Bilo bi tako strašno ljubiti da se nije ljubilo toliko,

u podočnjake tvoje da se nije uvuklo ovo vrijeme

odakle počinjemo kao da ništa prije ni poslije neće biti.

Ovako naša hrabrost zaklapa naše zjene

a usne za to vrijeme ljube pola neba

i zemlja postane mjesto susreta naših ruku,

a naše druge sjene prošetaju kroz život

u kojemu te smjestih u zaklon od zvijeri koja vreba,

smrti te ne dam...

Zar to nije sretno buđenje kad se zemlja pokaže

kao siva zvijezda za čije ime jedino mi smo krivi:

ljubeći se u snovima u kojima se živi približno cvijeću?!