Želim te onoliko koliko te trebam,

tvoju postojanost, domišljatost,

poštivanje, razumijevanje,

iskrenost, optimizam,

vjeru u ljubav, nadu...

Imam volju, snagu,

imam ranjivost i sujetu,

apatiju i simpatiju,

sve po potrebi.

Ja sam tvoja

pripitomljena zvijer!

Sama sam ko crkveni miš koji svaki puta zadrhti

pred naletom vremena u gromkom zvuku zvona.

Ščučurena čekam da otkucaj živučeg prođe

pa da istrčim u međuvremenski trak

i pokupim ostatke koji mi život znače.

Ustajalu prošlost ne uzimam,

otrov obilazim vješto, naviknuta,

danju podzemljem putujem,

noću jezdim zidovima mraka,

ponekad se molim...

i tada odjekuje moj cijuk.

I tako životarim svojim hramom

čekajući preobrazbu tračkom svijetla

da ovu moju sudbinu pomete,

a mene odavde odvede...

O Bože, gdje li si?

Tako me opizdila nostalgija

za nekim ljubavnim tragovima...

za ugrizima, voljenjima, maštanjima

za našim vanvremenskim, otisnutim

bezumnim RIJEČIMA,

samo nama smislenim,

tada...

i tek da znaš,

postojiš u meni,

opet danas...

(iako samo u otiscima)

HVALA TI! 

Blagdanska je noć

bliješti na prozorskim oknima

lampica lampicu grije

toplina se širi

srce plamti

želje se množe

u mirisu čiste posteljine...

Prosipam svoje snove

na prostirku pejsaža

oslikanog morem.

Sparina noći

udiše znoj sa tijela. 

Izuvam se...

Meko, pješčano tlo, miluje mi stopala.

Ćutim ugodu.

Usplahirena, bosonogim korakom

odjezdim prema pustoj plaži.

Jezičavi poljupci mora, dotaknuše mi stopala,

stresem nelagodu, uzbudim ugodu...

Svlačim bijelu, lanenu košulju,

mjesec znatiželjno namiguje

i odsjajem miluje obnažene grudi.

Usporavam svoj put…

Morski jezičci gmižu mi kroz hlačice

natapajući ih svojom solju.

Svježina mora obuzima me cijelu,

stresem se preporođeno,

zaronim k nepoznatom...

Kraljica noći vrišti,

samoća obznanjuje svoj nestanak…

na obali se pojavljuje On…

neznanac u noći…

...

Ko zna

(ah, niko, niko ništa ne zna.

Krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

a možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav,

desiti - velim,

al ja ne znam da li da je želim,

ili ne želim.

D. Cesarić

Da pišem o ljubavi?!

Sada ne znam.

Da nešto radim?!

Sada ne mogu.

Da plačem?!

To mogu, al ne želim.

Da se molim?!

Pokušavam.

Pustopoljina, tišina...

ne vrijedi...molitva ne dopire...

Znam! Čokolada...

Može jedna Mozart kuglica

uvaljana u tvoje tijelo?

Želim se opiti sladostrašću.

Možda pomogne, baš sada!

HAOS JE NASTAO.

U KOJOJ RUCI DA TE NOSIM,

SADA?....

Kad će krijesnice izići?...

i mene voditi...

sigurno...

lako...

pijeskom...

bosonogu...

do tebe...

TVOJE POSTOJANJE JE IMALO OPRAVDANJE.

SADA GA VIŠE NEMA.

UGASILO SE.

U LJUBAVI

POČINJEMO

U LJUBAVI

ZAVRŠAVAMO.

KRAJ !

Došla sam zatvoriti ovaj blog...

ALI, MOJA NERA, SI TI !!!

Ne mogu  to učiniti,

radije ću preuzeti tvoju bol, 

pokopati sebe, a ti i dalje živi,

kroz ljubav na mojim stranicama.

Ne brini, neću više pisati,

nećeš me više sretati, niti trpjeti,

samo mi dozvoli, molim te...

dozvoli mi još koju bijednu riječ

na ovom bezličnom papiru,

što li je već?!

Ovdje su razlivene emocije moga bića

bez pokrića, kažeš...nije istina.

Ne lažem, iskrenost mi je mana,

iako mnogo manja nego povjerenje

koje sam iznevjerila  kod tebe.

Pogriješila sam, jako...

Usisavam tvoju bolnu ranu 

da što prije zacijeli,

i upijam ju u sebe, neka tu boli.

Ali još moram i ovo reći:

i nisam kurva, kako me nazivaš,

ni ne znam kakve usluge one daju,

samo znam da svaka odluka i čin ima svoju cijenu, 

a ja ipak želim ostati tvoja odluka i tvoje djelo

koje si stvorio u meni, izdigao me iznad svih...

Eh kad bi mi pružio još jednu šansu?!

I ne bi ovoga ni bilo 

da sam ti vjerovala,

da ti je toliko stalo,

da virtualna priča može izaći

izvan svojih stranica,

a mi ostati bez svih granica...

I nisam odmah shvatila to čudo.

I nije mi to neko opravdanje, 

znam, jer čuda ipak postoje.

Moje čudo si TI !

I od sada se molim,

samo za TEBE !

Ostani zauvijek tu,

samnom ili bez mene,

sada ti biraš,

(ja te želim još i više)

i svjedoči pred svima,

ako treba reci im, sve...

i poniženja ću otrpjeti

jer svaka bi poželjela

ovo što sam ja imala,

a prokockala...

Volim te, nezaboravi, 

moja ljubavi!

...tvoj obris u zimskoj magli, ogrni me,

tvoj dodir u sjevernom vjetru, slomi me, 

tvoj dah u hladnome zraku, orosi me, 

tvoju krv u svojoj krvi, pokori me,

tvoj talog na svojim stijenkama,

VOLI ME !

Struji između naših usta

cijedi se voćni slador

oblizujem ti usnice...

Naše riječi postaju riječi vlažnih pjesama

što ih puni dozrelost stolnoga grožđa.

Dotičemo se...gdjegdje odmičemo

poput kugli na boćalištu

da bi umirili ovo vrijeme

u koje smo se spojili.

"Želio sam te danima, želio godinama

i želja je bivala sve veće, a nada sve manja

i umirao sam pomalo od želje i beznađa

i umro sam sasvim i više me nema.

A želja je moja uvijek živa ostala

i bez mene živi, u zraku izgubljena."

 N. Miličević

...

Ti odlaziš iz mog svijeta.

U mom svijetu bio si čudo.

Što će od tebe ostati u svijetu drugih ljudi?

Želiš li biti nekome samo želja?

Osluhni ove titraje!

Čuješ li otkucaje?

To vrijeme teče,

a svijeća dogorjeva.

Nestajem...zvijezdo moga neba...

Ja sam tvoja trava i tvoje jasenje

tvoja mala djevojka

voda divljeg jezera

vitka i brza jegulja.

Ja sam tvoja vidra i lasica

rijeka i pašnjak

srna i janje.

Svlačim se kao zora

podajem se kao svijeća

i otimam kao živica.

Voli me kao ženu

ko dijete

ko brata

voli me kao mir

i kao povratak;

mene, vodu divljeg jezera,

vitku i brzu jegulju.

Hoćeš li?

p.s.

Nemoj! Voli me onako kako ti znaš i želiš ;-)))

Ja te ljubim!

Zašto?

Ne znam.

Jer si mi drag, dušo, ko nada što vara,

ko sjetne pjesme što stara gitara stvara.

Ako je u mojim očim tuga, a ti želiš biti moja duga,

pokaži mi kako se ljubi, pokaži mi druge svjetove,

ali ne hvali se mojim mirisom u svojoj ruci.

Ćutanje kaže:

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti,

on mnogo traži i mnogo sluti,

i svoju ljubav brižljivo njeguje i čuva

za zvijezde u visini i srca u daljini.

Ja nisam samo miris,

moja duša je strasna u dubini.

A  tvoja?

Bilo bi tako strašno ljubiti da se nije ljubilo toliko,

u podočnjake tvoje da se nije uvuklo ovo vrijeme

odakle počinjemo kao da ništa prije ni poslije neće biti.

Ovako naša hrabrost zaklapa naše zjene

a usne za to vrijeme ljube pola neba

i zemlja postane mjesto susreta naših ruku,

a naše druge sjene prošetaju kroz život

u kojemu te smjestih u zaklon od zvijeri koja vreba,

smrti te ne dam...

Zar to nije sretno buđenje kad se zemlja pokaže

kao siva zvijezda za čije ime jedino mi smo krivi:

ljubeći se u snovima u kojima se živi približno cvijeću?!