|
|
Kuća
Još su se videla zgarišta posečenog bagrenja, još je svetlucala rosa po otkosima trave u dvorištu. Dvorište bez ijednog cveta. Ko je kosio sve je pokosio. Kao da kreće iz početka. Jedini ukras tog dvorišta staza je od razbacanog kamena koji "uspeva" gore još, istim putem, na vrhu planine.Kamenje za koje se nije kopalo mesto. Samo je nabacano, u komadima, manjim i većim, i utabano u tlo. Kuća umivena, okrečena u sveže, jasno belo. Kapci popravljeni i nanovo ofarbani u klasičnu čokoladnu boju. Terasa, nevelika, desno od ulaznih vrata. sa niskom ogradom. Znaš one koje su napravljene od pravilno ukrštenih komada drveta. Samo lakirana. Sija. Vidi se neki sto, običan, kvadratnog oblika, dve stolice, kuhinjske, naslonom prilepljene uz sam zid. Limun žute boje. Kao da su skoro ofarbane. Ručno, rekla bih. Ili sam samo htela u to da verujem.
ÿ
Okupili su se u dane vikenda. Bio je nekakav crkveni praznik, malo su gunđali, ali su ipak došli. Ionako nije baš bilo crveno slovo, vec udebljana crna. Nije ih sve poznavala. Dvojicu ili trojicu-najbliže komšije. Ostale iz rođačkih priča. Uobičajena slika – neobrijani, bez mnogo zuba, začupavili, preplanuli, sa mirisima šljivove rakije, belog luka i na masti prženih ustipaka (nedeljni doručak). Jedan jedini koji nije imao godina kao ostali bio je ratardiran – malo su ljudi pre dvadeset godina znali šta je fras, a šta je epilepsija. Samo se smejao. I često podizao obrve. Brzo, praveći smešno lice. Žalila ga je. Gadio joj se. Prvom komšiji, dedi Milovanu, rekla je da ga pošalje kući.
“Jes’ vala! A ko će da isčupa bagren? Jak je kao konj!”
Odustala je. Otišla je unutra. Da ih ne gleda.Da ne sluša seoske tračeve, dosadno razglabanje o politici, planove za prolećne radove, i odvratno usrkivanje, podrigivanje i pljuvanje. Da je mogla, sama bi očistila to granje. Golim rukama počupala trnje i bagrenje. Nije mogla. Čekaće da poseku, počupaju, očiste i zapale. Platiće. Znala je za običaj, ali neće ih pozvati na hladnu šljivovicu i meze. Platiće im. To će ih odvratiti od njene kuće.
Ušla je. Dva dana provedena u prašini do ramena ipak su dala neke rezultate. Od podruma do tavana. Tim redom. Tako je krenula. Tako je rešila. Sad, dole, u podrumu, nema gomile bačenih novina, ne postoje flaše sa etiketama iz davnih četrdesetih kao pisanih rukom i tako bojenih. Flaše koje su se zvale ‘’staklo’’… Nema izgriženih, rasutih kesa, džakova sa nepoznatom sadržinom, odbačenih trulih cipela, ni kupa odeće nafilovanih naftalinom. Nema ni paukova. Ni miševa. Očisćeno je. Oribano. Miriše na limun. Još je peče u nosu od “Domestosa”. Police. Nove. Beskrajni niz tegli i teglica. Med, džem i slatko. To se ovde donosilo na naselje. Nešto je donela iz svoje kuće. Na dve poslednje – flaše. Uglavnom vino. Belo. Ono što je dobro kad odstoji. Dve-tri boce likera. Par flaša kajsijevače. Viski. “Napoleon” konjak. I boca “Badelovog” iz 1975. Bicikl. Njen. Nekoliko kofera. Široki, razvučeni prozori bez zavesa. Starinske rešetke. I da je htela nije mogla da ih iz zida iščupa. Srasle sa kućom. Četiri stare tronoške. Oprane i oribane. Opet zlatno žute. Kao što ih se sećala. Na zidu, pola od kamena, klinovi. I samo dve pršute. One leđne. Za goste. U mreži nekoliko žutih tvrdih sireva. Za goste. Gajba jabuka.Gajba, u smeđu hartiju zavijenih krusaka. U slami. Tako se čuva.
Stepenika šest. Vrata od debele daske, par pukotina. Prizemlje. Levo kuhinja. Kredenac. Sudopera. Tesani sto. Četiri stolice. Gruba obrada. Ručna. Ništa nije farbala, ništa šmirglala. Samo oribala. Pažljivo uklonila dokaze modernog – mikser, toster, električni nož za hleb, sjajne otvarače za sve i svašta, sokovnik, vagu za merenje, menzure – ma, sve što nije pripadalo ovde vremenom i izgledam. Patos oriban i žut. Šporet, pored koga je pažljivo naslagala drva. Frižider i moderni plinski štednjak…No, pa nije se moglo bez toga. Prozor. Veliki. Bez zavesa. Šta ce joj? Dala je da se poprave kapci. Dovoljno je.
Desno – devojačka soba. Šta soba? Minijaturno kao samica u tamnici! Stale dve fotelje, sto, uski orman, kompjuter. I vitka, tamnozelena vaza. Poklon iz Indije. U njoj srećni bambus. Poklon od… Preko stolice prebačen pončo, davno donet iz Amerike. Njime se ogrtala i tamo, u gradu. Dok se dopisivala sa njim.
Naspram ulaznih vrata – dnevna soba. Sedeća. Primaća. Samo: soba. Brodski pod. Nov. Soba okrečena u belo. Ogromna. Levi zid u knjigama. Sve ih je ovde prenela. U uglu, između knjige i prozora, muzički stub. Nasuprot njemu, krevet sa gvozdenim uzglavljem, jastukom bez perja (alergicna je!), i pravim, čipkom ukrašenim belim čaršafom koji viri ispod prekrivača. Ispod je i jorgan. Od onih nekadašnjih, sto zimi greju, a leti hlade. Takve više ne prave. Samo Jovan jorgandžija. (On joj je i ovaj sastavio. Bio je stariji od nje 15 godina. I uvek krišom gledao njene natkolenice dok je bila devojčurak, još dete. Znala je da ju je hteo. Izazivala ga ponekad smehom. Igrom. I posle gledala kako besno ubada ogromnu iglu kroz madrace. Zvao ju je “Mala”. Oduvek. I sad ju je balavio očima. Ona se više nije igrala. Zaledila ga je pogledom.) Pod jastukom je krila spavaćicu. Belu, sa čipkom oko izreza na vratu, i oko malih, jedva primetnih rukava, što tek pokriju santimetar dva ispod ramena.
Fotelje, široke, udobne, dvoje da stane. Četiri naravno. U uglu, desno od vrata (skinula ih je. Šta ce tu vrata?!) ogromna, siva peć, ukrašena. Ručno, ko zna gde i kad, od tuča. Greje odlično. Zimi. Leti je ukras i spomen na toplinu ranih zimskih sumraka. Nekoliko niskih, takozvanih pomoćnih stočića. Televizor. Video. Puno belih i ljubičastih jorgovana. Stolica za ljuljanje. Na njoj otvorena knjiga. Telefon. Volela je da sedi, ljuljuškajući se, na svojoj podvijenoj nozi i da telefonira ostatku sveta. Svima, osim njemu.
Još samo ne zna šta će sa tavanom. Evo, sad je i to završila. Nema grozdova paučine, nema gomile lišća, tragova ptica, svetlarnici oprani, gazište očišćeno. Toliko mnogo svetlosti…Jedva dovukla sto, onaj niski, okrugli, na tri noge. I jednu staru stolicu. Kičmu savijala od težine kutija sa važnim papirima i slikama. Na tavanu će se mimoilaziti sa uspomenama. Kad joj do uspomena bude. Mislila je – možda bi trebalo još za nešto tavan nameniti. Osim za stare novine. Ali sad nije mogla da se doseti čemu bi još tavan mogao da posluži. Pitaće. Njega.
ÿ
Sišla je. Oznojena, u licu crvena, prašnjave kose. Napolju, na česmi, oprala ruke do lakata. Nije ih brisala. Seljaci – komšije, posedali uz kanal pored samog puta. Završili. Očistili. Zapalili. Šiblje i cigarete. Nisu je ni pogledali. Razmenivši tek po neku reč, gladeći držalice sekira i krampova, čekali su da ih isplati i pozdravi, povremeno povlačeći iz pljoski, pljuckajući posle svake izgovorene reči na bezuba usta ili proređene zube, kako ko. Onaj, retardirani, spavao na deda-Milovanovom ramenu, otvorenih usta, baleći. Platila je. Dobro. Pozdravila. Zahvalila što su i dvorište pokosili. Nije se toga setila. Umorila se. Jedva je čekala da odu. Zatvorila kapiju izmedju dve potkresane živice. Stajala, sa rukama na kapiji, sve dok nisu iza okuke zamakli. Red je. Bar to. Nisu se ni okrenuli.
Kupala se dugo i temeljno. Tri puta šamponirala kosu.Šampon sa mirisom limuna. Majicu i pantalone će baciti. Nisu više ni za šta. Uostalom, nikad više nece biti ovakvog čišćenja. Obukla se. Beli grudnjak i gaćice. Farmerice. Teget majica. Papuče, ravne. Otvorenih prstiju. Na bosu nogu.
Izašla na terasu sa šoljom vrele kafe. Mali sto. Dve stolice. Kosu, onako mokru, podigla. Osušiće se. Naslonila glavu na zid. I ledja na zid naslonila. Noge podigla i u skočnom zglobu prekrstila na niskoj ogradici. Udišući prvi sumrak, razmišljala pogleda zakovanog na vratnice kapije. Kao da ce doći. Kao da će iz same zemlje izniknuti, otvoriti kapiju, ući, namaknuti rezu. Do nje došetati uskom kamenom stazom. Stati na prvi stepenik. Pogledati je. Sačekati da ustane. Da mu priđe. Da stojeći na najvišem od tri stepenika, zvanim basamak, ne pomerajući ruke od tela, kaže: “Srećan rođendan!”
ÿ
Nije došao. Ustala. Prala šolju i džezvu. Legla. Sasvim malo, malo samo plakala u jastuk. Navrle same suze. Jastuk mirisao na limun, sasvim malo na lavandu i more. I mnogo udaljenih tajni.
|
|
ÿ
Kao i uvek ovde ustala je u samo praskozorje. Ogrnula šal oko ramena i bosa otšetala do potoka. Ovo maleno imanje bilo je sklonište od sveta. Ležalo je delom na brdu, delom u dolini, kao košulja prebačena preko naslona fotelje. Nemerljiva blaga: šuma, i potok, bistrik koji je proticao preko zemlje, zaklonjen vitkim stablima mladih hrastova, i stoletnom tišinom onih koje je posadio pre ko zna koliko godina ko zna ko. I breze…predivne, bele breze… Šetnju je pretvorila u trčanje. Volela je taj osećaj. To kako se hladno jutro uvlači ispod njene spavaćice, puza joj uz nogu, sve do stomaka i ježi joj grudi i vrat, a vrelinom opasuje obraze. Zadihana u poslednjem trenu zaustavila trk na samoj ivici vode. Zaleđena stopala. Spustila je šal niz ramena, držeći ruke na geometrijski tačno odabranoj sredini izmedju grudi i pupka. Zažmurila, podigla glavu i stajala tako sve dok se dah nije izjednačio sa mirom još nerazjašnjenih hrastovih senki. Spustila glavu. Otvorila oči. Zagledala se u vodu.
Kamenje, jedva vidljive vlati trave sačinjene od kose nekadašnjih sirena i šumskih vila. Tu i tamo zrcalila se krljušt neoprezne ribe. Čučnula, ne mareći što kvasi donji deo spavaćice. Jednom rukom pridržavala sal, drugu zaronila u vodu, praveći od dlana čamac. Ovo je njena reka. Upisana u katastarske knjige i kao u molitvenik - u njenu dušu. Ustala, rukom prešla preko lica. Odbacila šal daleko, na travu koja će sočno vlažiti do podne, sve dok vrelina dana ne pokupi sa nje zadnje kapi rose, kao ljubavnik znoj sa nausnice one koju je upravo obljubio.
Zakoračila u vodu. Stresla se. Ledena voda polako je hladila krv uzavrelu posle noćašnjeg sna. Bio je tu. Ljubio ju je na gvozdenim krevetu držeći se za šipke iznad uzglavlja, pritiskajući je kao u strahu da će da polete i krevet i njih dvoje. Nije joj dao ispod sebe, a ona nije ni htela. Samo je dlanovima prelazila putem od njegovih ramena do šaka, nerazumljivo mrmljajući “Daj mi! Daj!”, jedva dišući ispunjena do poslednjeg santimetra njim i svojom ljubavlju prema njemu. Probudila se čujno dišući, jedva dolazeći do daha, jedva verujući da je sve to samo sanjala.
Ovo je terapija. Ovim će oterati vrelinu sna iz svojih zenica, bedara i krvi. Terapija. Kad joj je voda prekrila vrat, raširila je ruke, prosto ih školski odručila i zaplivala. Spavaćica je bila ledena i zalepila se za nju. Osušiće se. Mirisaće na šumu, bistrik, senke i trave. Na mahovinu. I sasvim malo na limun.
Iz vode izašla, drhteći sleđena. San oteran. Terapija uspela. I kao posle svake terapije malo praznine u venama.
U jedva primetnom čučnju pokupila šal sa trave. Otšetala do kuće, misleći kako bi je on ubio da ovo vidi, da za ovo zna. Nasmejala se skoro glasno zamišljajući ga kako savršeno ozbiljno stavlja lakat desne ruke u vodu i govori: “Nećeš, vala! Još je hladna! Ne podnosim žene nosa crvenog od kijanja!” Znala je da laže, da bi je beskrajno nežno privijao uz sebe, zaogrtavši je ćebetom i sobom, držeći je na grudima da je zagreje. Grdio bi je, naravno, sve dok ne zaspi sklupčana u njegovim šakama, a onda bi je, da ne zna, u snu poljubio baš u vrh crvenog nosa, čekajući se da se uspavana i prehlađena nasmeši i promeškolji zadovoljna što je tu.
ÿ |
|
Došla do kuće. Obukla majicu i suknju do gležanja. Još mokru kosu zakačila šnalom od abonosa. Nečija škrinja se otvorila u dane kad se rasprodavalo da bi se preživelo. I sama jedva preživljavajuci, odrekla se svega tog meseca ali je šnala bila njena. Stajala je uz ravnu ploču kuhinjskog stola, tabanom desne noge naslonjena na rist leve. Očistila i na dasci iseckala luk. Oprala kao sneg bele šampinjone. Pazljivo svaki očistila i zaranjajući sečivo noža u meso pečuraka, odvajala desetine kriškica sa tihim praskavim zvukom. Šerpa sa jednom ručkom. Ulje. Luk, pa pečurke. Malo vode. Pevušila je. Neverovatno kako muzika čini da jelo bude ukusnije. Samo moraš da pevušiš. Kad je dinstanje završeno već na glas pevaš. Dok dodaješ ruzmarin, so, biber, origano i majčinu dušicu moraš izvoditi skokove glasom, prosto moraš da probiješ svod tavanice i moraš da pevaš tako da od tvog glasa jagode porumene.
Razdvojila kocku kora. Nikad mu nije priznala. Sve je umela osim toga. Nije znala da razvija domaće kore, ne onako kako su to radile žene ovde i svuda po selima. I ako bi probala, pucale su i razdvajale se, a ona je, na sebe ljuta, siktala na njih:”No, šta je? Ionako se nećete videti kad vas sateram u pleh.” Zalivala ih je sa više nadeva, a one su tvrdoglavo otkrivale njeno samooptuživanje da ga ne voli dovoljno čim ne ume da razvija lepe domaće kore, i ostajale su krte pod nepcima.
Bračni par planinskih ovčara nije manisao iznenadnim sočnim zalogajima punim mesa. Nikad se nisu žalili da pita nije bila dobra. I kao da su navijali, isplaženim jezicima nagovarajuci je da opet proba, svaki put kad bi čuli kako nožem sitni luk na dasci.
Njeni psi su dobro jeli. I čuvali je od svega. Dobri, od ogromnih pametnih očiju sve do zadnje tačke repova, krvoločno su se kezili svakom ko bi naišao putem i zadržao se kod kapije ili pokušao pogledom da prodre kroz živicu. Brzo se raščulo da su spremni da zakolju ako se kući pridje mimo prirodnog zida rastinja, živice, šume. Nije morala da troši novac za bilo kakvu drugu ogradu niti da žicom opasuje imanje. Po njima je znala ko dolazi.
Tetka Bosiljka: seoska ptica vivak, visokog glasa, jedva primetnog stasa, beskrajno brze bujice reči i povremenih uzvika “Mile moj!”. Nju su voleli. Odsutna duhom, zagledajući dvorište, nikad, ali nikad nije nogom zakoračila na stazu od kamenova, “Mile moj! Blatnjavi gumenjaci, isprlja se!” Ona joj je donosila bele, kao lenjirom odrezane kocke sira i žut, koru po koru slagan kajmak, koji “Nije Mile moj mlečika, ni prevreo, no kako ti voliš, tako mlad! Ni slan ni neslan, Mile moj!” Nikad, nikad nije zakoračila u kuću. Da ne prlja. Samo bi, ponekad, preko šolje koju je držala kao da će prepući pod njenim grubim, kratkim, kao isečenim potamnelim težačkim prstima, uzdahnula, pogledom uprtim u stranu, na beton,jedva čujno zabrzala:”Ne valja, Mile moj, sama da živis u ovoj pustahiji. Mlada si još.”
I stara Makrena. Oštrooka, brkata, ružna, opakog izgleda, brze i jasne pameti. Ona nije brzala. Nije ni otezala. Mislila je da se Makrene psi plaše. Jedino nje. Kao po komandi stali bi pored kapije, sa podignutim ušima čitavih pet minuta pre nego što bi se čulo psovanje putem. Makrena je uvek psovala. Sve. Mlado i staro. Psovkom je milovala čedo u kolevci, pratila komšije u vojsku, čestitala venčanje, izražavala saučešće, ocenjivala devojke po selu. I hvatala je rukama. Za dlanove, za ramena. Nije prezala da mladoženju zahvati šakom iznad pojasa ili mu nokte kao kandže zarije u mišicu. “Šta je?!” vikala bi. “Da se ženiš, sunce te pržilo, umeš li decu da praviš, jebem li ti…” U dvorište joj je upala nezvana. S rukama na ledjima išla je, redom njuškajući, travu, tek zasađene jagode iza kuće, podrum, tavan, kuhinju. Bosim nogama pretabala sobu, zadigla pokrivač kreveta, podigla jastuk do nosa, omirisala ga, okrenula se i rekla joj “Pih! Pun je onog što ga nema! Vetar te odneo vukovima, kako si blesava!”
Makrena je kafu pila u kuhinji. Služila ju je tek napravljenom pitom. Jela ju je vrelu, halapljivo, kao da je gladna. “Želite li mleka?” pitala je. Punim ustima opsovan joj i glas i stas i pamet luda, i šašavo pleme. Odustala je.
Makrena je znala tajne ptica,voda, vetrova i biljaka. Umela je da pročita iz očiju koji je koju i kad prevrnuo u senu, posle igranke, znala je koje dvoje se posvađalo, i koja će roditi muško dete, lečila je od noćnih strahova bacajući u lavor ispucali metak zagrejan i stezan prstima, vračala je i gatala. Samu sebe zvala je Luda Makrena, znajući da o njoj ne misle drugačije i da je se plaše.
Pojela je pitu, prezrivo opsovavši salvetu koju joj je stavila uz tacnu, obrisala ruke o suknju koja nije više imala oblik, ni kroj ni boju. Ustala. Zagrabila noktima u njenu šaku, stegla je da je skoro zabolelo, privela je sebi do same svoje brade i prosiktala : “Uvenućeš, grom te spalio, sparušićeš se čekajući, luda zenska glavo!”
“Neću. Doći ce on.”
“Kad dodje - znaću. Ne bude li te voleo, i to ću znati. Zavračaću mu da ga kuga izjede!”
“Nemoj, tetka Makrena, molim te nemoj ništa da mu vračaš!” vrisnula je uplašeno. Spustila dlan na njenu ruku i pomilovala je istom onom nežnošću kojom se oprostila od majčinog lica u kovčegu. “Nemoj! Molim te, nemoj!” skoro je zaplakala. Makrena je bacila njenu ruku od svoje, kao da ju je opržila. Izašla, okrenula se na poslednjem stepeniku, pogledala u njene zaplakane oči, pljunula je i opsovala skidajući zvezde s neba, i sunce jarko, i mesec beli, klela joj ludo srce: ”dabogda se skamenilo kad ga tol’ko braniš, jebem li ti sve! Eto ti ga! Neću. Pizdo gradska!”
ÿ
|
Još zastrašena Makreninom namerom, ne verujući joj potpuno, besna na pse koji su Makrenu pognutih glava pratili do kapije (“Nemoj da bi me pratila, smižlo jedna, nebo ti…”), šmrcala je perući šoljice, džezvu, tacnu iz koje je Makrena jela pitu… Terala je sebe da prestane da ga doziva , u strahu da bi ga Luda Makrena mogla prokleti ili mu nesto zavračati, pokušavala je da oduzima iz srca i glave jednu po jednu misao o njemu, da ga seoska veštica ne bi u njenim očima i dahu pronašla, iz nje izvukla, zlo mu učinila. Pogled joj pao na sinoć napravljene breskvice. Brzo ih pokrila salvetom, sećajuci se kako je Makrena okretala tacnu za kolače, brzo, stežući joj stopu kao da će da je smrska, ostavljajući trag pogleda u svakoj kugli uvaljanoj u orah. Neće mu dati da ih jede, ako dodje. Ko zna šta mu je namenila onim urokljivim očima.
ÿ |
|
Ne znajući šta bi, kako da umiri stomak prestravljen mogućom Makreninom kletvom, izašla je u baštu. Nije tu imala posla. Sinoć je malo plevila jagode. Virila je pod krupne, zelene listove, svesno sprečavajući da joj se ponovi misao o tome kako će on doći kad jagode zablistaju bojom plemićke krvi, tamno crvenom. “Znam”, setila se, “sadiću cveće!”
Kopala je po travnjaku, nekim samo njoj znanim redosledom, nizala žbunove rasade, određujući ih po mirisu i boji. Ruke, ozeljavljenje i blatnjave. Svaku je kupu zalila i prstima utapkala oko biljke. Psi su lenjo dremali ispod terase. Tišina ranog popodneva. Udaljeni, povremeni kliktaj ptice.
Na prvi zvuk auta prsti su se ukopali ispod žbuna tek zasadjene ruže. Psi su skočili na noge i spremno uz nju stali, sa svake strane. Auto se približio i stao. Od živice nije videla. Samo je malo dublje disala. U grlu kamen. Podigla se, klecavih kolena, prljavih šaka. Pogled prikovala za kapiju. Ruke. Jedna na vratnici, druga na šini za zatvaranje. Kao prikovana gledala je u ruke, ne podižuci pogled. Videla je noge, stopala koja su koračala ravnomernim korakom. Stala stopala. Na dovik razmaka. Tu je ruka spustila torbu. Putnu. Sportsku, putovanjima vičnu, iskusnu putnu torbu. Čekali. Torba i on, da ona podigne pogled. Da ga onjuše psi. A oni, ponosno podigli njuške, čekajući da ih pomiluje po vratu. “Sačuvali ste mi je?” Dahtali su potvrđujući, a onda otišli iza kuće.
Ruka ponovo uhvatila ručku. Gledala je u torbu, ne dopuštajući da iz pogleda zamaknu noge koje su okrenule ka kući. Krenula za tim koracima kao hipnotisana, jedva se sećajuci kad je stala da na česmi spere blato sa ruku. S torbom u rukama, on je koračao. Ona na dohvat ruke, iza njega. Gledala mu u ledja. Jedva dišući. Čekajući šta će da joj kaže. Je l’ mu lepa kuća?
Išao. Gledao. Stao pored kreveta. Gledao u uzglavlje. Pomilovao šipke. Sagao se da dodirne čipku. Dotakao u prolazu pončo prebačen preko stolice za ljuljanje. Prstom telefon. U kuhinji udahnuo miris pite. Pogledom prebrojao četiri istovetno isečena komada, salvetu, i naopako prevrnutu čašu. Znao je da ga mleko čeka ohladjeno u bokalu. Podigao salvetu sa breskvica. Osetila mu osmeh. Izašao napolje. Obišao oko kuće, razgledajući, navikavajući se na ono što vidi, na predeo, na mirise, na vazduh i nebo iznad planine. Naučen pošao njenim tragom, sve do potoka u šumi. Stao. U potok gledao. Dugo punio pluća sa hrastova i zeljavim mirisom mahovine.
Okrenuo se. Prišla mu je. Šakama joj obuhvatio lice. Palčevima joj podigao bradu. Zagledao joj se u oči. Stajali su satima. Sve dok joj iz očiju nije izvadio i poslednju misao njemu posvećenu, čitavu malu istoriju njene ljubavi, svaki san i polusan koji je o njemu imala, svaku reč koju mu je napisala i poslala, svaku, baš svaku kapljicu ljubavi kojom ga je zaogrtala tamo, u prestonici, svaki šapat koji se oblikovao u njegovo ime, svaki smeh koji joj je izazvao, svako “Zlatice!” koje mu je slala kad bi je zafrkavao što meša vibratore sa dečjim video igricama, ili kad je zadirkuje “A šta tebi kažu drugarice, volim li te? ”Kažu da me voliš” “A šta ti njima kažeš?” “Ja njima isto, da me voliš” “A šta one tebi kažu…” I tako, do dva…
Sve joj je očima iz očiju uzimao da sam vidi, jer nikom nije verovao. Kad u njenim zenicama nije ostalo više ništa od misli, na njih je krenulo srce. Zavrtele su joj se suze u očima, usne oblikovale njegovo ime. Drhtala je, a on je puštao da joj se suze slivaju na palčeve ispod njene brade, gledajući je, ne dajući joj da skrene pogled sa njegovih očiju. Kad je shvatio iz njenih zenica da joj nije bitno da li je voli, da bi ga čekala još sto godina, da bi ostala tu znajući da joj nikad neće doći, prislonio je njenu glavu na svoje grudi, naslonio bradu na njeno teme, zagrlio je oko ramena, puštao je da plače u njegovu majicu, ne izgovarajući ni jednu jedinu reč, dozvoljavao joj je da šmrca i jeca, sve dok ne isplače sve suze koje nije…Ruke mu je sklopila na leđima, ne znajući da li ga u sebe upija ili pak, nju upija on. Nije to bio grčeviti zagrljaj. Samo onaj kojim se jedno drugom ulazi pod kožu. Do kostiju ispod kože i mesa.
Svu tugu, svaku želju i čekanje, svaki san je uzeo u sebe.
Na ramena joj se spustio mir. Bila je zaštićena i sigurna.
- A što si ti, milice, ovoliko plakala? Je l’ ne voliš što sam došao? Da idem?
Grcevito ga je stegla rukama. A on se smejao, grleno, glasno, muški:
- Ludo, ugušićeš me! Neću otići! Bar dok ne pojedem pitu i kolače. Posle ću.
I opet se smejao. I taj njegov smeh kojim je obišao oko hrastova, zaronio u bistri, duboki potok, u travu koja je tek sad odbacila poslednje kapi rose, taj njegov smeh …po njemu će pamtiti njegov dolazak. I mir kojim je shvatila da nije došao da ostane, ne još. Dolaziće i odlaziće bez nepotrebnih objašnjenja. Jedno drugo su tako dobro poznavali da reči nisu bile potrebne. Njima ne. Provodiće ovde deo leta, poneki zimski zavejani vikend, neki praznik kad se uželi kolača i njenog daha, poneku prolećnu mirisnu i kišnu sedmicu…sve dok ne završi sve što treba. Sve dok ne bude došao da ostane.
ÿ |
- Hajde! Dodji da jedeš pitu!
- Neću! Ja bih da jedem nešto drugo.
- Kolače?!
Vukla ga je ka kući preplavljena neopisivom srećom i željom da se igra i mazi. On je došao, pevuckalo je sve u njoj. Nije se ni pitala kako će preživeti trenutak kad bude odlazio. Odgurnula je strah od sebe igrajući se, pocupkujući srećno…
Stajala je kao stražar pored stola, nemo ga dvoreći, prelazeći rukom preko njegovih ramena, a on joj je činio, zubima otkidajući zalogaje pite i zalivajući ih hladnim mlekom. Nije bio ni gladan ni žedan, nikad nije posle duge vožnje, hteo je pod tuš, ali voleo jo da joj čini, prepoznavajući po ukusu na nepcima kako ju je pravila, tačno je znao i kako je stajala tu, kraj stola, desnim stopalom naslonjena na rist leve, kako je seckala luk šmrcajući, čuo je fijuk noža kroz kao sneg belo meso pečuraka, cvrčanje kad je, zajapurena od vreline šporeta, pečenu pitu poprskala vodom, video je kako je iznad pleha u jednom potezu raširila zeleno-belu kockastu krpu i zategla je preko ivica.
- Okupao bih se, rekao je kad je usta i ruke obrisao salvetom.
Kuvajući kafu slušala je pljuskanje vode iz kupatila, misleći kako je to neobično, i kako je tačno znala da će baš tako stajati, čekajući da voda zavri, da u nju umeša sveže mlevenu kafu, da čeka da tri puta baci ključ, svaki put je skoro u poslednjem trenutku izmičući sa vatre, da ne pokipi…i slušati zvuk vode koji se čuje iz kupatila, mirno i srećno. Isključila ringlu. Kafu sipala u dve istovetne šolje. Iznela je na sto na terasi. Vratila se. Zvuk vode se nije više čuo. Nakrivljenom glavom pogledala je u breskvice, pitajući se…Iznela ih je, nesigurna da li se hrabri ili zaista ne veruje više u čini i vradžbine, sad kad joj je on tu. Nalila još jednom mleko u njegovu čašu.
Izašao je, odeven u majicu i farmerice. Znala je. Nigde pre ih nije obukao. Sve je u onoj torbi novo, nikad odeveno. Nije joj doneo nijedan trag svoje prošlosti, ni jedan miris iz onog života, ni jedno sećanje. Pili su kafu ćuteći. Nije bilo potrebe za rečima. Udisali su jedno drugo u predvečerje.
Psi su odnekud došli i legli im pored nogu. Uz nju mužjak, uz njega ženka. Milovao ju je jednom rukom, odsutno gledajući ka planini, onoj drugoj, tamo gde je prislonio pištolj na slepoočnicu jedne druge zenke, da joj prekrati muke. Poverljivo mu je stavila njušku u šaku, tešeći ga svojim dobrim, okruglim očima da je moralo tako, da, eto i kuje nekad ne uspeju da donesu na svet mlade, da to nije ništa, da ne treba da oseća bol, da u onim tamo psećim očima nije bio strah i optužba, nego nema molba da je oslobodi.
Ona je sedela leđima naslonjena na zid, gledajući u živicu, u kamenom obeleženu stazu, u vrhove drveća, ne usudjujući se da ga pogleda, jer bi joj u očima video da je znala: kad je ubio napaćenu životinju, seo je pored nje, uzeo je u naručje i plakao joj u dlaku.
Krunio je kolač prstima i hranio ju je. Prišao je i mužjak. I njemu je davao mrvice. Nije to smatrala izdajstvom. I ovi psi su postali njegovi, dok su mu glave naslanjali na kolena, gledajući ga s puno poverenja, uzimajući mu lik u svoju pseću dušu, pažljivo i nežno mu ližući ruke dlanove i prste, čak i onda kad na njima nije bilo više ni mrvice, kad nije više ostao ni miris kolača.
Pio je kafu. Polako, ne žureći. Disao je. Ne kao tamo. Drugačije. Lakše. Volela je što tako diše. Volela je sve što je grabila krajičkom pogleda, noge ispružene, prekrštene u zglobu, ruke prekrštene na grudima.
- Pisao sam ti.
|
- Znam. I ja sam tebi pisala.
- Dobro. Čitaćemo. Posle. Sutra. Neki drugi dan
.
Noć. Zrikavci i svici ispunili tamu dvorišta. Oboje naslonjeni na još topao zid. Kafa popijena. Na tacni još dve breskvice. Psi otišli iza kuće. Sve se smirilo. U neopisivoj letnjoj tišini, ispod blage senke meseca, ustala je da ponese sudove do kuhinje. Zakoračila preko njegovih ispruženih nogu.
- Gladan si?
- Jesam, rekao je, hvatajući je obema rukama oko struka, naslanjajući njen stomak na svoje lice, paleći joj kožu dahom, ostavljajući sitne, oku nevidljive, opekotine ispod pupka. Ustao. Iz ruku joj oduzeo posuđe. Zaokružio joj lice dlanovima, naslanjajući palčeve levo i desno od očiju, približio joj se ustima i stao na tačno dva santimetra. Osetio je da će da padne gledajući ga, čekajući da joj oduzme i usne i jezik i nepca i dah iz grla. Ovako je rekao da će biti, ovako je ona znala da će joj se tresti kolena, da će je izdati noge i glas… sve da će da je izda kad je on prvi put bude poljubio.
Zaronio joj je pod nepca. Otvarala se polako u strahu da će da padne, da će samo niz njega da sklizne i onesvesti se. Obećao joj je da će srce opet početi da joj kuca, nekih sat-dva posto prestane da je ljubi. Verovala mu je. Verovala je u ovaj vatromet koji joj se palio iza čela, u ringišpil koji se vrteo u njenoj glavi, u spokoj pesme koja se čula sa nekog udaljenog vergla…Za nju je, ljubeći je, gradio najlepše vašarište, samo njoj, sve svoje davao je ovim poljupcem, pretakao je u nju sve svoje snove i nade, sve želje, svaku uspomenu, ispitujući koliko njega moze u nju da stane. Uranjao je svojim u njena usta, zauvek ostavljajući stazu kojoj niko ne moze osim njega proći. Dlanove je oprezno zavukla ispod njegove majice, prekrštajuci svoje prste na njegovim leđima. Zategao se. Napeo mišiće. Znao je bolje od nje. Mora da preživi ljubljenje.
ÿ
Legli. Ona do zida. Leđa spavaćice naslonjena na grudi njegove majice. Disao joj je u kosu, prstima milovao vrat. Prestajao čim bi joj se ubrzao dah. Ležala mu je u krilu, osećajući kako kontroliše svaki damar, svaki udarac kroz venu, svaki delić kože, kako kontroliše sve svoje, samo da je ne preplaši. Obgrlio ju je rukama, čvrsto joj prislonivši nadlanice na stomak, mišice na njene.
- Spavaj sad.
- A ti?
- Posle ću.
Probudila se, kao i obično, u praskozorje. Sudarile su im se oči. Ležao je na boku, tik uz nju, podbočen na jednom laktu, sa drugom rukom na njenom stomaku. Gledala ga je širom otvorenih očiju, trajalo je dok nije shvatila, da je od krvi i mesa, da nije izdajnički san, da se sve što se juče dogodilo – dogodilo stvarno.
- Mili?
- Tu sam.
- Žedna sam.
Iz kuhinje je doneo šolju ledenog mleka. Otpila je do pola. On je dokrajčio ostalo. Dah joj je bio topao, a nepca hladna. U njih je zaronio. Grudi su joj našle put do njegovih grudi, ruke do njegovih ramena, do bola i jecaja obasipao ju je neznošću, pazeći na nju, voleo ju je, dodirivao zastajkujući da joj po koži i dahu raspozna želju. Davala mu se, kome drugom?, da iz nje izvuče i poslednje sećanje na prošlost, davala mu se, a on ju je učio kako da ga dočeka, kako da primi njegova milovanja.
I sve je dalje bilo onako kako je sanjala. Uzimajući svoje, uranjao je u nju, čekajući je, svakim pokretom raspaljujući u njoj oganj želje, dozivajući vihorove … Gubila se pod njegovim telom, s njim u sebi, dozivala ga je imenom , a on je čekao da čuje, da izgovori, prošapuće, vrisne da ga hoće. Kad je čuo, odvojio se od nje za tren, onoliko koliko je trebalo da se uhvati za šipke iznad uzglavlja, pa da je sobom pritisne tik uz krevet, da krevet pritisne uz patos, jer je pretio da poleti zajedno sa njih dvoje. I nežan i divalj dozivao je iz najdubljih dubina vrele i sočne, uzburkane, ogromne talase. Gubila je dah, ali se uz njega pripijala tražeći još. Vrisnula je, preplavljenja njime i srećom, znajući da nikad, dok je živa, neće uspeti da m
Pošalji komentar
19:11, 12/5/2007 Poslao Anoniman
Zaista predivno...Tako dirljivo...Bez patetike,a sasvim osecajno
09:32, 29/6/2007 Poslao Anoniman
doista divno nemam teksta svaka čast
http://lux-veritatis.blogspot.com/
12:07, 29/6/2007 Poslao Azra
Lepo, bas lepo...:)
{ Prethodna strana } { Page 2 of 15 } { Sledeća strana }
|
O meni
Linkovi
Kategorije
Poslednje napisano
Onima kojima se dopalo moje piskaranje Kuća Pretposlednja priča Sataraš Ništa ozbiljno
Prijatelji
|