...i ovakav dan...

01:38, 29/5/2007 8komentara Link

 

Maksim Mrvica

 

Na udici

02:01, 28/5/2007 17komentara Link

ff

Njenim očima

19:05, 27/5/2007 8komentara Link

ff

U šljiviku

12:05, 24/5/2007 6komentara Link

ff

Imala sam poplavu u kupatilu u četiri sata ujutu i mislim da o tome nije zabavno čitati.

Želim vam lijep dan.

I onaj sledeći.

 

Dali skanDalizuje nadrealizam.......i Gala.

09:03, 21/5/2007 15komentara Link

Za Dalija je bila sreća u nesreći što je, nakon dvije burne godine provedene u društvu prijatelja, bio izbačen s Akademije zbog podsticanja studenata na demonstracije protiv osrednjih umjetnika, kakvi su bili njihovi profesori.

Akademija mu više nije ništa značila:

Salvador je upravo postajao Dali. Svi pomodni trendovi u to vrijeme za Dalija su već odavno bili dječija igra.Istražio je impresionizam, poentilizam,futurizam, kubizam,neokubizam i fovizam.Nekoliko nedelja bi zaokupljali njegovu pažnju, zatim bi ih napuštao, ne zadržavajući ništa od stečenog iskustva, svakim trenutkom izgradjujući još veće samopouzdanje.Ova faza posudjivanja umjetničkih stilova, neizbježan kod svakog početnika, se primicala kraju.Osjetio je snažnu potrebu da stvara djela pretrpana seksualnim simbolima.Tek je ušao u dvadesetu.

Dalijev mamac počeo je da privlači nadrealiste koji su se zainteresovali za mladog Katalonca, ne samo zbog njegove ekstravagantnosti i neobuzdanosti njegovih djela, već zbog  obilja seksualnih i skatoloških aluzija.

Dogadjaj koji će u potpunosti promijeniti Dalijev život bila je zabava na kojoj su, medju ostalima, bili vodeći nadrealisti, Luis Bunjuel, Rene Magrit i što je najznačajnije Pol Elijar u pratnji supruge Gale. Mladi Katalonac je nakratko već bio upoznao Elijara, godinu dana prije ovog susreta, u Parizu, ali je sada, ne oklijevajući, odmah počeo raditi na Elijarovom portretu, obogativši ga različitim poznatim aluzijama: lavljom glavom, mravima i skakavcima.

Ipak, otkriće na koje je Dali tako dugo čekao bio je Galin ulazak u njegov svijet. Ona je bila oličenje žene iz njegovih dječačkih snova, koju je u mašti nazvao Galočka, a kasnije je portretisao u likovima mnogih mladih djevojaka i zrelih žena. Siguran dokaz bila je činjenica da su Galine anatomske osobine tačno odgovarale osobinama većine ženskih likova koje je Dali do tada prikazivao na svojim slikama i crtežima. U svom Tajnom životu on ovako opisuje Galu: "Njeno tijelo još uvijek ima put djeteta.Lopatični i podbubrežni mišići se, medjutim, odlikuju neočekivanom napetošću odraslog sportiste...S druge strane , linija njenih ledja, bila je nalik neprekinutoj, dražesnoj i lijepo oblikovanoj vezi izmedju nježno razvijenog ali krepkog i ponosnog torza, ispunjenog životom i njene bujne stražnjice, koju je tanki struk još više isticao, čineći je nadasve poželjnom." 

Taj istoriski susret bio je propraćen buicom slijepog zanosa. Dali je neprestano bio u stanju pojačanog oduševljenja, tako da bi ga u razgovoru sa Galom uvijek obuzimao ludački smijeh.Kada bi odlazila, tek što je okrenula ledja, još bi se grčio padajući na pod.

Izmetom umrljane gaće na slici Pogrebna igra uzbunile su nadrealiste i otvorile pitanje je li Dali sklon koprofagiji ili ne. Istini za volju, nadrealisti su dopustili da ih sporni skatološki detalj zaslijepi, dok je za Dalija taj uprljani dio donjeg rublja bio samo elemenat medju mnogima koje je naslikao  kako bi izazvao skandal...radi postizanja savršenstva. Iznad svega, medjutim, ta slika je bila sinteza svih Dalijevih fobija, objedinjenih tipičnim dalijevskim motivima: skakavcima, lavom, oblucima, puževima i stidnim usnama.

Gala je odlučila da stane na kraj nagadjanjima o njegovim sklonostima pa je predložila sastanak. Dok su hodali stjenovitom obalom, Dali je obuzdavao svoj ludački smijeh. Na njeno pitanje, odgovorio je neodlučno, mucajući :"Ako priznam....da sam sklon koprofagiji, u očima javnosti postaću još zanimljiviji i neobičniji." Zatim je odlučio da joj kaže istinu:"Kunem se da nisam 'koprofag'. Potpuno svjesno prezirem tu vrstu poemećaja, kao što ga se, vjerovatno, i ti gnušaš. Uz sve to, skatologiju smatram zastrašujućim elementom, baš kao i krv ili moj panični strah od skakavaca." Ipak, Daliju je bilo najteže, izmedju dva napada nervoznog smijeha, da kaže Gali da je voli. To zaista nije bio lak zadatak jer je Helena Devulina Diakonof, ćerka moskovskog činovnika koju su svi zvali Gala, bila žena koja se obavezala da svojim neodoljivim šarmom i držanjem očara Dalija te je on, sada kada je njeno tijelo bilo blizu njegovog i tako stvarno, ostao bez riječi.

"I pobjeda nam zna uputiti mrgodan pogled. Stoga je bolje da ne pokušavamo ništa promijeniti", rekao je."Upravo sam je htio dotaknuti, obgrliti oko struka, kada je Gala uhvatila moju ruku, pokušavajući tom slabašnom dodiru podariti svu snagu svoje duše. U tom je trenutku trebao nastupiti smijeh...i smijao sam se ispunjen nervozom pojačanom grižom savjesti, za koju sam unaprijed znao da će me pogoditi zbog neugodnog i neprikladnog trenutka u kojem je iskrsla moja reakcija. No  umjesto da se osjeća povrijedjenom, Galu je moj smijeh oduševio. Zbog toga je , naporom koji je morao biti nadljudski, još jednom uspjela stisnuti moju ruku, čak i jače nego prvi put, umjesto da je s prezirom ispusti kao što bi svako drugi učinio. Intuicijom jednog medijuma ona je spoznala pravo značenje mog smijeha, tako neobjašnjivog drugim ljudima. Znala je da je on potpuno razlikuje od uobičajenog raskalašnog smijeha. Ne , nijesam se smijao poput skeptika...bio je to smijeh jednog fanatika, lišen ispraznosti i ispunjen osjećajem katastrofe, poniranja u bezdan i užasom. Štaviše, od svih zastrašujućih provala smijeha koje je od mene doživljavala, ova, koja se dogodila njoj u čast, bila je najkatastrofalnija, pri čemu sam se bacio na tlo pred njene noge i to s najviših visina! Tada mi je rekla: "Mali moj dječače! Nikada se više nećemo razdvajati."

"Bilo joj je sudjeno  da postane moja Gravida, 'ona koja ide naprijed', moja pobjeda, moja žena. No da bi se to dogodilo, morala me je izliječiti, što je uistinu i učinila...isključivo kroz raznovrsnu, neukrotivu i nedokučivu snagu ljubavi jedne žene, prožetu biološkom vidovitošću tako prefinjenom, čudesnom i nadasve oštroumnom, što je dovelo do konkretnih rezultata, kakvima bi se mogle pohvaliti i najambicioznije psihoanalitičke metode."

Slika Prilagodjavanje želje, opisuje taj izazov ljubavi, prikazujući želju lavljim glavama. Dali je drhteći upitao Galu:

"Šta želiš da učinim za tebe?"

"Želim da me ubiješ!"

Dali je zabilježio:

"Jedna od blistavih ideja koja mi je pala na pamet bila je da Galu bacim sa vrha tornja katedrale u Toledu."

No Gala se , što se jedino i moglo očekivati pokazala jačom:

"I tako je Gala, odvrativši me od zločina, izliječila moje ludilo. Hvala ti ! Želim da te volim! Morao sam je oženiti. Simptomi moje histerije nestajali su jedan za drugim, kao čarolijom odneseni. Opet sam zagospodario svojim smijehom, svojim osmijehom i svojim pokretima. Obnovljeno zdravlje, svježe poput ruže, počelo je nicati u središtu moje duše."

Jednom je Dali neočekivano, bio skroman, opisujući svoje djelo:

"Nebesko carstvo je ono za čim sam na svojoj životnoj stazi tragao želeći da ga dosegnem kroz uskomešane sile koje su opsijedale moje tijelo....nebesko carstvo! Žalibože onoga ko još nije razumio! Kada sam prvi put ugledao obrijani pazuh žene, zaželio sam nebesko carstvo. Kada sam sa štapom pomakao trulo truplo svog ježa, kojeg su izjeli crvi, poželio sam da odem u nebo....medjutim, šta je to nebesko carstvo? Gala, ti si stvarnost! Nebesko carstvo tek treba pronaći u samom središtu nutrine čovjeka koji vjeruje. P.S. U ovom trenutku meni nedostaje vjera i bojim se da ću umrijeti, ne pronašavši nebesko carstvo."

"Ja nisam klovn", branio se Dali, "no, u svojoj naivnosti, ovo uasno cini;no društvo ne prepoznaje onoga ko se samo pretvara da ozbiljno radi kako bi prikrio vlastito ludilo. Koliko puta moram naglasiti: ja nisam lud. Svoje oštroumlje sam doveo do savršenstva i potpune usredsredjenosti, tako da cijelo stoljeće nije imalo nije imalo snažnije i istaknutije ličnosti od mene, pored Ničea (koji je uostalom poludio), u budućnosti neće biti čovjeka meni ravnog. Moje slike to dokazuju."

...