne

ILI kako Luki stoji dobro pareo...:-)

20 March 2008

IVAN GORAN KOVAČIĆ-Uskrslo proljeće

  Danas je kod Krupićevih sve nekuda tužno. Kao da se i stara kuća snuždila, prem je mazi po slamnatu krovu orahova grana i kao da šapuće presretna:
- Proljeće je; eto pupova, eto lišća, zelenila... života!
A u maloj izbici podbočila se o prozor mlada Janja, majka, žena, a vruće je čelo prislonila uz hladno staklo; jer to blaži bol, i suze teku lakše, slobodnije... Da, proljeće je, i sad na će procvjetati jorgovan onim divnim mirisom, onim mirisom koji je natapao njegove mlade grudi blaženstvom, srećom. Sjeća se, nebo je bilo modro, prekrasno modro, a mlada se trava zelenila i šuštila, pjevala - proljeću... Hiljade je i hiljade cvjetova sagibalo poljima i vrhovima svoje nježne glavice, i kao da je s lastama, s vrapcima, šumom i ljudima pjevalo u zanosu pjesmu Bogu i Uskrsnuću: Aleluja! Aleluja! A vjetrić je put nebesa nosio dar cvijeća i proljeća - miris i pjesmu...
- Ivane! - šaputale su njezine usne, a mlado je sunce zlatilo njenu plavu kosu, mlado je nebo sipalo svoju modrinu u njene duboke sanjarske oči.
- Janjo, nebo moje... - otrglo mu se iz širokih grudi, a crne su oči pile njenu ljepotu i nektar s purpurnih usana njenih.
- Aleluja! Aleluja! - zapjevala je ševa, dok se digla od jorgovana i plovila povrh kuća.
Janja je bila sretna i presretna; osjećala je tek jedno, osjećala je svetu proljetnu ljubav. Njeno je srce igralo, poskakivao, titralo, ko površina tihog jezerca za lahora.
Ona, sirota i jedinica boležljivog starca udovca, ljubila je Ivana Krupića, sina seoskog bogataša. Koliko je samo prezirnih pogleda podnesla i pogrdnih riječi iz usta nemilosrdnog gavana. Otac je grdio sina što miluje siromašnu djevojku, jer njegov imetak nije zato stečen da tuđu golotinju oblači.
Ali došao je onaj gorki čas koji bi morao biti pun blaženstva; Ivan je Janju oženio. Stari je Krupić gorio od srdžbe i jada, a nakon par dana pronio se selom glas, da je stari mladog Ivana razbaštinio.
Janja ga molila da posluša oca, da je ostavi, da je zaboravi. Ali Ivan je ostao kod svoje riječi:
- Janjo, živjet ćemo u tvojoj siromašnoj kući uz starca oca, prehranjivat ćemo se ovom mrvicom oskudne zemlje, ali ćemo biti svoji.
I živjeli su. Stasiti je Ivan pograbio ručicu i lemeš, te zarezao oštrim plugom prvu brazdu, a Janja je zasadila uzdahom i molitvom.
Prolazio je mjesec za mjesecom, godina za godinom u oskudnom življenju. Stari je djedo, otac Janjin, zibao jednogodišnju Ružu, majčin pupoljak, uvijek nasmijanu i tihu. A mali Milivoj sjeo bi mu na koljena i za dosadnih zimskih večeri slušao bi priče iz starih zlatnih dana.
Bilo je to za jednog tužnog jesenjeg dana. Sve je opustjelo, vjetar je pjevao opijelo čitavoj prirodi, a bjelokosi je djedo iskašljao zadnju snagu iz svojih staračkih grudi.
- Djedo, djedo... - jecala su djeca, a siromašna je majka nemoćno lomila ruke sama, prezrena.
Ivan je otišao po drva i pobrao nešto suhih grana u zajedničkoj sumi. Došao je sav mokar i iznemogao, a na lijepom licu odrazivala mu se bol, golema bol.
Kad je začuo za smrt starčevu, poletio je u sobu i ogrlio ženu i djecu, a na usnama lebdila mu utjeha, nemoćne i lijepe riječi:
- Moram vam pomoći!
Nekoliko dana iza starčeve smrti obilazili su sva okolna sela agenti, koji su tražili ljude Gorane za Francusku. Javilo se mnogo mladića i muževa spremnih da zaslužuju u tuđini koricu hljeba za sebe i svoju obitelj. Javio se i Ivan. Potrčao je kući i presretan ogrlio ženu, te joj sve na dušak ispričao.
Janja je samo problijedila i gledala u nj kao da ga ne razumije, poražena u svojoj nutrini.
- Ivane, istina je, poljane su puste, drveće golo i crno, pa i naše ljubljene laste ostavile su gnijezdo pod našim krovom; ali ne ostavi ga ti. Ne, ne, Ivane, čuj me, svanut će opet naše proljeće. Ne ostavi me!
U njenom se plavom oku caklila suza, njene su se grudi nadimale, širile, a srce se stislo kao malena ptičica koja dršće pred zimom.
Ivan je stajao pognut, crne mu kose pale na sumorno čelo, a duge se trepavice rasklopile i pod njima zasja oko molbom, dok mu se s usana otkinule blage riječi:
- Moram, ne traži od mene ono što je nemoguće, vjeruj mi, odlazim samo zbog naše sreće, jer tamo ću raditi kao crv i donesti kući ono što je nama najpotrebnije - novac. Pokazat ću ocu, da me ništa ne sprečava u životnoj borbi; a ja ću jednog proljeća doći zajedno s našom lastom pod krov našega doma.
Došao je dan odlaska Ivanova. Kada je onako mlad, vitak i lijep, stajao na vratima vagona, a lokomotiva kriknula u maglu, njeno se srce stislo i objesilo o suho grlo.
Ivana je progutala jesenja magla.
Minula je zima u molitvi i strahu. Granulo je proljeće, a došle su i laste. Čekala ih: a one kao da su joj pričale o Ivanu, o njegovoj borbi, o njegovoj velikoj ljubavi...
Stizao je list za listom, pun topline, muke i utjeha, a jednoga dana je primila novce.
"To ti je za Uskrs..." - pisao je Ivan. Ona je grlila njegove retke, upijala svako slovo u svoju dušu.
Svaki bi čas koji listić, kao komet, rasvijetlio tamu njenog životarenja, a djeca su rasla i proljeća odmicala...
"Ivane, pisala mu je, mali će Milivoj ove godine u školu."
Jedan list iza toga, jedna pošiljka, i Ivan se nije više javljao. -
Već je stigao kući Marin Joso, Mikićev Frane, Barini sinovi i Nevenkin zaručnik Pavle. Svi se vratili sretni, nasmijani, i sa mnogo novaca. Ali njega nema. Bježala je od jednog do drugog Ivanovog prijatelja, ali svi su rekli samo jedno:
- Bio je s nama u šumama i dobro zarađivao, ali eto, tomu će biti naskoro tri godine, kako je nestao. Nitko ne zna, kuda i kamo. Sigurno u koji grad, u tvornicu, gdje je moguće i nastradao.
- Zar ti ljudi nemaju srca - jecala je - da tako nehajno nagađaju o njegovoj smrti.
- Moguće, moguće - ridala je dane i dane - da mu je srce zdrobio koji golemi stroj, da je nestao u dubljini kojega rudnika...
Iz Francuske su stizale vijesti o poplavama, o orkanima, o vatrama koje su zahvatile goleme površine šuma. I njeno je srce pucalo, slabilo je; briga, bolovi, žalost i rad iscrpili su njeno zdravlje i jedno je jutro ostala u krevetu. Bijela ko bijeli krin, iznemogla i bolesna...
- Majčice - tetošila je kćerka svojim sitnim glasićem - ne plači, vidiš li, kako je bratac velik, eno pošao je u šumu po drva da ti bude toplo... On je tako dobar.
Jedina su bila njezina sreća i utjeha djeca, ona su hrabrila njenu polomljenu dušu i časom joj porastoše krila, te bi se opet vinula u sanjarenje, u nadu. Mislila je... ne, nije umro, doći će on velik i lijep, doći će k meni, k djeci...
Ali je opet kruta stvarnost razorila njene nade i maštarija i bolna joj duša šaputala: "Da, doći će, doći će k tebi i zagrliti križ vrh tvoga groba..." Čitavu je zimu sprovela u krevetu, a mali joj Milivoj nosio jelo od bakice koja plače dane i dane, jer je otac nemilosrdan. Poslala bi joj drva, kolača i pregršt utjehe, utjehe od njezine nesuđene majke. To je blažilo njenu dušu ko melem, i ona je osjećala, kako nestaje leda s njena srca, kao što i snijeg ostavlja gore i doline, a led puca ugrijan proljetnim suncem...
Još je jednom naslonjena o prozor proživjela sav svoj život, i sreću i nesreću.
- Nebo, nebo, oh to modro nebo - jecala je za prozorom. - Lasto - šaputala je lasti što je lebedila oko kuće - jesi li ponesla s proljećem i pozdrav na svojim krilima?
- Aleluja! Aleluja! - zapjevala je ševa...
Pošla je k jorgovanu i sjela na klupu, prvi put nakon šest mjeseci ustala. I opet je jorgovan mirio, i opet je leptir ljubio ljubičaste časke, a njega nema sva sretna, sva nasmijana... Kao da je pjesma prohujala preko njenih usana.
- Janjo - viknuo je netko i zagrli je svojim snažnim rukama. - Janjo, nebo moje!
A ona je osjetila žar crnih očiju i dugi cjelov u mirisu jorgovana... Baš kao i onog proljeća...
- Ivane - otelo joj se iz grudiju, više nije mogla, zanijemila je od sreće i blaženstva. Njen lijepi Ivan vratio se kući, sretan, jak. Njezina sreća...
Još je jače jorgovan zamirio, još je ljepše zapjevala ševa, a iz tornja seoske crkvice zapjevala su prvi put zvona proljetnu pjesmu: Aleluja! Aleluja!
Otac je zagrlio sina koji je u tuđoj domovini našao zaradu, prem je ukrasila crnu njegovu kosu po koja srebrna nit, a meko je i bijelo lice pocrnilo, otvrdnulo...
- Željo moja - plakala je od radosti majka. - Gdje si bio? Zašto se nisi javljao?
- Parobrod me ponio preko oceana u Argentinu kao mornara, gdje sam ostao, a nisam se smio javljati. I eto me, rudnici su crpili moju mladost, ali danas može moja kuća da proslavi Uskrsnuće.
- Sinko - javi se stari Krupić, a glas mu zadršće - kćeri, oprostite, ja sam to skrivio, ja i moja pohlepnost. Vidim što može ljubav i sloga. - I starac suznim okom zagrli Janju, djecu i Ivana, te ih pozove da zajedno proslave Uskrsnuće Sina Božjega.
Ivan se odazvao. Oprostio je sve, a Janja se u času preobrazila, jer je uskrsnuo onaj koji je posjedovao dio njezina života.
Danas je kod Krupićevih veselje i radost, a priroda kliče:
- Proljeće je, eto pupova, eto cvijeća, eto pjesme, zelenila... života!
A zvonovi su skladno zapjevali pjesmu uskrsla proljeća...

Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, Gorski Kotar, 21. ožujka 1913. - okolica Foče, 13. srpnja 1943.), hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist i kritik--

16 March 2008

ISTARSKI KELTI

SRETAN ZELENI DAN BRAĆI  PO KELTSKIM GENIMA...NA ISTRIJANSKI NAČIN

belfast food-šporki stari grad   (*šporki-prljavi) 

a počelo je puno ranije ,ovako:

http://www.youtube.com/watch?v=VGh0M21hgLw

11 March 2008

svjetlost- luce- come speak to me-habla me

ovo je link na pjesmu u engleskoj izvedbi

ovo je link za pjesmu na španjolskom jeziku

meni je najbliži talijanski jezik i naj poetičniji...eto..

10 March 2008

Rijeka -Opatija.

Gibala sam se danas ovim putem i sjetih se da vas povezem  na suvozačevu sjedištu mojim putevima i gradovima....zavežite se...gas, kuplung,druga , treća, četvrta, peta...evo nas....:-)

6 March 2008

Tagovana......tagom pozivam : Lazaricu ;-), vojslava, Ansiu, fridochku, Kojaka, devil666

 nadam se da ćete vidjeti što radim sada... :-)

img230.imageshack.us/slideshow/player.php

 dakle....na lapu pišem  to čudo od dipl., na velikom kompj. povezana sa svijetom i vama :-), malo msn, malo blogoya, nada da ću završiti taj diplomski i slika poslijednjeg ispita :-)

nastavljam igru i tagom pozivam : Lazaricu ;-), vojslava, Ansiu, fridochku, Kojaka, devil666

6 March 2008

(limun)....sve što dajem -suze i šaputanja, teško da mogu više ja...

29 February 2008

budim se

I feel you
Your sun it shines
I feel you
Within my mind
You take me there
You take me where
The kingdom comes
You take me to
And lead me through
Babylon

This is the morning of our love
Its just the dawning of our love

I feel you
Your heart it sings
I feel you
The joy it brings
Where heaven waits
Those golden gates
And back again
You take me to
And lead me through
Oblivion

This is the morning of our love
Its just the dawning of our love

I feel you
Your precious soul
And I am whole
I feel you
Your rising sun
My kingdom comes

I feel you
Each move you make
I feel you
Each breath you take
Where angels sing
And spread their wings
My loves on high
You take me home
To glorys throne
By and by

This is the morning of our love
Its just the dawning of our love

27 February 2008

KAO MIR

22 February 2008

optimistični

18 February 2008

ODLUČIO SAM DA TE VOLIM

pišem diplomski i u nedostatku ikakvih  tumbanja po mozgu puštam da pjeva...

15 February 2008

RITAM RIJEČKOG PLEMENA-za Letača i Voju :-)

www.tockakom.com/video/ritam_rock_plemena/88   (KOME TREBA MOGU SPRŽITI CIJELI DVD :-)

KARTA U DŽEPU.....:-) NA FEJSU...........

12 February 2008

SJAJ U TRAVI

SJAJ U TRAVI

Sada,
kada ništa na svijetu ne može
vratiti dane prohujalo ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati, već tražiti snage
u onom sto je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i
da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima sto će doći,
požurimo sa shvaćanjima,
sa svim sto me odvaja od tebe.

Jednom,
će se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit će prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit će kasno,
možda ćemo se naći jedanput
na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
sto ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato sto će te nešto
na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

život je borba
-nastoj pobijediti.
Ali ako izgubiš
-ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav
-a ona traži žrtve.

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati...

Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela.
Bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi.
Nestat će veličanstvenosti svijeta.
Ostat će samo blijeda slika
onoga sto je prošlo.

William Wordsworth - 1770-1850.

9 February 2008

...ponekad sam p'jan, do uha nasmijan...

video sniman točno prije godinu dana na konc. u Rijeci...ovaj glas u pozadini iz publike što vrišti ...to je i moj... :-)

5 February 2008

....ne pitaj ništa, šuti..gledaj kako gorim...

3 February 2008

BILA SAN DOMA

muzika:livio morosin

Moja zemlja

Pod Učkun kućice
bele,
miće, kot suzice
vele.

Beli zidići, črjeni krovići
na keh vrapčići
kantaju.
Mići dolčići, još manje lešice
na keh ženice
kopaju.
Cestice bele, tanki putići,
po keh se vozići
pejaju,
i jedna mića, uska rečica,
pul ke se dečica
igraju.

Na sunce se kućice
griju,
na turne urice
biju.   DRAGO GERVAIS

(bele-bijele, miće-malene, vele-velike, črjeni-crveni, na keh-na kojima, kantaju-pjevaju, lešice-lijehe (njive), pejaju-voze, pul ke -kraj koje, turne-toranj)

1 February 2008

danas mi se sluša........

29 January 2008

DVIJE PJESME ZVONIMIRA GOLOB-a

GLEDAM TE KAKO DOLAZIŠ 

GLEDAM TE  kako dolaziš visoka poput oluje,

Prozračna i plava s rukama od svjetlosti.

Ako ima modrine iznad nekog neba,

Ti je sada izgovaraš na moja usnula usta.

Što bih ti mogao dati što već nisam dao

Nagnut nad prvi ponor odakle vraća jeka

Noći bez sna, gorčinu, tešku nevolju,

Znojne ponjave i pregršt srušenih riječi?

Tvoj strah i tvoja nježnost dišu pod mojom rukom,

I sve je odjednom ovdje dok ti spavaš

Izgubljena u nekom prostoru koji ne dosežu

Moja očajna usta između tvojih koljena.

Nisam te naučio kako da budeš uza me,

U mojoj krvi, ovdje, u porazu moga mesa,

Niti kako da čuvam i tražim samo za sebe

Tvoj izvor izgubljeni u kome spavaju djeca.

Kako da te zovem i kako da te vratim

Iz ove vlažne  šume koja moju ne poznaje?

Ima jedna riječ o kojoj samo slutiš,

Ali ja sam zaboravio kako da je izgovorim.

********

RAZGOVOR

-ostani sa mnom.

-Ne mogu, ne postojim.

-kako ću te naći?

-Doći će drugi, prepoznati ćeš

ono što je tvoje. I ja sam bio

to što si htjela. Ponovila si

onog koji je otišao, ponovit ćeš

mene u onome koji dolazi.

-Ipak, ostani samnom.

-Ne mogu ostati, ne mogu otići.

Na meni već mrtav

sjedni netko drugi.

Zvonimir Golob  1927-1997

28 January 2008

TAGOVANA

1. objavi sledeća pravila:

2. napiši 8 korisnih ili jednostavno zanimljivih činjenica

    o svom art worku - o onome što objavljiješ na blogu

  - pisanju proze, poezije, slikanju fotografiji, crtanju, vezenju,

    pletenju, kuvanju...

3. na kraju imenuj 8 žrtava

4. idi na njihov blog i u kometaru im reci da su tagovani.

1.napravljeno

2. napomena: koliko je ovo napisano zanimljivo, ne znam, pokušaj je takav bio!

I-pisanje pjesmica ili nekih drugačijih tekstova je  dio mojeg života.

Oduvijek sam nešto žvrljala i zapravo imam predivnu  zbirku pisama kojima sam  svakodnevno komunicirala/nekoliko njih na dan/.Svijest o tome da li je to nešto ,dao mi je cijenjeni bard novinarstva barba Mišo Cvijanović kada mi je nakon jedne crtice na tečaju novinarstva napisao «piši, piši….».Plakala sam  dok sam pisala! To mi otvara srce i olakšava ga u njegovom otkucavanju mojih emocija.

II- Dragi prijatelj i književnik koji ne bi htio da ga imenujem prvi je koji je  kritički pregledao moje  pisanje i rekao : «čitaj ponovno, oljušti, odbaci suvišno!».Poslušala sam  i od forme lirske proze skratila to u stihove.

III- Poglavica ima zasluge što sam pohodila godinama njegove blogove i čitala Zaratustru. Kada se pojavio BlogOye trebalo mi je doduše neka godina dana da se osnažim i objavim svijetu i svjetlu dana moje stihove.

IV-Nemam mišljenje da li su ti stihovi nešto ili ništa. Puno puta sam to napisala. Pukne me, otvori mi prste i um i izbacim ih. Onda ih ne gledam nekoliko dana. Odgovorim na komentar ali tekst koji sam objavila ne čitam, kao da je to nečije drugo djelo. Onda polako nakon nekog vremena pohodim i čudim se  gdje su se nalazile te riječi u meni.

V-Sramim se jer ne znam niti jedan svoj tekst napamet. Zapravo  neke rečenice pamtim ali da bih to negdje držala, nikako. Kao da ih želim  odijeliti od mene. Kao , ja sam to rekla pa tko preživi , razumjeti će!

VI-Pisanje je moj vrisak prema svijetu. Ono što nosim progovara u meni. Kakvo je to-Bog zna- ja, pojma nemam. Riječi su živom čovjeku koje upućujem ja živa. Iskrene iz moje duše i sve su emocije proživljene i stvarne.

VII- Žao mi je što u sebi ne pronalazim govora ljubavi prema nekim drugim temama osim ljubavi, kao da sam stigmatizirana s tom emocijom i da nemam druge, samo umijem o ljubavi i sa svime što ide s njom u paketu.

VIII-Pisati me čini sretnom, radujem se i kada je teško ko porođajne muke.Sreća je to.

3.žrtve J : marija88,  pahulja, crnokosa, Ansia, fishkush, letač , voja , lazarica

4.učiti ću to. 

25 January 2008

LJ U B A V

Film je ekranizacija Marqesova romana "Ljubav u doba kolere".

Knjiga je meni jedna od najljepših ljubavnih priča ispričanih na

virtuozan način gdje sam  čudno i čarobno bila  uhvaćena u mrežu toplih

 latinoameričkih dana i noći koje lijeno teku niz život dvoje ljudi.

Knjigu svakako čitati, film..-nakon knjige, naravno.

 "No hay mas cielo , no hay
No hay mas viento, no hay
No hay mas hielo, no hay
No hay mas fuego, no hay
No hay mas vida, no hay
No hay mas vida, no hay
No hay mas rabia, no hay
No hay mas sueño, no hay

Llévame donde estés, llévame
Llévame donde estés, llévame
Cuando alguien se va, él que se queda
Sufre más
Cuando alguien se va, él que se queda
Sufre más...
Sufre más....SHAKIRA -la despedida"

22 January 2008

wild wild horses....

Childhood living is easy to do
The things you wanted I bought them for you
Graceless lady you know who I am
You know I cant let you slide through my hands

Wild horses couldnt drag me away
Wild, wild horses, couldnt drag me away

I watched you suffer a dull aching pain
Now you decided to show me the same
No sweeping exits or offstage lines
Could make me feel bitter or treat you unkind

Wild horses couldnt drag me away
Wild, wild horses, couldnt drag me away

I know I dreamed you a sin and a lie
I have my freedom but I dont have much time
Faith has been broken, tears must be cried
Lets do some living after we die

Wild horses couldnt drag me away
Wild, wild horses, well ride them some day

Wild horses couldnt drag me away
Wild, wild horses, well ride them some day

11 January 2008

RIJEČKE DIVOJKE- naranča

6 January 2008

Notturno

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.-...

Tin Ujević

27 December 2007

RIJEČKI DEČKI - QUASARR

 </p>

23 December 2007

MOJE ŽELJE

Želim svakom od vas LJUBAV kao hranu, kao lijek i kao razlog da se jutrom budite.  Blagoslovljen Božić, sreće i zdravlja u svakim danom nove godine a blogoyu i našem Poglavici  mir i napredak plemena.

buddy greene, mark lowry)

Mary, did you know
That your baby boy will one day walk on water?
Did you know
That your baby boy will save our sons and daughters?
Did you know
That your baby boy has come to make you new?
This child that youve delivered
Will soon deliver you

Mary, did you know
That your baby boy will give sight to a blind man?
Did you know
That your baby boy will calm a storm with his hand?
Did you know
That your baby boy has walked where angels trod?
And when you kiss your little boy
Youve kissed the face of god

Mary, did you know?
The blind will see
The deaf will hear
And the dead will live again
The lame will leap
The dumb will speak
The praises of the lamb

Mary, did you know
That your baby boy is lord of all creation?
Did you know
That your baby boy will one day rules the nations?
Did you know
That your baby boy is heavens perfect lamb?
This sleeping child youre holding
Is the great I am

19 December 2007

poklon-acta est fabula

za sebe, za tri godine odricanja, učenja , nespavanja, za urbana i njegovu stvar koju su naučile napamet sve moje drage cure s faksa  i rekle bi "evo je opet  će vrištiti onu pjesmu pred ispit"...zato što znam da postoji mjesto , moje, hvala za tri godine dijeljenja tog mjesta...

11 December 2007

BR. 34-Rade Šerbedžija

                               I jutros ti u očima opazih

                          modre tragove naših rastanaka

                                     rublje izbijeljeno

                                    zore nedočekane

                                    noći neisplakane

           Zaželjeh ti reći bar nešto u što se može vjerovati

                                      al' znam

                         u mome ispranom mozgu

                              samo su tuđe riječi

                              i tuđi pokreti samo

                                   Kako da živim

                                              ja

             što sebe sve teže među tolikima prepoznajem

                   ODNIJELI ME BOLJE NAPISANI

                Koliko sam puta zbog njih uzalud volio

                       i koliko puta zbog njih gubio

         Al' ipak kad prođeš našim gradom sjećanja

                           osjećam

                             i znam

                           još smo tu

               još nas zvijeri nisu raznijele.   Rade Šerbedžija

I made this music player at MyFlashFetish.com.

7 December 2007

EKLOGA DVADESET DEVETA

Zatvori oči ljubavi

pre nego ova samoća postane

neljubavna na kraju

delfini doplove

na prekinutom talasu

a umesto ostrva ugledamo

ranu otvorenu:

lako umiru sveci

jer device grade

bogomolje od peska

tu odmah pored mora

gdje prah spaljenih galebova

ponavlja grehe bez prestanka

natopljene solju i stidom

klateći se između laži i straha

između bogohuljenja i patnje

između molitve i epitafa

jevanđelje iz bezdna

ruši istine prihvaćene

dok nežna ruka ljubavi

guši talase u tvom oku

           Pritiš Nandi  indijski pjesnik rođ.1947g.( prev.Grozdana Olujić)

2 December 2007

Janko Polić Kamov- s poštovanjem crnom riječkom vitezu

[POST SCRIPTUM]
P. S. Ne pjevah oči djevojke
kad mlad je momak sretne:
Ja nisam pjesnik ljubavi
ni mirisne ni cvjetne.
Ne pjevah prošlost naroda,
ni kraljeve ni bane:
Ja nisam pseto biblijsko,
što liže Jobu rane.
Ne pjevah sreću djetinju
i rasplođe filistra:
Ja nisam tamnjan presvijetlih
božanstva i ministra.
Ne pjevah suzu sućuti
rad pjanstva starog Noja:
Ja nisam truba tuposti
i kršćanskih heroja.
Ne pjevah sjetu skrofule
kroz poklon birokrata:
Ja nisam borac bijednika
sa okna prvog kata.
Naiđoh svagdje - ko na gad -
na lice časno glupo...
Kad glupost vrijeđa ljudski stid
i pljusko bih i lupo...
Kad tamo - rukom po staklu
svim svojim tresnuh bijesom:
Promaših!... Rukom curi krv
i staklo živim mesom...
I kletva grdna, prostačka
sve pjesme od tad piše:
Psovača tek sam pjesnik ja
i zasad - ništa više!  J.P.Kamov

"Dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik, prvi hrvatski pjesnik asfalta Janko Polić Kamov rođen je 17. studenog 1886. na Sušaku, malenom provincijskom naselju koje se ubrzano razvijalo nakon izgradnje pruge Zagreb - Rijeka i sve manje bilo riječka sušionica rublja kako su Riječani posprdno objašnjavali njegovo ime. U matičnu knjigu rođenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić, kršten je gotovo četiri mjeseca kasnije što zapravo ne čudi budući da Jankov otac - Ante Polić, čovjek liberalnih nazora nije mnogo mario za Crkvu.

U Rimu piše Samostanske drame, čiji je prvi dio Orgije monaha, a drugi Djevica. Sljedećih godina luta Italijom, boraveći po nekoliko mjeseci u Firenzi, Milanu, Torinu i Genovi. Godine 1907. vraća se u Zagreb i piše Tragediju mozgova u vrijeme kada se oporavlja od preboljele upale pluća koju je dobio nakon jednog žestokog pijančevanja s drugovima po peru i piću. Nakon niza neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, budući da ga odbijaju sve izdavačke kuće u Zagrebu u pomoć mu kao i obično, priskače stalni mecena brat Vladimir. Dvadesetogodišnji Janko Polić objavljuje odjednom četiri knjige: dvije zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija i dvije dramske studije Tragedija mozgova i Na rodnoj grudi. Tada si daje ime - Kamov. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U svojim djelima je imao provalu gnjeva protiv hinjenog morala, erotizam, socijalnu satiru i sarkazam.

Godine 1910. dolazi u Barcelonu, tada najnemirniji europski grad. Nastanio se u zgradi broj 55 ulice Cale de Sant Pau u oskudnoj četvrti. Napisao je tek dva članka i nekoliko dopisnica. Umro je u Barceloni 8. kolovoza 1910. u 14 h nakon trodnevne agonije s nepune 24 godine u Santa Creu - bolnici za uboge i siromašne, što se može vidjeti u Registru otpuštenih i umrlih. Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena. Danas se u bolnici u kojoj je umro nalazi Katalonska nacionalna knjižnica. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke. "  (izvor :http://free-sb.htnet.hr/tkdBROD/r :)

29 November 2007

saw something-Dave Gahan

After the storm
Had passed
I wondered how long
The break in the clouds would last I saw something in your eyes
I'm sure
(Oh baby) I saw it
Something in your eyes
I wanted it for myself

I sit and I wait
And I stare
Still wishing for a divine intervention
To lift me from my chair

I saw something in your eyes
I'm sure
(Oh baby) I saw it
Something in your eyes

You and I have come so far
We've reached beyond the farthest star
Time and time and time again
I want you back
You were a friend
We can't pretend

I saw something in your eyes
I'm sure
(Oh baby) I saw it
Something in your eyes
I wanted it for myself

27 November 2007

za Lazaricu

postoje pjesme koje dijelimo samo s najboljim prijateljima, postoje najbolji  prijatelji s kojima dijelimo svoje srce (ovo je Moja pjesma koju dijelim godinama s  Vesnom i eto s Tobom....), budi hrabra!! :-)

23 November 2007

Besame mucho

Besame
Besame mucho
Como si fuera esta noche la ultima vez
Besame
Besame mucho
Que tengo miedo pederte, perderte otra vez
Quiero tenerte muy cerca
mirarme en tus ojos
verte junto a mi
Piensa que tal vez manana yo ya estare lejos
muy lejos de ti.
Besame
Besame mucho
Como si fuera esta noche la ultima vez
Besame
Besame mucho
Que tengo miedo pederte, perderte despues

15 November 2007

NIŠTA POSEBNO-Ramirez

7 November 2007

srebrna cesta

1 .Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,

kad padne veče ponad tvoga krova,

kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,

a oblaci ko jata ptica kruže

nad tornjevima sela i gradova -

izađi u noć... idi... Divlje ruže

opijat će te putem. Trn će cvasti,

otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti

dalekom cestom, kud te srce vodi.

2 .Ti znadeš i sam da svjetove nosiš

u samom sebi, i da na dnu duše

sja jato zvijezda, ponori se ruše

i - ako hoćeš - oluji prkosiš

olujom, koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji

u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.

Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak

vidjeti Boga što te cestom prati.

3 .Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri

što kida greben tvoje volje. Gazi

na putu zmiju, guštera na stazi,

i budi kao putnik što se žuri

dalekom stepom zelenoj oazi.

Izađi u noć... idi... Divlje ruže

opijat će te putem. Trn će cvasti,

otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti

dalekom cestom kud te srce vodi!

2 November 2007

Mika